Gajo Petrović – mislilac revolucije

Prošlo je 20 godina od smrti Gaje Petrovića (Karlovac 1927. – Zagreb 1993.), pa je to još jedna prilika da izvučemo njegovu misao iz “zaborava”, a ustvari iz mračnih općih i stručnih arhiva u koje su ga, kao i cijelu grupu praksis filozofa, pospremili brojni neprijatelji, ali i poneki prijatelji, pa i učenici. Da ovu misao ne treba rehabilitirati jer ona nikada – usprkos zabrani izlaženja časopisa “Praxis” (1974.) i ukidanju Korčulanske ljetne škole (otprilike u isto vrijeme), a to su bila dva najznačajnija projekta, po kojima je i Gajo ostao upamćen – nije bila disidencijom u klasičnom smislu riječi, napisali smo još dok je juriš “hrvatske duhovne obnove” želio naprosto izbrisati ovaj filozofski krug iz novog panteona nacionalne filozofije, koji su pokušali, dijelom i institucionalizirano, konstruirati i svima nametnuti. Usput rečeno, taj proces nije do kraja odlučen, pa ne možemo reći ni da je uspio, ali ni da je sasvim propao.

Filozofi i sociolozi te ostali mislioci praksisova kruga bili su naime porijeklom iz svih dijelova Jugoslavije, iako ponajviše iz Zagreba i Beograda, no današnji čitatelj uzalud će tražiti knjige Beograđana Mihajla Markovića, Svetozara Stojanovića ili Ljubomira Tadića u zagrebačkim knjižnicama, jer su iz njih očišćene. Sumnjamo da je razlog tome sadržaj novijih knjiga ovih autora, s kojima bi se i novi naraštaji mogli sporiti, kada bi njihova djela ovdje – za razliku od onih, recimo, Dobrice Ćosića ili Vuka Draškovića – bila dostupna. A još više sumnjamo da je razlog u njihovim zanimljivim ranim knjigama koje su, uostalom kao i cijeli naš “marksizam” (kako ga prepoznaje knjižničarska struka), uglavnom završile kao “zaštićeni knjižni fond”, dok je predsocijalistička misao istovremeno dignuta iz depoa.

Ukratko, taj “jugoslavenski višak” s kojim danas vladajući, ne samo u nas, ne znaju što će, glavna je differentia specifica Praxisa spram ostalih intelektualnih grupa iz socijalističkih vremena, pa čak i spram slovenskih lakanovaca, koji su doživjeli paradoks dostojan svog psihoanalitičkog učitelja, da se nestankom jugoslavenske države, skromno ali postojano, prošire njenim prostorom. No pošto je nacionalizam tek “kulturni dodatak” pravim ideologijama, a one danas mogu biti fašističke, komunističke ili liberalne, cijela ta operacija smještanja Praxisa, pa dakle i misli Gaje Petrovića, u normalne, nacionalne, građanske povijesti filozofija (u Zagrebu ili Beogradu, gdje je posljednjih godina izašlo više knjiga i zbornika na ove teme, svejedno) za posljedicu ima – kada je najžešći val fašizacije prošao – reviziju ovih jugoslavenskih marksista u liberalizatore, gotovo analognu onoj u nekih “naprednih” političara kojima je Jugoslavija bila dobra, iako “totalitarna”, pretpovijest za pravu, “demokratsku” povijest nacija-država, koje su je naslijedile. Naravno, iznimke u tom prevladavajućem trendu posvuda postoje. Vrijedi spomenuti i skup pod naslovom “Društvena kritika i humanistički socijalizam” koji je 2011. održan na Korčuli, zahvaljujući Zakladi Rosa Luxemburg kao organizatoru i s kojega sada imamo izdan i istoimeni zbornik radova, te minucioznu rekonstrukciju događanja filozofije prakse u knjizi njenog kroničara Božidara Jakšića “Praxis – mišljenje kao diverzija” (Beograd, 2012.).

Da Gajo do preranog kraja života nije odustao od svoje za sve inspirativne lijeve, marksističke i revolucionarne pozicije, pa i onda kada je većinu nas mlađih, ma koliko kritički, zahvatilo “postmoderno stanje”, možemo se informirati u jednom njegovom kasnom članku jasnog naziva “Zašto sam marksist? (Misliti revoluciju)”. Tu on ocjenjuje Marxa kao i dalje jednog od najznačajnijih mislilaca posljednja dva stoljeća, čija se misao ne može svesti na “politiku”, “ekonomiju” i “filozofiju”, budući da on nije napisao političku ekonomiju, nego filozofski inspiriranu kritiku političke ekonomije i pokazao da je postojeće društvo, zajedno sa svojim zakonima, neljudsko, samootuđeno društvo, u kojem čovjek nije doista čovjek. A borba za ukidanje otuđenja i istinski ljudsko društvo – treba li reći – nije završena. Kao mislilac prakse Marx je i mislilac revolucije, jedne revolucije koja nije SAMO politički prevrat ni ekonomsko preoblikovanje društva, nego onaj radikalni preobražaj koji ukida samootuđenje čovjeka, stvarajući istinski ljudsko društvo i novog čovjeka. Kao mislilac revolucije Marx je, osim što je kritičar kapitalizma, i mislilac socijalizma, a time i, misli Gajo, ne bilo kakav, ne građanski, već baš revolucionarni humanist.

Iz ovakvih misli naš današnji revizionizam, pa i u (nekada) marksističkoj filozofiji, izvodi zaključke kako misao revolucije Gaje Petrovića nema nikakve veze s konkretnom povijesnom socijalističkom revolucijom, koja u svim svojim izvedbama, pa i u onoj “jugoslavenskoj samoupravnoj socijalističkoj varijanti”, definitivno pripada prošlosti. Zato da Gajin središnji pojam ustvari i nije revolucija, već je to sloboda. A onda je samo korak do ocjene kako su praksisovci doduše mislili slobodu, ali sami nisu bili slobodni da radikalno negiraju jedan socijalistički poredak, kojega su bili suputnici, a ne destruktori, poput mnogih komunista antikomunista, ogavne naknadne pameti. Gajo dakle do kraja života ističe kako je on marksist, zato što u vlastitom mišljenju polazi od Marxovih osnovnih shvaćanja, kritizirajući pritom momente pozitivizma, determinizma i evolucionizma, koji u obnavljanju staljinističkih dogmatizama tu mogu postojati. Za njega je staljinizam oblik samootuđenog marksizma i kao takav negacija istog, njegove teškoće s jugoslavenskim poretkom NISU teškoće sa socijalizmom, već s njegovim izopačenjima, pa čak i Komunistička partija (iz koje je isključen 1968. između ostaloga i zato što nije dozvolio miliciji da uđe u prostor Filozofskog fakulteta u Zagrebu u jeku studentske pobune) nije nikakav homogeni identitet, već oblik borbe između progresivnih i konzervativnih snaga u društvu. Zato danas naše poluprošlo socijalističko događanje ne smijemo muzealizirati i odložiti, pa ni Praxis u njemu, već stalno osvještavati da sve te borbe nisu završene i nikada ne znače apriorni i definitivni neuspjeh ljevice.

Uostalom, Gajo je, poput Slavoja Žižeka danas, još 1968. u inspirativnom kratkom tekstu “Filozofija i revolucija (dvadeset snopova pitanja)” rekao kako je prvi posao filozofije postavljati prava pitanja (umjesto krivih koja vladaju), a ne znati sve odgovore. Nije slučajno da današnja vijest govori o Gaji kao značajnom piscu radova iz ontologije, antropologije, gnoseologije, logike TE marksizma, kao da on upravo marksističkim pristupom nije htio nadići ova tradicionalna područja filozofiranja. Nije slučajno, piše Gajo sam, što ugledni rječnici i enciklopedije filozofije ne sadrže pojam revolucije, iako bi on trebao zanimati filozofa kao filozofa (a ne, recimo, samo kao građanina). Pa se pita: Jedu li onda revolucije svoju djecu? Ili možda kontrarevolucije jedu revolucije? Posustaje li revolucija pod težinom filozofskih knjiga ili interesa i klasnih privilegija? Tko su neprijatelji socijalizma: oni koji radničku klasu iskorištavaju ili oni koji o tome glasno govore? Jesu li kontrarevolucionari oni koji žive u velebnim palačama ili oni koji ne žele da im budu dvorske lude? Tako je pisao Gajo 1968. godine. Za ažuriranje dovoljno je zamijeniti socijalizam demokracijom, a kontrarevolucionare neoliberalima.