Dragoljub Raša Todosijević: Ne bežim u mišju rupu pred provincijskim poltronima

Za nabrojati umjetničku praksu Dragoljuba Raše Todosijevića (1945., Beograd), jednog od najpoznatijih živućih srpskih umjetnika, ne bi bilo dovoljno ni desetak stranica: među njegove najpoznatije radove ubrajaju se “Was ist Kunst?” i “Gott liebt die Serben”, a tu su i mnogobrojna priznanja, uključujući Nagradu grada Beograda (2003.), Nagradu za životno djelo na 50. Oktobarskom salonu (2009.) i nagradu na Venecijanskom bijenalu (2011.). Osim vizualnim umjetnostima, Todosijević se bavi i pisanjem proze.

Moramo vas odmah na početku pitati kako komentirate najavu Vlade Srbije da za kulturu izdvoji svega 0,62 posto budžeta, što je jedno od najmanjih izdvajanja među evropskim državama, dok je u zemljama regije budžet za kulturu i do četiri puta veći?

Ako je ministar za kulturu i uz njega ceo činovnički aparat bez roptanja pristao na taj neshvatljiv i, zašto ne kazati, sramno mali deo budžetskog kolača (a sasvim sigurno je pristao), onda se iz toga mogu izvući veoma različiti i, uzgred rečeno, podosta protivrečni zaključci. Recimo da su svi oni prezadovoljni tom investicijom, šta možda i nije daleko od istine – da se, možda, ljudi plaše da bilo šta razložno kažu ili samo zucnu protiv takvih odluka. Jer bi, kao nezadovoljnici, lako mogli da lete sa posla, uz one dugoročne posledice koje sa sobom nosi “jurnjava za kosmičkom pravdom”. Da se, opet, do tih fotelja došlo po partijskoj odluci, šta znači “skači u bunar ako partijska odluka to nalaže”, jer rad u Ministarstvu za kulturu, izuzev za namazane pojedince, nisu one lukrativne fotelje, gde se krka, putuje i u džep svašta tura – za ministra se po tradiciji bira osoba bez znatne političke i profesionalne reputacije. Bira se bledolika figura koja, ako i nestane, ako se zagubi na nekoj letnjoj ekskurziji, neće da bude velika šteta. I, na kraju, koga u Srbiji zanima kultura? Prevladavajuća glasačka populacija kupuje novine od dvadeset dinara, gleda televiziju, jede đubroliku hranu, kupuje desetorazredne kineske dronjke, skuplja novac za benzin i mobilni telefon i, naravno, javno prezire kulturu. Plebejce zanimaju fudbal, turbo-galama i tračevi u žutoj štampi. Civilizovaniji svet je u manjini i njegova je glasačka sila beznačajna. Da zaključim ono što je više nego očigledn zašto da se ulaže novac u kulturu ako od toga nema nikakve neposredne koristi? Jedan tenk, jedan manji i zastareo avion, jedna vila na Dedinju i troškovi za neku kurvoliku turbo-pevaljku više koštaju od tih, kako rekoste, 0,62 odsto.

Zakucani za estetiku socijalizma

U jednom ste razgovoru kazali da je glavni problem srpske kulture provincijalizam, a ne nekakva ideološka matrica socijalizma, na što se danas mnogi vade. Što je danas glavni problem kulture?

Dobro se sećam onih davnih godina kada se po Knez Mihajlovoj kukumavčilo da će našoj nauci, kulturi i umetnosti napokon svanuti kada ode onaj Broz, a sa njim komunisti i njihove rigidne socijalističke zamisli koje nam seku krila i ne daju da se stvaralački razmašemo onako kako samo mi to znamo i umemo; kada se to jednom desi, a blizu je dan kada će se to napokon desiti, remek-dela će izlaziti kao na fabričkoj traci, a o naučnim izumima i književnim delima, kulama svetiljama i sveopštem obilju da i ne govorimo… Broz je otišao, otišli su i komunisti, izborili smo se za višepartijsku političku složenicu ili za nešto šta bih nazvao “patrijarhalnim kapitalizmom u rukama kaputokradica”, a od onih obećanih naučnih otkrića, umetničkih remek-dela, filosofskih traktata, vaseljenskih umotvorina ili makar proizvodnje neke jednostavne i suvisle mašine koja svojom suštinom nije u sukobu sa načelima 21. veka, ni traga ni glasa. Kada je o kulturi reč, svi su se doslovno zakucali za estetski univerzum iz socijalističkih vremena. Tu se stalo, tu se zakopalo; tamo za neki početak šezdesetih godina prošlog veka, kao za zlatno doba ili za “periklijadu” srpske kulture. Štaviše, čak i najtvrđi nacionalista, osoba koja sve najgore misli o komunizmu, rado bi se zaklela na večnu ljubav prema estetskim idealima stvaranim i kuvanim u Titovo vreme. Ljudi koji su propatili za vreme Brozova režima strastveno sabiru dela socijalističkog modernizma i duboko veruju u klozetsko-hotelske verzije eklektičnih pseudonadrealnih mazarija, veruju u folklorne-prevarantske imitacije zvane naivna umetnost, u zagrobno-zavičajne muljavine, u kič, veruju u brljotine, kreštanje, u mutave recitacije, benavljenje. Majka svih rubikona je 1970. godina i pojava nove umetnosti u Galeriji Studentskog kulturnog centra u Beogradu, koju ovdašnji svet iz pukog neznanja zove konceptualnom umetnošću.

Hrvatska se danas s pravom hvali Pikasovom izložbom, ali se valja setiti i glasno ponoviti šta je gospodin Vlaho Bukovac, perjanica hrvatske kulture, u svom dnevniku napisao o kubistima; Vlaho reče da su to žvrljotine kakve deca i prosjaci crtaju po pariskim pločnicima. Taj citat valja izložiti na Pikasovoj izložbi da mladež znade šta su im pređi mislili o tom Pikasu. Na vražjem kantaru, šta biste pre uzeli – Pikasa ili Bukovca? No i Vlaho i Meštrović i Paja Jovanović i Uroš Predić behu saveznici sile na vlasti, ma kakva ta vlast bila. Paja Jovanović je slikao Franju Josifa kada je austrijska vojska nemilosno upala u Srbiju; slikao je kralja Aleksandra, slikao je Tita, Đilasa i druge, a ni Meštrović se nije stideo svojih mušterija.

Ne uvijam se uz državnu zastavu

Na Venecijanskom ste bijenalu 2011. dobili nagradu za najbolji izložbeni paviljon, koju vam je dala jedna banka. Jedan ste od pionira suvremene umjetnosti u Srbiji, koja kritički sagledava stvarnost oko sebe. Na koji je način umjetnost danas dio neoliberalnog sustava, koliko je kritična i koliko politična? Što za vas uopće znači društveno angažirana umjetnost?

Jeste, dobio sam nagradu na 54. Venecijanskom bijenalu, u Srbiji se na tu nagradu čekalo više od stotinu godina. Ja se nisam uvijao u državnu zastavu niti sam slinio nad njom, kao sportisti sa ovih balkanskih prostora. Kada se fudbaler uvije u državnu zastavu i naokolo slinavi, širi ruke i nesuvislo se dernja, znaj da ogavno glumata, da folira i da će koliko sutra tražiti novac, stan, automobil ili makar mali kafić na periferiji Varaždina. Tu nagradu sam dobio ja, a ne država čiji sam građanin. Nisu stanovnici Srbije, onako đuture, učestvovali u kreiranju moga umetničkog dela, to je delo samo mog uma i mojih ruku.

Drago mi je da su u Paviljonu Crne Gore izlagali Marina Abramović i Ilija Šoškić i da je u hrvatskom posthumno izlagao Tom Gotovac, to je uvek bila sjajna ekipa. Nagradu mi nije darovala Unikredit banka, to je bio trgovački dogovor; prvobitno su se kustosi banke namerili na rad pod nazivom “Dnevnik”, ali sam ja za to delo tražio 300.000 evra – diplomatski rečeno, ta cifra nije bila u domenu njihovih kompetencija, pa su se odlučili za radove koji bi se mogli sabrati u okvir od 150.000 evra. Dakle, nikakav dar, nikakva Konstantinova darovnica, nikakva donacija, nego čista i dugoročno gledano pametna računica jedne velike novčane ustanove. Ta je nagrada ujedno bila i medveđa usluga. U Beogradu je vest o njoj primljena sa konsternacijom, zlobom i neopevanom zavišću. Da je tu nagradu dobila neka njihova šuša, odmah bi postala narodni heroj. Mene su prozvali stranim plaćenikom, ulizicom… Štaviše, pronosile su se glasine da sam debelo podmitio žiri, da jurim za anahroničnom modom, da je to pranje novca, a u svemu su tome učestvovali i lokalni umetnici i deo medija, pa čaršija, a da ne govorim o našim umetnicima iz Pariza. Tim je primerom najeksplicitnije rastresena okoštala kulturna hijerarhija. Sve se odvijalo kao na dlanu, a to muljatore i lažove veoma boli.

Umetnik nije zanatlija

“Was ist Kunst” – što biste danas rekli da je umjetnost?

Umetnik nije zanatlija. Jer da to jeste, najbolje bi bilo da otvori zanatsku radnju sa malom prodavnicom u prizemlju. Još od kraja 18. veka, njegova se umetnost sve više i sve jasnije fokusira na njega samoga, odričući se veze sa religijom ili glorifikovanja zamisli klase na vlasti. Kako bi to rekao Ed Rajnhart: “Umetnost je umetnost, a sve ostalo je sve ostalo.”

Je li cijela suvremena umjetnost, počevši od vas, Marine Abramović, Neše Paripovića, Mladena Stilinovića i mnogih drugih, postala institucionalizirana i, zapravo, protiv onoga za što ste se borili u danima kada ste izlagali u Studentskom kulturnom centru?

Pitanje je staro otkad je sveta i veka, već hiljadu puta su mi ga postavljali. O dijalektici, mislim, treba raspravljati. Šta biste vi hteli – da u beskraj levitiram i gladujem u kakvoj prljavoj čatrlji na dalekoj periferiji Beograda? Da me nema, da sam umetnik u bliskoistočnoj isposnici, stolpnik, svetac, fakir, Budin asistent režije, sibirski šaman… A sve to zato da bi bile zadovoljene nečije romantične, naivne, a možda i pakosne vizije o avangardnom stradalniku ili fantazije o ukletom umetniku: dok drugi krkaju tartufe, ostrige, gambore ili jordansko jagnje i ostale nepojmljive gutalice, u isto to vreme jadni Dragoljub, zarad uticaja Kirka Daglasa na nečiju mladalačku maštu, secka koprivu, jede poparu i pravi šerbet od

prljavo-braon šećera… Da se razumemo, već krajem šezdesetih godina prošlog veka, dakle sedam ili osam godina od svoje pojave, italijanski pokret Arte Povera bio je prepoznat i apsolviran od strane italijanske kulturne javnosti. Proces kulturne apsorpcije je za tamošnje prilike tekao dosta brzo, a to se događalo i na evropskoj sceni. Dakle, za sedam ili osam godina umetnički je sistem uspeo da svari i prihvati nove ideje, jer je to bio i jeste jedini način opstanka jedne velike kulture. Staro i novo sreli su se na pola puta, staro je sišlo sa pozornice aktuelnosti i otišlo u istoriju, a novo je krenulo svojim putem.

Svoj prvi atelje dobio sam tek posle 30 godina čekanja, a i dan-danas, posle četrdeset i kusur godina, ljudi se po Beogradu češu po glavi i pitaju da li je to šta Dragoljub radi zaista umetnost. Ako se nešto istinski institucionalizovalo u Srbiji, to su laž, seljoberska mitomanija i naduvavanje mediokriteta. U takvim okolnostima, pravom umetniku preostaje da ustane, da kao pobunjeni čovek kaže svoje “ne”, da nipošto ne beži u mišju rupu pred bezdušnom navalom državno dotiranih debila i provincijskih poltrona. Kada je o kolekcionarima reč, ovde su se namnožile drpibabe i maroderi. Oni pomno motre kada će ko od umetnika da skapa ili zađe u stanje razigrane demencije, pa da svoja dela prodaje budzašto. Na kraju ostaju posve osiromašene udovice, prinuđene da za 20-30 evra rasprodaju zaostavštinu, a tada na scenu suvereno i trijumfalistički stupaju amoralni maroderi preobučeni u dobrodušiće.

Feudalni incest dovukao se do današnjih dana

Često kritizirate patrijarhat. Koliko je Srbija i danas, da se poslužim vašim izrazom, uronjena u “pelagićevski duh”?

Ne mnogo, bar ne u velikim gradovima. Međutim, provincija sanja san o atarskoj jednakosti nad kojom caruje jedan “knjaz”, jedan “direktor”, jedan “tajkun”, bog-otac. Pelagićevski duh, naizgled bezazlen i dobrohotan, jeste san o materijalnoj jednakosti kontrolisanoj od ničim ograničenog vođe. To zadire u plemenska vremena. U Crnoj Gori kraljaNikolu još i danas poneko zove “gospodarom”. Feudalni incest dovukao se do današnjih dana, pa se to kod nekih lasno prenelo na gospodina Vladimira Putina. Zato mi se sviđa ona idiotska reklama “Kupuj da bi zaradio”; kupovaćemo ruski gas, pa ćemo na tome zaraditi. Pa, gde toga ima?