Dužničko europstvo

Prvi je put parlament jedne od zemalja Europske unije, koja je prihvatila i euro kao vlastitu valutu, zaključio ono isto što skandiraju demonstranti na ulicama Madrida, Lisabona, Rima, Atene, pa i Ljubljane i Maribora. Nećemo plaćati vaše dugove – poručili su Ciprani administraciji Unije i MMF-u, odnosno krupnom kapitalu. Ali ako ih ne plate građani, najvećim dijelom oni iz mediteranskih zemalja, porušit će se bilance velikog dijela europskog bankarskog sustava i nestati bogatstva stvarana višegodišnjim špekulacijama. Da bi se to izbjeglo, žrtvuju se radna mjesta i privredni rast cijelog kontinenta, a dovedena je u pitanje i sama demokracija. Kako bi prisilila ljude na plaćanje njenih dugova, europska je plutokracija postavila na čelo grčke i talijanske vlade svoje prokuratore. Sada se čude da su Talijani na izborima većinu glasova dali dvojici klaunova, notornom Silviju Berluskoniju i komičaru Bepu Grilu. Kakva demokracija, takvi izborni rezultati.

Nitko se, naravno, nije začudio kad se jedan bijesni demonstrant u Nikoziji popeo na krov njemačke ambasade, otkinuo zastavu i bacio je na ulicu. Bijes i ogorčenje koji se valjaju ulicama, paljenje zastava i automobila, novinske slike njemačke premijerke Angele Merkel u nacističkoj uniformi s kukastim križevima, sve je to već viđeno. Premijera je tek pobuna jednog cijelog parlamenta, i to uljuđenog i građanskog, u kojem ne sjede zastupnici ksenofobnih, protueuropskih i fašistoidnih stranaka, kakvima je nezaposlenost u Europi dala novu historijsku šansu. Kapital, koji vjeruje da krizu koju je izazvao može prevladati prebacujući štetu na druge, morao je to doživjeti kao posebno opasan presedan.

Prije Ciprana uspješno se pobunio Island, koji je zaštitio svoje štediše, a trošak ostavio stranim ulagačima, mahom financijskim špekulantima i vlasnicima banaka. Ali Island nije u EU-u ni u eurozoni. Početak krize tu je umnogome sličio sadašnjim događajima na Cipru. Islandske su banke zabravile svoja vrata i isključile bankomate, a uslijedile su demonstracije praćene nasiljem netipičnim za mirne i civilizirane Vikinge. Ekonomski je pad, međutim, bio strašan. Prije propasti banaka, Island je po bruto domaćem proizvodu bio druga zemlja svijeta. Naravno, računato po stanovniku, kojih na Islandu ima oko 320.000. Kriza ih je toliko osiromašila da su u jednom trenutku čak pali među siromašne afričke nacije. Takav proces osiromašenja na Cipru je tek počeo. Tamošnje su banke uz ostalo (npr. u grčke obveznice) naveliko ulagale u nekretnine, čija se cijena oštro urušava, ako se uopće mogu prodati. Na Cipru se pucanje tog balona tek očekuje. Isti ekonomski model daje iste rezultate. Jedina je razlika da je na Islandu kriza izbila još 2008. godine.

I tada su međunarodne financijske institucije tražile da Islanđani plate račun spašavanja krupnih špekulanata, pretežno britanske i nizozemske provenijencije. Na čeku je ispisan i iznos: 20.000 eura po stanovniku, uključujući i novorođenčad. Islanđani su to odbili, a nije ih zastrašila ni prijetnja bankrotom države. Oni su znali da to nije propast svijeta jer, za razliku od tvrtki, povjerioci ne mogu naplatiti potraživanja državnom imovinom. Kad bankrotira država, njeni se dugovi otpisuju. Island je jedva dočekao da otpiše svoje dugove, promijenio je vlast, ali i ekonomski model. Umjesto da se oslanja na sumnjivi kapital i financijske špekulacije, zemlja je ponovno počela jačati proizvodnju. Banke su nacionalizirane po kratkom postupku, a domaći novac, kruna, žestoko je devalvirao. Islandski su proizvodi odmah postali konkurentniji, što je oživjelo proizvodnju i povećalo zaposlenost. Naime, Island je veliki izvoznik aluminija. Doduše, nema rudnika boksita, ali ima mnogo izvora vruće vode, glasovitih islandskih gejzira, koji omogućavaju jeftinu proizvodnju velikih količina električne energije. A glavna sirovina u proizvodnji aluminija nije boksitna ruda, već upravo električna energija.

Drugu stranu islandske medalje čini Republika Irska. Do krize, smatralo se kako je riječ o ekonomski najuspješnijoj zemlji Europe, pa su je čak neki poznati hrvatski ekonomisti navodili kao dokaz da zaduživanje nije nikakav problem i da je u suvremenom svijetu proizvodnja samo gubitak vremena. Kad se ćup razbio, Irska je prihvatila recept MMF-a, Svjetske banke i EU-a i provela njihove reforme. To je značilo da je žestoko udarila po džepu vlastite građane i sasjekla domaću potrošnju. Kao nagradu dobila je goleme nove kredite, čime je sanirala banke i svoje financije. Istovremeno je njena ekonomija ostala zakočena, a nezaposlenost velika, bez znakova oporavka na vidiku.

Iako je ciparski parlament pokazao zube krupnom europskom kapitalu, vjerojatnije je da slijedi irski, a ne islandski rasplet. Doduše, ciparska ekonomija danas najviše podsjeća na islandsku od prije pet godina. Bankarski sustav i cijeli ekonomski model pogoduju stranim ulagačima koji žele izbjeći plaćanje poreza u vlastitoj zemlji, a istodobno imati priliku za špekulacije koje obećavaju visoku dobit. Cipar je (bio) tipična ofšor ekonomija unutar EU-a i eurozone. Zato su strani ulozi u ciparskim bankama osam puta veći od BDP-a zemlje. Ali najšokantniji je podatak o ulozima ciparskih rezidenata, dakle ljudi s prebivalištem na samom otoku. Oni su nevjerojatnih 500 posto veći od BDP-a! Mnogi stranci s prebivalištem na Cipru pandan su onim našim biračima iz BIH-a koji nikad nisu živjeli u Hrvatskoj, ali ih je po nekoliko desetaka prijavljeno na nekoj adresi u hrvatskim pograničnim mjestima.

Zašto je, usprkos većoj sličnosti s Islandom, vjerojatniji rasplet ciparske krize na irski način? Zato što je Cipar u EU-u i eurozoni. Da ožive svoju ekonomiju, Ciprani bi morali ponovno uvesti vlastiti novac, koji bi na tečajnim listama bio znatno jeftiniji od eura. Kad je devalvacija krune dovela do snažnog rasta turizma na ledenom Islandu, lako je zamisliti kakve bi posljedice imao sličan potez na Cipru. Ali to, kao ni druga islandska rješenja, EU ne može dozvoliti. To bi bio doslovno revolucionaran presedan za druge, mnogo veće i važnije mediteranske zemlje. A Unija, takva kakva je danas, udružuje u prvom redu krupni kapital, pa se sve zemlje članice moraju ravnati prema njegovim interesima.

Dok stižu dramatične vijesti s Cipra, hrvatski bi se građani trebali sa zahvalnošću prisjetiti svog nekadašnjeg guvernera Željka Rohatinskog. Pod njegovom palicom, HNB je energično zaustavio prevelik rast kredita u godinama prije krize, ne obazirući se na burne proteste bankara. Zato uz sve nevolje, uništenu prerađivačku industriju, nezaposlenost i golem dug, Hrvatska ne mora spašavati i banke. Nažalost, u svemu ostalom ponašala se po irskom receptu. Vikinga u Zagrebu nema. To nije bio ni guverner Rohatinski.