Biografija za zavjetrinu

TV kalendar

Prema autoru priloga o Anti Topiću Mimari, istoimeni muzej začet je u Zagrebu po Duhu Svetomu ili je transformaciju škole za upravu i pravosuđe u Muzej Mimara omogućio kolektivni narodni genij. Ni jedno ni drugo nije, međutim, povijesno točno. Ni od spomenutog Muzeja ni od dolaska zbirke u Hrvatsku ne bi bilo ništa bez jedinstvenog truda dr. Stipe Šuvara, ministra koji je Hrvatskoj ostavio ne samo muzej na Rooseveltovu trgu, već i Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, splitski Muzej arheoloških spomenika, Klovićeve dvore i nekoliko obrazovnih ustanova od Rijeke do Osijeka. To je doseg kakav poslije njega nije imao niti jedan ministar kulture, a ranije samo podjednako stigmatizirani Isidor Kršnjavi. Šuvar, od početka do kraja realizator projekta Mimara, u TV kalendaru ni riječju nije spomenut, što je prijezira vrijedna indolencija, ako ne i nešto gore.

Mogao je, naime, autor uratka spomenuti Šuvara makar i tako da mu prilijepi poslovične etikete (“otac reforme školstva”, “Bijela knjiga”, bla-bla…), ali autori spomenutog profila, čak i kada djeluju iz busije, ne mogu nadrasti specifičnu svjetonazorsku perfidiju, demonstriranu nedavno u opisu Jure Francetića kao čovjeka kojega “neki smatraju herojem, a neki zločincem”. Francetića smatraju i ovim i onim (zna se, dakako, što je ispravan stav, treba samo održavati sjećanje na njega), a Šuvara ne smatraju ni ovim ni onim, nego ga jednostavno izrezuju iz povijesti. Da je Francetić napravio Muzej, zacijelo ne bi preskočili tu činjenicu.

Sve to pokazuje s kakvim profesionalcima imamo posla – škola izbacivanja nepodobnika staljinovski je proizvod za kojega je teško ustanoviti je li u TV kalendaru češće kritiziran ili primjenjivan. Ozbiljni povjesničari ili kunsthistoričari mogli bi Muzeju Mimara uputiti brojne kritike (od neatraktivnosti postava za širu publiku do problematičnih atribucija pojedinih djela) no naši kalendarci žele očuvati svaki komad lažne pozlate na nacionalnom monumentu, žrtvujući pritom samo jednu stvar – istinu.

Pola ure kulture 

Hloverka Novak Srzić radi istu grešku kao i Dijana Čuljak, koja se trenutno u ženskom dijelu Remetinca pita gdje je to, do vraga, pogriješila. A odgovor je jednostavan: s takvom se biografijom sklanja u zavjetrinu, nastoji se postati tihi susjed, ode se u Buenos Aires, dakle ne gura se u prime time nacionalne televizije.

Dok se ne raščiste dvojbe o njezinoj ulozi u aferama Core media, Fimi media i Moire, Hloverka Novak Srzić smjela bi se na TV ekranu javne televizije pojavljivati jedino u kratkim izvješćima crne kronike sa suđenja i istraga. No puna sebe, naša se junakinja svakoga tjedna pojavljuje u sve nezamislivijim ulogama – ovoga tjedna, primjereno perverzno, debitirala je u ulozi filmske stručnjakinje koja izvještava s premijere Papićevog filma koji govori o zagrebačkoj mafiji! Hloverka se u kinematografiju kuži kao Marica u zakrivljenja, ali se u temu respektivnog filma razumije bolje i od blaženopočivšeg režisera i od scenarista Mate Matišića koji se Hloverki, naivno poput Crvenkapice, jada kako lik u jednom dijalogu kaže kako “mafije ima i na HTV-u”, pa je netko s Prisavlja tu rečenicu htio izbaciti, ali nepokolebljivi Papić nije dao. Hloverka se čudi, zar je mafija i na HTV-u, Gospe moja…

Taj je dijalog nalikovao na žalopojku nekog naivčine koji je 1991. telefonom razgovarao s Josipom Manolićem (tada šefom UNS-a), kojemu je na Manolićevo pitanje što ga muči uzvratio: “Ma ne bih o tome preko telefona, znate kako je, prisluškuju…”

Nulta točka

Gdje si bio, nigdje. Što si radio, ništa. Tako se nekako može opisati doseg emisije Mislava Togonala posvećene suđenju hrvatskoj šestorki u Haagu. Umjesto rasprave o sudbinama Prlića i ostalih, Togonal je cijelu emisiju pretvorio u raspravu o žalosnoj i neravnopravnoj sudbini Hrvata u BiH, pa su obje teme ispale nedorečene. Oni koji su htjeli saznati detalje o predmetima koji se nalaze pred presudom u Haagu ostali su razočarani jer je predmetima posvećeno manje od pet posto vremena, dok za raspravu o sudbini Hrvata u BiH pozvani gosti – izuzev Nina Raspudića i Ive Lučića – uglavnom nisu bili relevantni.

Hrvatska televizija na Prvom programu očito nikako ne može naći formulu dobre, gledljive, stručne, vizualno atraktivne debatne emisije o krucijalnim društvenim pitanjima. Togonal radi “Latinicu” za siromašne, Treći dnevnik je ostao bez specifičnoga eksplozivnog naboja koji su održavale sve dosadašnje uredničke garniture, “Tema dana” – iako ima solidnu gledanost – tuče se za publiku s RTL danasom i Vijestima Nove TV, pa nacionalna televizija grijehom propusta doprinosi sveopćoj lobotomizaciji pučanstva. Ovdje kola idu nizbrdo, možda čak i namjerno – doktrina šoka – a kada jednoga dana neslavno propadnemo, svaki će spasitelj sa strane biti dobar i na sve ćemo pristajati, a uloga nacionalne TV u toj pripravi terena nije bila najneznatnija. Novi urednici moraju oživjeti taj mjesečev krajolik, inače smo džaba krečili.

Sibirski trans

Josip Šarić zaslužan je za televizijski događaj tjedna – dvodijelni dokumentarac o transsibirskoj željeznici, prometnici kojom mnogi žele putovati, ali samo rijetki imaju sreće ili mogućnosti to učiniti. Tu su svi sastojci dobrog filma: avantura, zanimljivi sugovornici – kako se i najjača ruta može upropastiti autističnom introspekcijom pokazao nam je antitalent Miro Branković u “Putevima Marka Pola”, koji na tisućama kilometara dugom putu nikoga nije pitao ništa – dojmljive slike mitskih gradova (Novosibirsk, Ekaterinburg), relevantne priče o svakom od njih. Šarić nam je prikazao mafijaško groblje, crkvu koja je nastala u gradu gdje su likvidirani Romanovi, pokazao nam je Amerikance koji dolaze na Ural kako bi našli ženu, otkrio što moderni Rusi misle o starom režimu (nema tu, brale, nostalgije ni koliko je crno pod noktom) i kakvu muziku slušaju (Roxette, američki rock and roll). Svima koji se žele zaputiti ovim vlakom od Moskve do Dalekog istoka, Šarić je objasnio i sve detalje putovanja: kako se spava, tko održava red, zašto se ne jedne u vagon-restoranu nego na postajama, jesu li glasoviti lopovi sa transsibirske mit ili stvarnost.

Jure Ožić Bebek i montažer Saša Petrić supotpisali su ovaj putopis, koji je milijunima gledatelja približio dalek i nepoznat ruski svijet. Šteta je što film nije montiran čim je snimljen, već je na emitiranje čekao prilično dugo, ali bolje ikad nego nikad.