Fantazma o biciklistima

Uoči nove inscenacije festivala demokracije, stranački oligopol baulja javnim prostorom dezorijentiraniji nego ikad. A baš predstojeći izbori, lokalni i oni za Evropski parlament, trebali bi predstavnički model otvoriti izravnijem utjecaju građana: u prvom slučaju, fino nijansirati nacionalnu politiku specifičnim problemima manjih zajednica i njihovim konkretnim iskustvima; u drugom, cizelirati golemu moć Evropske komisije direktnim odabirom vlastitih zastupnika. Na obje strane, međutim, debakl.

Valjda baš zato što bismo na festivalu navodno trebali čuti razigranu demokratsku polifoniju, teže je prečuti zavijanje izlizanih plejbek-traka: nacionalističke pjesmice nastrane desnice, pobrkane ljestvice takozvane ljevice… Čini se, ipak, da ova provjerena strategija pseudoideološke blokovske podjele, taj bipolarni poremećaj političkog života, napokon slabi: donja spirala popularnosti vuče u svim istraživanjima najsnažnije stranačke opcije prema sve nižim postocima, otvarajući prostor za neki budući prodor treće struje koja će razbucati dosadašnje koordinate, za neku domaću verziju prekojadranskog, bepegrilovskog Pokreta pet zvijezda, oslonjenog, makar retorički, na promociju što izravnijeg, kontinuiranog utjecaja birača na izabrane političare.

Među opcijama koje u posljednje vrijeme pokušavaju zapasati tu bujicu izgubljenih glasova rezigniranih, ekonomski izigranih glasač(ic)a, tek osnovana zagrebačka stranka Za grad medijski je najatraktivnija. Imidžom urbana, mlada, obrazovana i ekološki osviještena, zasniva se na promociji participativne demokracije: na internetskim stranicama zainteresirani građani predlažu ideje za poboljšanje gradske politike, kulture i infrastrukture, glasaju “za” ili “protiv”, komentiraju, raspravljaju… Najpopularnije zamisli postaju onda svojevrsnim fluidnim programom stranke; njeni zastupnici, prođu li na izborima, djelovat će kao medijatori, uvijek spremni prilagoditi se novim prijedlozima “odozdo” i nametati ih u sferi “visoke politike”. Manifestno inkluzivna i naglašeno demokratična, stranka je, inače, izrasla iz višegodišnjih uspješnih inicijativa Sindikata biciklista, čiji je pritisak na gradsku vlast uvelike prilagodio zagrebački centar podnošljivijem pedaliranju. Ne čudi, zato, što je upravo prijedlog pokretanja usluge javnih bicikala, dostupnih svim stanovnicima i turistima po niskoj cijeni, u trenutku pisanja ovog teksta uvjerljivo najpopularniji na njenom portalu.

I tu stvari postaju zanimljive. Samo tri-četiri dana nakon što je ideja javnog servisa promovirana, naime, aktualni gradonačelnik mirno je najavio potpuno isti projekt. Milan Bandić je, naravno, populistički politički transformer; čovjek koji je još jučer oteo građanima dio Varšavske radi gradnje privatne podzemne garaže koja je samo dodatno zgusnula ionako trom i štetan promet u centru grada ne brine se, jasno, za bicikliste, javni prostor ili ekološki prihvatljiv prijevoz. Ali baš zato što je lijep egzemplar zeligovskog ideološkog kameleona, njegovi su potezi dobar indeks kratkoročnih preslagivanja odnosa na političkoj sceni. Refleksno džeparenje ideje javnih bicikala ne znači, naravno, da stranka Za grad može na ovim izborima Bandiću predstavljati ozbiljniju konkurenciju, iako ulazi baš na teren na kojem on gradi popularnost: dolje, na asfalt, slušajući “obične ljude”. Ali znači, čini se, da nervoza etabliranih posvećenika političke vlasti, unaprijed pretplaćenih na mandate, raste: previše je nezadovoljstva među građanima i mogućnost da ga artikulira neka nova, moćna politička opcija napokon postaje opipljiva.

Valjda je zato, dan nakon Bandićeve najave, Zoran Milanović na sjednici Vlade javno proglasio “njegovu” biciklističku stazu, koja kolnikom prati jednu od glavnih zagrebačkih prometnih arterija, “smrtonosnom zamkom”; dok se ljevica i desnica frontalno sudaraju vitlajući ofucanim zakrpama davno potrošenih programa, na rubovima bojnog polja traje, vidimo, bizaran obračun oko simboličkog prava na bicikliste. Naravno da političkim kapitalcima pritom nije stalo da probleme tih biciklista zbilja riješe, jer da jeste, ponudili bi neku uistinu učinkovitu opciju: potpunu zabranu vožnje automobilom u užem centru grada, recimo, ili barem ozbiljno ograničenje brzine. Samo, ovo bi značilo isprovocirati motoriziranu prometnu većinu, a taj rizik na sebe neće preuzeti nijedan ozbiljan politički kalkulator.

Stoga sitna prepucavanja, stoga polovična, palijativna rješenja. S jedne strane, više od njih i ne može se ponuditi tamo gdje ulicama vlada vozni kontingent izgrađen na predrecesijskom potrošačkom optimizmu, sve one pet ili šest godina stare “Mazde” i “Audiji”, kupovani u ime tranzicijski skrojenog, bankovno kreditiranog lajfstajla – samo od 2002. do 2007. u Zagrebu je motorizacija prometa porasla za apsurdnih 25 posto, podsjećaju stranice stranke Za grad. S druge strane, politikantsko kačenje za biciklistički volan logičan je taktički potez nakon recesijskog ispuhavanja konzumerističkog balona: to je jednostavan i jeftin način da se, po cijeni nove staze ili nekoliko javnih bicikala, kupi imidž zapadne metropole, brige za okoliš i zdravog života. Stvar funkcionira, dakle, kao fantazma o biciklistima: mali pomak paradigme urbanog stila života koji govori puno o gimnastici predizbornih obećanja i njihovim novim, ekonomski brutalno stiješnjenim mogućnostima.