Da im kesa ne presuši

 Zašto laže nas u lice

U slučaju nove pjesme Miroslava Škore “Zašto lažu nas u lice” čovjeku se vrlo teško odlučiti želi li prije začepiti uši ili nos! Naime, stvar zvuči užasavajuće, a pritom i zaudara do neba. “Da nam bunar ne presuši, da se kuća ne uruši”, kaže pjesma, “zašto lažu nam u lice, plaču naše oranice, zašto kada svane zora, moj brat opet u svijet mora…” Stvar, dakako, odmah navodi na teoriju urote: dok “braća” moraju u svijet, neki misteriozni, neodređeni ali moćni “oni” čine sve da do toga dođe. Odmah je jasno i tko su Škorina braća i tko su zli “oni”. I kakav je profil uma koji je proizveo rimu “svane zora, u svijet mora…”

Perverzija opisane logike uočljiva je, nakon dvadesetogodišnjeg iskustva sa Škorinim bratstvom, već i djetetu. Tko pošten i sposoban želi ostati u zemlji u kojoj estradne “zvijezde” rade humanitarne akcije za djecu, nakon kojih novac završi u izgradnji njihovih rezidencija? Usput, Škorina fondacija zvala se “Milo moje”, dakle pjevač je iskoristio humanitarnu akciju i podršku svih medija kako bi napravio besramnu reklamu svojoj pjesmici. Tko bi, iole pošten, to učinio? Tko normalan želi ostati u državi u kojoj Škorina svjetonazorska braća uzimaju po 500.000 eura kako – ne bi pjevali? Samo da ostanemo u okviru cehovskih perverzija.

Spot završava sloganom da je “Hrvatsku od 2001. do 2011. napustilo 110.000 ljudi”. Zašto samo tada? Koliko je ljudi Hrvatsku, milo moje, napustilo od 1991. do 2011? Ili od 1995. do 2000? To našeg pjevača ne zanima. Čak ako iz te brojke izbacimo Srbe, zbog kojih pjevač zacijelo ne nariče, naprotiv, opet ćemo dobiti zastrašujuće podatke, ali Škoro u to ne ulazi kako bi sačuvao netaknutim srce mita na kojem su on i njemu slični likovi svih ovih godina prosperirali. Lažno srce priče o zlatnim godinama 1990. – 2000. treba zadržati, da bi se eksploatacija nesmetano nastavila, a o čemu se radi rekao je vrlo točno u Dnevniku HTV-a povjesničar Dragan Markovina. Govoreći o tomu zašto Kerum želi dići spomenik Tuđmanu, pojasnio je: da sam ja bio vozač viljuškara, pa za vrijeme rata u kojem nisam sudjelovao postao milijarder, i ja bih mu dizao spomenik…

Škoro je ovdje, u kerumlandu, zvijezda. Ima svoj TV šou, sprema doktorat na Ekonomskom fakultetu – vrag zna zašto, očito se s doktoratom iz trgovine rodio – a sustav mu kao malo komu ide na ruku, jer je cijela zemlja postala carstvo š(ta)kora. Logično je da slavi razdoblje koje je rodno mjesto njegova uspjeha, kao i svaka druga revolucija lumpenproletarijata. No tko bi ostao u državi u kojoj caruju škoroliki likovi? Odgovor je jednostava samo onaj tko mora.

Miroslav Škoro i Marko Perković Thompson (osumnjičen za utaju golemih suma novca voljenoj mu i jedinoj Hrvatskoj) dva su estradna idealtipa estetskog i etičkog korova koji uništava sve što vrijedi. Njihov predatorski svjetonazor u kojemu, očito, nema nikakvog morala – ne bi li domoljub prvi morao plaćati poreze? – licemjeran je do bola. Od uspješne i plodne zemlje prave mjesečev krajolik, lažu nas u brk, učine nam život nemogućim i onda još “uglazbe” tu tragediju nastojeći nam je prodati kao sentimentalnu domoljubnu robu… Pa to je gore od šunda, to je zajebavanje s cijelom nacijom!

Nijedna televizijska ili radijska postaja koja iole drži do ukusa ne bi trebala vrtjeti ovaj jad od etike i estetike, koji je pokazao da Vjekoslava Huljić ili Jakov Sedlar nisu šampioni kiča, već on, besramni konjunkturist, koji želi kapitalizirati istinsku tragediju hrvatskog naroda, do koje su dovela upravo njegova idejna subraća. Moramo to reći otvoreno – nema smisla da se lažemo u lice.

 Slučaj porez, RTL, Nova TV, HTV

RTL Danas uopće nije registrirao Linićev uzmak – činjenicu da je Zoran Milanović de facto odustao od poreza na nekretnine. Reporter RTL-a obznanio je samo Vladinu odluku da poreznim dužnicima Linić oprašta koljačku zateznu kamatu i daje mogućnost da glavnicu otplate u dugom roku, s malom ili nikakvom kamatom ako sve otplate odmah. No zato je Nova TV stvar na sva zvona oglasila već u najavi Dnevnika – Vlada odustaje od poreza na nekretnine. Mislav Bago, makijavelijevska kombinacija lisice i lava, gladijatorski izvodi Slavka Linića pred kamere Nove TV i odmah započinje nemilosrdnim udarcem u staklenu bradu: Je li ovo vaš politički poraz? Linić vrda, petlja, mulja, ali se po niskom registru vidi da je u knockdownu i da četvrtak nije njegov happy day. Bago nastavlja s “naramkom brzopoteznih” – pita ga za zakon o zaštiti potrošača, pa Linić obećava da će smanjiti minuse, onda dobiva upit o smanjenju kamata na stambene kredite na pet posto, tu je Linić već malo mekši (“To će teže ići”), a onda mu Bago zadaje coup de grace pitanjem je li ga sram što oprašta dužnicima s obzirom na građane koji uredno plaćaju. “Jest, to me posramljuje”, iskreno kaže Linić, čovjek s formulom “mi to mijenjamo”, uz Arsena Bauka jedini u Vladi koji na takvu rečenicu ima pravo.

Na HTV-u Zoran Šprajc nije se proslavio slanjem neke novinarske barakude u Vladu, ali je od svoje reporterke dobio materijal za salamonsku najavu: “Sve je spremno za uvođenje poreza, osim HNS-a…” Duhovito, nema što, mada bi javna televizija trebala biti posramljena – kako bi rekao Linić – da im ekskluzive, na njihovom terenu (vijesti iz Vlade) kupi komercijalna konkurencija…

Slavko Linić tog je četvrtka, inače, napao poslodavce kao sudionike u zločinu umirovljavanja stotina tisuća ljudi, zbog kojih on sada, eto, ne može smanjiti porez. Tu se dijelom objasnila njegova čudnovata psihologija. Linić, naime, ne nastupa kao klasični poreznik, već kao ratnik fiskalnog džihada, kao Zoro osvetnik, da parafraziramo Šeksa. Donekle je to opravdano činjenicom da je neplaćanje poreza u tompsonovskoj džamahiriji bilo društvena norma vladajuće klase (što se vidi po brojci neplatiša i milijardu eura neplaćene glavnice), no čini se da tu ima još nešto više. Linić kao da, poreznom presijom, kažnjava građane jer su godinama podržavali kompradorske režime. Glasali ste – gladujte, kako bi rekao Silvije Degen. No osnova porezne politike ne može biti politička odmazda – porezi bi trebali biti alat razvojne strategije. U Linićevoj se zamisli ta dimenzija porezne politike ne uočava. On bi, recimo, mogao dati poreznu olakšicu za kupnju umjetnina, formiranje nasada deficitarnih poljoprivrednih kultura, olakšicu za kamate na stambeni kredit ili bilo koji kredit kojim se razvija hrvatska privreda, ali to ne čini. Njemu su porezi samo sredstvo punjenja državne blagajne. Taj će džihad – sada se ukida i porezna olakšica za kupnju prvog stana – dovesti do totalne paralize robno-novčane razmjene u Hrvatskoj i dodatno ubrzati naš put prema havariji, no živi bili pa vidjeli.