Evropski ditiramb
Njemački mediji kao da gube živce: nakon pet godina krize i svih onih financijskih injekcija ubrizganih u maligno tkivo periferije Unije, izvještaj Evropske središnje banke o bogatstvu kućanstava donio je novu epizodu popularne basne o raspjevanom cvrčku i vrijednom mravu, pokrenuvši napade na lijene, neodgovorne i bezobrazno lažljive Mediterance. Podaci iz 2010, objavljeni početkom aprila, pokazuju, naime, da prosječno njemačko kućanstvo vrijedi 195.000 eura: skoro tri puta manje od španjolskog (291.000) i talijanskog (275.000), tek nešto više od portugalskog (153.000) i grčkog (148.000). Brojka koja je urednike, novinare i njihove čitatelje posebno iznervirala odnosi se na Cipar: u novootkrivenoj najslabijoj karici eurozone, koja traži pomoć bogatog centra, prosječno kućanstvo vrijedi frapantnih 671.000 eura.
Kada popuste živci, jasno je, traže se krivci. A notorni “Bild” više nije jedini koji naslovnice pretvara u potjernice: čak se i ugledni “Spiegel” odlučio za debildizaciju javnog govora, pa na udarnom mjestu detonirao naslov “Laž o siromaštvu”. U središnjem prilogu, doduše, spominje se i poneko slabo mjesto istraživanja – činjenica da, recimo, bogatstvo kućanstava počiva prvenstveno na vrijednosti nekretnina, a politika Bundesa građane ne usmjerava prema kupovini kuća i stanova, nego njihovom najmu – ali medijski usmjeren bijes revoltiranih njemačkih poreznih obveznika, koji jamče za 100 milijardi eura dosadašnje pomoći fragilnim nacionalnim ekonomijama Juga, nije se smanjio. Neće ga, čini se, obuzdati ni nedavni istupi Angele Merkel: njena upozorenja da istraživanje previđa veću socijalnu sigurnost njemačkih građana, entuzijastični poziv zemljama s oboda da nastave s “nepopularnim mjerama” i da se prisjete kako su i samu Njemačku “prije samo deset godina opisivali kao evropskog bolesnika” protumačeni su uglavnom na fonu predizborne retoričke gimnastike. Zaključak je, stoga, ostao: umjesto da zazivaju pomoć stabilizacijskih mehanizama preko kojih crpe novce svojih radišnih, štedljivih i discipliniranih spasitelja sa Sjevera, Cipranima, Grcima i ostalim cvrčcima pametnije bi bilo otkriti među sobom one bogataše čija je imovina napumpala prosječnu vrijednost kućanstava, pa ih pritisnuti novim porezima i strožim fiskalnim nadzorom.
Ima u ovom prijetećem prijateljskom savjetu ponešto istine, svakako, ali je ona ozbiljno distorzirana vizurom nacionalnih interesa. Svaki prijedlog da se težište balasta krize pomjeri prema bogatijem polu društva vrijedi podržati; ono što njemački komentatori propuštaju uočiti, međutim, činjenica je da ekonomska nejednakost razapinje i njihove građane, i da taj disbalans nipošto nije sitna greška inače uspješnog ekonomskog sistema, nego ulaz u logiku njegovog funkcioniranja. Kako je, naime, ozdravio onaj evropski bolesnik na kojeg nas Angela Merkel podsjeća? “Niska vrijednost njemačkih kućanstava nema ništa s tim što ih južnjaci, navodno, prave budalama”, pojašnjava u “Guardianu” ekonomist Costas Lapavitsas. “U posljednjih petnaestak godina njemačke su vlade striktno provodile politiku vrlo malih povećanja plaća, držeći tako stopu inflacije nižom nego u ostalim zemljama monetarne unije. Njemačka je na taj način zadržala i niske cijene svoje izvozne robe, stvarajući ogromnu prednost za vlastite izvoznike u zemlje Unije.” Ovaj mehanizam uvjerljivo su opisali neki heterodoksni ekonomisti: tlačeći svoje radnike, Njemačka je pokrenula rast utemeljen na izvozu, ali i ekspanziju kreditno financirane potrošnje na periferiji, potrošnje koja sada vuče Jug niz dužničku spiralu.
Asimetrija monetarne unije reproducira se pritom i dalje, recesiji usprkos: jedan od istaknutijih zastupnika ovakve teze o sistemskim korijenima euro-krize, Yanis Varoufakis, objavio je baš u danima navodnog razotkrivanja “laži o siromaštvu” na svome blogu podatke koji dokazuju da se njemački trgovinski suficit još uvijek primarno hrani potrošnjom prezaduženog ruba eurozone. Parcijalno usmjerena istraživanja, poput ovog Evropske središnje banke, s tom temeljnom logikom nemaju nikakve veze, ona im posve izmiče; svejedno, u bogatijem dijelu kontinenta dobivaju neusporedivo veću medijsku pozornost od onih statistika koje pokazuju, recimo, kako Grčki radnici u prosjeku rade više od svojih njemačkih kolega. Tako, ukratko, glasi pouka najnovije inscenacije Ezopa: da bi visokom stopom eksploatacije i dalje gazila svoje vrijedne mrave, Njemačkoj je ideološki neophodan privid da oni s periferije žive svakodnevne ferije…
U Hrvatskoj tu pouku nitko nije čuo, jer je cijela rasprava o vrijednosti kućanstava prošla manje-više neprimijećeno. Dok se zemlja bavila prvim izborima za Evropski parlament, a potpredsjednik Vlade obavještavao građane kako skoro trećina njih živi ispod granice neimaštine, velika polemika nije zainteresirala nikoga. Ironično: siromašnu državu na pragu Evrope i u predvorju eurozone ne zanima što se u Evropi i eurozoni govori o siromaštvu. Kamoli da bi razmatrala modele reorganizacije kontinentalnog jedinstva. U toj nonšalantnoj indolenciji spram vlastite neposredne budućnosti kao da ima nečeg cvrčkolikog: eto nam, dakle, novog kandidata za ulogu lijenog južnjačkog trubadura. Zaokupljen pripremama za skorašnje veliko slavlje, ljetnu feštu primanja u odabrano društvo, on naprosto ne stiže da se zapita: hoće li Evropa umjeti da pjeva kao što su cvrčci pjevali o njoj?