EUniformirana parada
Kampanja za Evropski parlament odrađuje se kampanjski: uoči prvog, “povijesnog” biranja hrvatskih predstavnika, tek napamet naučene desničarske fraze, poneki predizborni skup lijevih ideja, sloga bezidejnih slogana. Bit će da samo nadležni PR-stručnjaci u poruci “Hrabro u Europu” mogu prepoznati koncentrat navodno progresivne politike socijaldemokratsko-liberalne koalicije, u HDZ-ovoj “Snazi europske Hrvatske” jasno obećanje čuvanja nacionalnog bića, u pozivu “Za vaš glas u Europi” odjek laburističke brige za notornog “malog čovjeka”.
Većini građanki i građana, neupućenima u finese reklamne semantike, te su maglovite predizborne parole uglavnom dokaz potpunog izostanka vizije kandidatkinja i kandidata; ne govore baš ništa o njihovim političkim stavovima, planovima ili projektima. Dvadeset i nešto godina nekritičkog ustrajavanja na evrointegracijskim perspektivama države moralo je, čini se, ostaviti traga: tamo gdje je Evropska unija toliko dugo shvaćana kao neupitni obzor tranzicijskih iskušenja, neiscrpni rezervoar spasonosnih fondova i arbitar društvenih standarda, ne može se ni očekivati ozbiljnije propitivanje strukturnog odnosa njenog moćnog centra i zapuštene periferije, a kamoli racionalna kalkulacija ekonomskih problema koji nas ulaskom na tu periferiju čekaju. Osnovni paradoks sudbinskog političkog projekta zemlje – njenog dugotrajnog i mukotrpnog prilagođavanja široj kontinentalnoj asocijaciji – sastoji se, dakle, u tome što je vježbanje otvorenosti i multikulturalizma plaćeno visokim stupnjem autizma. Zato, valjda, nitko od kandidata sada ne zna što bi započeo s činjenicom da nas na kraju puta, umjesto dinamične, propulzivne i fleksibilne zajednice, dočekuje iscrpljeno i umorno političko tijelo. Ono je još uvijek daleko od raspada, naravno, ali je i posve nesposobno za ozbiljniji pokret ili preokret: umjesto Evropske unije, čeka nas nešto poput evropske mumije.
Čak i onda kada budući evroparlamentarci odluče adresirati probleme izvan skučene vizure sira, vrhnja i prošeka, padaju daleko ispod očekivanog prosjeka. “Izborni manifest” SDP-a, HNS-a i HSU-a, tako, odvažno napada mjere štednje, “politiku visokih zarada i jeftinih kredita”, demokratski deficit EU-a… Ono što nudi, međutim, manje je hrabro: kompromisna rješenja istodobne konkurentnosti i socijalne sigurnosti, mutno obećanje gospodarskog rasta i temeljnu mantru novousvojenog evropskog diskursa o “socijalnom tržišnom gospodarstvu”. Posljednja formula, inače, najdalja je točka do koje visoka evropska politika uspijeva stići u polutanskom priznavanju vlastitih grijeha; nikakvo čudo stoga što se baš na nju oslanja i predizborni program HDZ-a. Ondje, uostalom, čitamo navlas istu simulaciju političkog radikalizma, prilagođenu potrebama trenutka: zazivaju se “alternative neoliberalnim politikama”, “strukturne promjene”, “društvena odgovornost kapitala”…
Zanemarimo li poneko sitno svjetonazorsko razilaženje lijevog i desnog centra – ovdje solidarnost, tamo kulturni identitet, ovdje ljudska prava, tamo potpora hrvatskom narodu u BiH – preostaju nam tek široka preklapanja i papagajska ponavljanja, preostaje tek zakašnjela evidencija promjene retoričkog kursa evropskih političkih elita, koje su nakon pet godina duboke recesije napokon počele sricati abecedu sistemske kritike neoliberalizma, iako bez jasnije namjere da stečeno znanje primijene.
Ni programi ostalih izglednijih kandidata ne odudaraju od novouspostavljene norme političke korektnosti, pa i tamo sve vrvi od reformi bankarskog sektora, zelenih politika i održivog razvoja. Kampanja se, rekosmo, odrađuje kampanjski: nikakvo čudo, dakle, što đaci uglavnom prepisuju. Izuzeci su pritom rijetki. Nekoliko živopisnih stranaka koje u Briselu žele “raskrinkati rodnu ideologiju” (HRAST) ili nepokolebljivo poručuju “Dolje EU!” (Autohtoni HSP) tu su uglavnom da bi desnom krilu EUniformirane parade dodale neizostavni ukras konzervativnih bizarnosti. Na lijevom krilu, opet, uistinu progresivna politika seže samo do davno zacrtanog horizonta nevladinog sektora: zato kandidat zelenih Toni Vidan strpljivo tumači kako ekološke udruge nisu najveći problem za investitore, ali nemamo kandidata koji bi baš te investitore proglasio najvećim problemom. Sve između ova dva ekstrema svedeno je na simulaciju radikalnog nezadovoljstva postojećim stanjem.
Ta iznenada otkrivena kritičnost političkih elita spram sistema koji su još jučer same stvarale i servisirale, sva ta mangupska prozivanja krupnog kapitala i dereguliranog tržišta, nešto su poput zajedničke matrice političke matice; ujedno i jedini zanimljiv aspekt načelno nevažne predizborne borbe. Uostalom, upravo zato što su izbori iz stranačke perspektive skoro pa irelevantni, upravo zato što će na birališta, po svemu sudeći, izaći smiješno nizak postotak glasača i upravo zato što je riječ tek o kratkom, jednogodišnjem mandatu u predstavničkom tijelu izrazito ograničenog utjecaja, postao je moguć nagli proplamsaj političkog buntovništva. To je prava mjera rebelije elita: kampanjski pripremljena kampanja, s jednogodišnjim rokom trajanja.