Biblioteka, institucija najstarija

Nije prošlo ni mesec dana otkad je predsednik Tomislav Nikolić “pustio u pogon” prvu kompakt policu u depou Narodne biblioteke Srbije, a njegova tadašnja obećanja u vezi sa obnovom Biblioteke na Kosančićevom vencu kao da su počela da se ostvaruju. Budućnost, izgleda, ne može da čeka. Zato nam je ministar kulture Bratislav Petković, iskreno privržen SPC-u, otkrio kako će teći pretvorba Nikolićevih reči u delo. No da se podsetimo najpre predsednikovih reči: “Stekli su se svi uslovi da naše društvo pokaže svest i planski pristupi uređenju lokaliteta na Kosančićevom vencu na koji bi trebalo da se simbolično vrati Narodna biblioteka Srbije.” Ova rečenica bila je sumnjiva istog trenutka kada je izrečena. Koji su se to uslovi stekli? Možda se predsednik Nikolić oslonio na izveštaj ministra finansija Mlađana Dinkića koji sve češće istupa sa pričom o stabilizaciji makroekonomske situacije u Srbiji i početku vraćanja dugova. Ako su to ti uslovi, onda je jasno zbog čega je Tomislav Nikolić pomislio na mogućnost konačnog raščišćavanja krša koji je na lokalitetu Kosančićevog venca ostao posle nacističkog bombardovanja 6. aprila 1941. Međutim, nije se radilo o tome. Ministar Petković nam je to pojasnio svojim pitijskim jezikom, i to preko “Novosti”, medija koji ga najbolje razume. Naime, informacija glasi da je Ministarstvo kulture podržalo inicijativu Sinoda SPC-a da na mestu stare Narodne biblioteke Srbije na Kosančićevom vencu bude sagrađena Biblioteka, ali ne Narodna, niti neko njeno istureno odeljenje, recimo umetnosti, već Biblioteka srpske Patrijaršije. I tu dolazimo do razrešenja Nikolićevog rebusa sa proslave Dana NBS-a.

Objašnjenje koje je uputilo Ministarstvo kulture nadilazi dosadašnje ministarsko-strateške ludorije o izgradnji srpskih kuća (ministar Velja Ilić) ili sve izvesnijeg kanala Morava – Vardar – Solun (ministar Milan Bačević). Vizija koju je nedavno imao ministar Petković glasi ovako: “Temelji Patrijaršijske biblioteke postavljeni su u 13. veku u manastiru Hilandaru, dok u institucionalnom smislu postoji od 1706. godine i predstavlja najstariju srpsku biblioteku, a pored Matice srpske i Narodne biblioteke Srbije jednu od tri najznačajnije ustanove toga karaktera.” Takođe, u ovom saopštenju je istaknuto kako je na Kosančićevom vencu ionako planirana izgradnja Memorijalnog centra, “namenjenog sećanju na tragično i nepovratno uništeno rukopisno i štampano kulturno blago Srbije, koje je najvećim delom pripadalo SPC-u”. (Za ministrovu informaciju, uništena su 1.424 ćirilska rukopisa i oko pola miliona drugih bibliotečkih jedinica, jer je tadašnji ministar prosvete 3. aprila zabranio evakuaciju kulturno-prosvetnih institucija Beograda!)

Dakle, iz ovih nekoliko rečenica, koje zahtevaju nemali interpretativni napor, mogle bi se zaključiti sledeće stvari: 1) Srbija ima i starije i važnije institucije kulture od onih za koje smo verovali da ih imamo – dovoljno je vratiti se u srednji vek; 2) Jesu institucionalni počeci državnih institucija vezani uz početak XIX veka, ali nama je mnogo važnije kada su položeni simbolički temelji – oni su trajniji od pravih kamena temeljaca; 3) Rušenje Narodne biblioteke i ne bi bio takav gubitak da tamo nije bilo srednjovekovnih rukopisa; 4) Sve što se zove rukopisnom knjigom i vezano je uz srednji vek automatski je vlasništvo crkve; 5) Bolje je što se SPC pojavio kao vlasnik uništene knjižne građe jer država niti može niti je zanima da se bavi rekonstrukcijom stare Biblioteke; 6) Takođe, mnogo je bolje da se pojavi SPC kao strateški partner za raščišćavanje ruševina, nego recimo neki šeik, kao što je to slučaj sa sanacijom ruševina iz bombardovanja 1999. Naravno, zgodno je iskoristiti priliku pred kamerama, kao što je to učinio predsednik Nikolić, pa reći kako bi bilo dobro uraditi nešto na Kosančićevom vencu, ali, nažalost, obećanja političara kratko traju, a rukopisi ipak gore. Neke stvari se ne mogu vratiti.

Zanimljivo je i dodatno objašnjenje kojim je Ministarstvo kulture završilo svoje obraćanje. Kako bi dodatno motivisali prepuštanje lokaliteta crkvi, prostora koji po svemu pripada Narodnoj biblioteci i sekularnoj državi, Petkovićevo ministarstvo nas je “podsetilo na činjenicu da je pored stare Narodne biblioteke bila zgrada Zadužbine episkopa Nikanora Ružičića, koja je porušena u bombardovanju”. Dakle, nema dileme. Figurativno gledano, pars pro toto, ceo lokalitet je vlasništvo SPC-a, jer je pored biblioteke bila pomenuta Zadužbina, a srednjovekovni rukopisi su takođe bili njeni. Međutim, postavlja se pitanje, zbog čega ih nisu čuvali u svojoj Patrijaršijskoj biblioteci iz XIII veka kada su ih već posedovali. Poznato je, naime, da crkva ništa svoje ne ustupa tako lako, a osobito to ne bi učinila sa vrednim kodeksima iz srednjeg veka. S druge strane, crkva se bolje od svih razume u nekretnine i posedovne listove, kada se već predsednik i njegovi ministri (obrazovani isključivo na privatnim večernjim školama bez akreditacije), ne razumeju u to. Zgrada stare Narodne biblioteke na Kosančićevom vencu nije bila privremeni smeštaj, iako bi se na osnovu njenog večnog seljakanja od nemila do nedraga to moglo zaključiti. Nakon Prvog svetskog rata, država je konačno odlučila da reši problem smeštaja Biblioteke, pa je tom prilikom izdvojila sredstva za kupovinu zgrade “Kartonaže Milana Vape” na Kosančićevom vencu.

Tako je ova institucija došla u posed svoje prve zgrade. Od njenog rušenja u bombardovanju 1941, niko više od političara nije pokazao ambiciju da nešto učini sa lokalitetom na Kosančićevom vencu. Nastale rupe postale su dobrodošle arheolozima koji su na tom mestu pronašli novi punkt za iskopavanje. Reklo bi se da je po konceptu “horizontalnog kopanja rudnika” u Kovačevićevoj drami “Radovan III” (kada se tom trasom puste metro i kanalizacija o istom trošku) došlo do prirodnog i logičnog sleda, tj. ništa se ne gubi, samo jedna delatnost smenjuje drugu: najpre su bibliotekari smenili radnike kartonaže, onda su došli arheolozi, a danas bi tu logično nad “jamama našeg sveopšteg stradanja” crkvenjaci mogli da naprave svoj Memorijalni centar i trasiraju nacionalno sećanje. Posle njih mogli bismo očekivati samo dolazak mesije ili komunalne službe.