Dušan Janjić: Događaji u Vukovaru otežali su razgovore Beograda i Prištine

Dušan Janjić, politički analitičar i autor više od stotinu knjiga i znanstvenih članaka na temu međuetničkih odnosa, jedan je od najboljih poznavalaca geneze sukoba na Kosovu. Kao osnivač i koordinator Foruma za etničke odnose u Beogradu, s kojim je sudjelovao u mnogim burnim etapama razrješenja traumatičnoga kosovskog problema, Janjić je odličan sugovornik za razgovor o aktualnim pitanjima Kosova.

Kakvi su odnosi Srba i Albanaca na Kosovu u kontekstu serije pregovora koji upravo traju između Beograda i Prištine?

Mogli bismo reći da stvari idu dobro i da je to osnov za neki optimizam. Prvo, dijalog se ne prekida. Drugo, u njega su uključeni premijeri i predsednici sa obe strane i, treće, to nisu samo razgovori radi razgovora, nego se završavaju nekakvim dogovorima. Počela je i primena tih dogovora – oko verifikovanja diploma, slobode prelaska granice, a i ona najdelikatnija faza oko kontrole granice, naročito na severu Kosova, gde je 20 godina bila izvan bilo kakve kontrole. Počelo je uključivanje značajnog dela Srba u kosovske institucije južno od Ibra, a srpska politička elita na severu Kosova, bez obzira na političku retoriku, danas sudeluje u dijalogu. Ima dobrih indikatora i u smanjivanju svakodnevne tenzije između Srba i Albanaca: ako danas dođete autom sa srpskim tablicama na Kosovo, imate puno manje šanse da vam ga neko razbije nego pre pet godina…

Dve vrste protesta

A što nije dobro?

Vreme me naučilo da, kada je na Balkanu nešto jako dobro, treba sagledati šta iza toga može biti loše. Ono što je loše jesu protesti Srba na severu Kosova, i to dve vrste. Jedne vode pojedine interesne grupe, kao što su tzv. preduzetnici koji nisu članovi privrednih komora ni Srbije ni Kosova i koji najviše gube sistemom carinske kontrole koji sada pokušava da se uspostavi. I to ne toliko carinskom naplatom, nego zato šta su, robom najrazličitijeg asortimana, zloupotrebljavali slobodu prelaza. U onoj drugoj vrsti protesta učestvuju mase Srba, koji na taj način iskazuju strah pred novom realnošću i brzinom kojom idu pregovori. Treba shvatiti da Srbi sa severa Kosova od 2000. nisu imali nikakav kontakt sa Prištinom; ako su ga pod Slobodanom Miloševićem i imali, onda taj kontakt nisu imali sa Albancima. Od 1988. Albanci su isključeni iz državnih organa Srbije, iz nastave i drugih službenih tela, a privatni biznis je uvek sporadičan i neka druga vrsta komunikacije. Dakle, ući u kosovske institucije i u međusobni kontakt, to je za mnoge generacije, i albanske i srpske, nepoznato. Reći ću vam jedan primer: na treningu za mlade studente, Srbe sa severa Kosova, koji je održan u Brezovici na jugu Kosova, jedna studentkinja je tražila da se hitno javi roditeljima jer je ona, kako je kazala, “sada prvi put na Kosovu”. Ona je prelazak Ibra doživela kao antropološki šok. Eto, to je Kosovo danas.

Što za Srbe na Kosovu znači pravna država?

Evo vam još jedan primer: stiže poruka iz Berlina da se ukinu paralelne srpske institucije na severu Kosova. Međunarodna zajednica nije dovoljno svesna psihološke činjenice da su srpske institucije jedine koje onde uopšte funkcionišu. Da se odjednom sever stopi sa jugom, sa kojim nema komunikacije i koji ne poznaje, da o svim ostalim animozitetima ne govorimo, na ljude deluje kao alarm da se sele. Njihovi protesti govore o tome da oni hoće neko rešenje koje bi sami sebi mogli da protumače i na koje bi se mogli naviknuti. Verujem da će se neko rešenje naći, kao što se našlo u istočnoj Slavoniji sa Erdutskim sporazumom, ali ako ga ne bude, čekaju nas kratkoročni oružani sukobi, puno mrtvih i masovno iseljavanje Srba.

Kome danas na Kosovu trebaju oružani sukobi i puno mrtvih?

Naravno, ima onih koji misle da ako na Kosovu nema Srba, nema ni problema sa srpsko-albanskim odnosima. Ali to je samo stvaranje novih problema koje će biti još teže rešavati. Proteste Srba na severu Kosova treba shvatiti ozbiljno, floskule o kriminalu i kriminalcima više ne rade. Ovde je u pitanju masovni strah ljudi od nepoznatog. Šta se tiče Albanaca, oni su jako nezadovoljni stanjem u kome žive, jer je standard prosečnog Albanca vrlo nizak i on je za njega prisiljen mnogo da radi. Sa druge strane, politička partija koja je u ekspanziji, Pokret Samoopredeljenje Aljbina Kurtija, došla je do 20 odsto popularnosti. Kada se takav projekt, koji je na dugom štapu a traži hitnu etničku mobilizaciju, poveže sa socijalnim nezadovoljstvom i to u trenutku kada je politička scena među Albancima rovita, eto vam eksplozije. Konkretno, postoje planovi, koji dodatno podgrevaju tenzije, o masovnom povratku Albanaca na sever – reč je o nekoliko hiljada porodica koje su u devedesetima proterane na jug, kao što su i mnogi Srbi sa juga proterani na sever. Mislim da trenutno ne postoje spoljni faktori, Srbija ili Albanija, kojima bi odgovarao sukob na Kosovu, ali ima puno unutarnjih koji žele upravo to.

Gde ćeš većeg prilagođavanja!

Koliko Rezolucija o Kosovu, nedavno donesena u Skupštini Srbije, govori o sazrijevanju političke elite i javnosti kada je o Kosovu riječ; sa strane gledano, to pitanje izgleda nerješivo, kao na Cipru ili u Sjevernoj Irskoj?

Reći ću nešto šta nije popularno ni u međunarodnoj zajednici ni u regionu. Ta međunarodna zajednica hronično boluje od sindroma negativne balkanske identifikacije. I onda se u toj identifikaciji Srbija i Srbi promatraju kao dežurni loši momci, a mi koji smo protiv raznih srpskih režima kao dobri momci. To, ako hoćete, vredi i za hrvatsku javnost, a i za druge koji teško prihvataju dobru vest iz Srbije. Činjenica je da ako su Srbi u ičemu evoluirali, evoluirali su u odnosu na Kosovo. Pogledajte kako je proces tekao: od insistiranja Srbije na UN-ovoj rezoluciji 1244 i formule “više od autonomije, manje od nezavisnosti”, do UNMIK-a, pa prema prepuštanju ulaska Evropske unije na Kosovo bez velikih protesta, od multinacionalnih snaga UN-a do NATO-a, koji je sada de facto prisutan na Kosovu. Da li je bilo nekih ozbiljnijih reakcija Srba na izjave Pokreta Samoopredeljenje, koji bi da se Kosovo odmah ujedini sa Albanijom i da se proteraju Srbi sa severa? Nije! Ako biste danas razgovarali sa običnim ljudima u centralnoj Srbiji i na Kosovu, jedino bi od nekog ludaka mogli da čujete zahtev da se onamo vrate srpska žandarmerija i vojska. Stav ljudi na Kosovu je otprilike ovakav: “Jednom je bilo tursko vreme, turski vakat, onda je došlo srpsko vreme, a sada je došao albanski vakat…” Gde ćeš većeg prilagođavanja! Drugo, da li je zaista model pomirenja u tome da neko do kraja poništi svoj identitet?

Što znači identitet kada je o Srbima riječ? Kako ga, po vašem mišljenju, oni osjećaju?

Srpska moderna nacija nastala je na kulturnoj i verskoj autonomiji koju je Turska dala crkvama i manastirima. U središtu takve autonomije bili su crkva, lekar i učitelj. Ta autonomija proizašla je iz turskog mileta – otomanskog sistema koji je delio ljude prema veroispovestima, a ne prema nacionalnoj pripadnosti. Zato u duhu srpskog nacionalizma, šta god ko o tome mislio, nije “svaki pedalj teritorija”, nego koncept identiteta. Šešelj i njegov nacionalizam, objektivno gledano, ne predstavljaju ono kako Srbi vide i grade nacionalni osećaj.

Treba biti realan

Ali na Kosovu se trenutno vodi diskusija oko toga hoće li biti “srpsko” ili “albansko”?

Pogledamo li to pitanje iz pozicije zahteva sa strane, onda otprilike glasi: Šta bi to pokazalo da su se Srbi “opametili”? Da Srbija sazove Skupštinu i kaže “od danas svi naši odnosi sa Kosovom više ne važe, opraštamo sve dugove koje smo imali na Kosovu, ono je samostalna država”? Znate li da Srbija Hrvatskoj i drugim bivšim republikama redovito isplaćuje (a to se već popelo na 11 milijardi dolara) za ono šta su u zajedničkoj državi uplaćivali za Kosovo? Samo u energetskom sektoru Kosova uloženo je više od 20 milijardi iz Srbije i iz drugih krajeva. Da li postoji ijedan razuman čovek koji će reći da sve to više ne važi? U ovoj fazi treba biti reala dobro bi bilo da dođe do sporazuma o normalizaciji, da Priština i Beograd uspostave kancelarije za vezu, da se ne ometa ulazak Kosova u UN, da se Priština i Beograd međusobno pomažu u regionalnim odnosima i oko ulaska u evropske integracije i da se napravi aranžman za sever Kosova. Tu je i prekogranična saradnja lokalnih opština i prelazni model izlaska na izbore… ne znam šta bi trebalo više. Ono šta me brine, kako sam već rekao, jeste da stvari suviše dobro idu: svima rastu apetiti, od onih koji bi da naplate historijske račune do onih koji hoće sve odmah. U isto vreme, raste neizvesnost među narodom.

Rekli ste da situaciju na Kosovu kompliciraju i utjecaji iz regije?

Ako neko misli da onaj ratno-jezični turizam koji se nedavno dogodio u Vukovaru nije otežao razgovore Beograda i Prištine, taj se vara. Ako neko misli da je doprineo atmosferi regionalnog razumevanja, konkretno mislim na predsednika Hrvatske Ivu Josipovića, time šta je dozvolio, mimo Ustava i Ustavnog zakona, da se takav skup održi i da se posle licitira sa mogućom promenom Ustava, onda je u teškoj zabludi. U momentu kada se istočna Slavonija i Erdutski sporazum nude Srbima na Kosovu kao model suživota i integracije, vi im poručujete da, kao šta u Vukovaru neće imati pravo na ćirilicu, ni na Kosovu neće imati pravo na svoj jezik. Mislim da su političari u regiji još uvek bolesni od teškog etnonacionalizma, čak i ovi najumereniji.

Koliko izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da “nikada neće priznati nezavisno Kosovo” ili predsjednice Kosova Atifete Jahjaga da je “Kosovo danas nezavisna država” koriste dijalogu o kojem govorite?

Prvo, te izjave nemaju nikakve neposredne veze sa samim dijalogom, jer priznanje i status Kosova nisu teme poslednjih razgovora Prištine i Beograda. Te izjave predstavljaju navike političara na Balkanu, a to je da govore ono šta ih niko ne pita. Drugo, to je takođe navika balkanskih političara – da lažu narod. Šta mene interesuje šta je Nikolić čvrsto rekao predsednici Kosova “nema tvoje nezavisnosti” ili, kako nas je neki dan zabavljao Ivica Dačić, šta je Hašim Tači rekao njemu, a šta on odgovorio Tačiju? Oni su se tamo dogovorili ono šta nisu rekli svom narodu: da nastavljaju dijalog i da su prve sledeće teme zajedničke institucije i sever Kosova. Oni to rade zato jer bi hteli da budu popularni i da reše jedan težak problem sa kojim objektivno svi ne mogu da se slože. To je taj virus vizantijske, trostepene, prevarantske i komplikovane izmene poruka, u kojoj se dobro pazi šta se pred kime govori i kako.