“Gavellin” zarasli vrt

Kazališni glumci u Hrvatskoj i njihova igra na pozornici dominantno ovise o volji i milosti redatelja predstave. O tome želi li redatelj biti inovativan i angažiran ili obratno, tek mazati oči i otaljavati posao, ovisit će i to hoće li predstava biti izuzetna ili samo prosječna gnjavaža. Tako je to u većini teatara tzv. srednje struje: s obzirom na to da vrsnih glumaca i nema tako malo a dobrih predstava, bogami, nema puno, jasno je da su redatelji, a s njima i direktori, zapravo gospodari života i smrti domaćih kazališta. Glumci u najvećem broju slučajeva samo odrađuju posao i igraju ono što im se kaže. Ne bi u tome bilo puno muke kada bi repertoarna politika pojedinih kazališta smjerala nekom smislu i cilju… Nažalost, kvalitetu, estetiku i angažman odavno je zamijenila taktika hodanja po jajima, koja se skriva iza provjerenih naslova i režije koja igra na sigurno. Dežurni primjer takvog obrasca je zagrebačko Dramsko kazalište “Gavella”, koje je godinama unazad bez identiteta dobroga dramskog teatra i u kojem se redatelji predstava smjenjuju kao na tekućoj traci, a glumci igraju baš sve što tim redateljima i upravi padne na pamet.

            Voltaireov “Candide ili optimizam”, premijerno izveden ovih dana u režiji Krešimira Dolenčića, samo je potvrdio ono što već znamo: ovo kazalište ne razmišlja ozbiljno o svojoj koncepciji, nego pluta po ustajaloj vodi rutinerskih izvedbi. Priča o Candideu, čovjeku iz doba Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) koji sanja o ljubavi i sreći a doživljava samo zlo, ratove i nesreće, zaista je zahvalna za današnje kaotično i turbulentno vrijeme, ali “Gavellin” osnovni problem je u tome da, prije nego što glumci i započnu probe, ne razmišlja – ili to ne čini dovoljno duboko – što s određenim komadom uopće želi postići. Kako kazalište ne postavlja visoke kriterije, ne očekuje ih ni publika, pa će, po sistemu spojenih posuda, i redatelj upakirati predstavu tako da odgovara toj polupečenoj želji teatra.

U Voltaireovom “Candideu” ima ratova i klanja koliko hoćete, krv, zločini i prevare lipte na sve strane, društvena atmosfera nalik je današnjem svjetskom džumbusu, a redatelj Dolenčić odlučio je da sve to glavni junak – samo sanja?! Nikada nećemo dobiti odgovor na zabezeknuto pitanje zašto, ali je sigurno da je tim nevjerojatnim potezom ozbiljna predstava o krucijalnim pitanjima pretvorena u slikovnicu za djecu predškolskog uzrasta. Ta infantilnost, opća mjesta, guranje glave u pijesak i nedostatak jasnog stava, koji struje “Gavellinom” predstavom od početka do kraja, zapravo su slika domaćeg teatra u cjelini: u njemu naoko postoji potreba da se o nečemu važnom govori, ali bez rizika i stavljanja glave na panj.

Upravo zbog toga, Candide (korektno ga, koliko može, glumi Enes Vejzović) cijelo vrijeme trči pozornicom u pidžamici i s jastukom pod miškom te gleda strahote koje ga prate s jednako zblenutim izrazom lica. Ostali dio ansambla – Nataša Janjić Lokas, Duško Valentić, Jelena Miholjević, Siniša Ružić, Franjo Dijak, Janko Rakoš, Ankica Dobrić, Mirjana Majurec, Đorđe Kukuljica i Barbara Nola – solidno je obavio glumački dio posla, igrajući i po nekoliko uloga, ali ono što je odigrao samo je šareni spektakl na temu rata, politike, spletaka i ljubavi, na nivou jeftinog tabloida. Tako će “Gavellinog” “Candidea” zbog lektire vjerojatno masovno pohoditi srednjoškolci, koji će biti uskraćeni za stvarno razumijevanje Voltaireova ironijskog luka o čovječanstvu kao “najboljem od svih svjetova”, kao i za smisao završne Candideove rečenice kako je važno “obrađivati svoj vrt”. Što se “Gavellina” vrta tiče, vrijeme je, u najmanju ruku, za proljetno obrezivanje.