Hipertrofija autorskih prava

Pitanje naplate autorskih prava jedino je mobilizirajuće mjesto autora svih disciplina i žanrova, pri čemu se blagotvorni osjećaj solidarnosti poistovjećuje s uvjerenjem brige za radno pravo. Ako je naplata autorskog prava civilizacijska, (neo)liberalna tekovina bez premca, smislene diskusije i smišljene diverzije imaju sve većeg smisla, pogotovo na mjestima koje pravo naplate autorskog prava poistovjećuju s pravom na rad autora, a onemogućuju komunikaciju njegovog djela. Naravno, etičkomanipulativni spin u srži je ovakve legislative, podilazi mu računajući na renesansu pojma autorstva i barok birokracije. Hipertrofija tog procesa navodno osnažuje autora i pomaže umirućoj industriji: ono što izgleda kao logička greška, to navodno nije, sugeriraju cehovske asocijacije za autorska prava u Europskoj uniji.

Naravno, čitav bi se problem mogao, ili u digitalizaciji morao, svesti na prevagu copylefta. U smjeru slobode razmjene autorskih djela abeceda je napisana još 2001, kad je Lorens Lesig osnovao neprofitnu organizaciju Creative Commons (Kreativno zajedničko dobro) koje licencama “uređuje” slobodne resurse autorskog stvaralaštva, odriče se naplate prava, ali respektira autora. U Hrvatskoj je dostupno nekoliko takvih dozvola kojima se određuje odnos korisnika i autora. Naravno, logotip CC (some rights reserved) vrlo je rijedak u primjeni reprezentativne kulture u uređenim demokracijama EU-a. Razlika koja potvrđuje pravilo dogodila se u Brazilu od 2003. do 2008, kad je slavni muzičar Gilberto Gil, kao prvi ministar kulture u povijesti takvog posla uveo licence CC-a u državnu kulturu, naglasivši potrebu suprotstavljanja američkom tipu copyrighta.

U realitetu, kad se odlijepimo od komparativnih sličica i uhvatimo Cajtgajst “MP3 efekta” i posljedične entropije globalne glazbene industrije kao prvog i osnovnog polja obrane naplate autorskih prava kakvu poznajemo, vraćamo se na problem umjetničkih disciplina u Hrvatskoj koje naplaćuju, ili će to u budućnosti EU legislative činiti, autorska prava na korištenje svojih djela.

Najnoviji domaći primjer tiče se prava autora na naknadu od javne posudbe knjiga, za što je Ministarstvo kulture “odvojilo” dva milijuna kuna. Primjer spominjemo gotovo usput, jer se Društvo hrvatskih književnika kao koncesionar prava još nije uspjelo dogovoriti s ostalim cehovskim društvima koja su “u igri”: Hrvatskim društvom pisaca, Društvom književnika za djecu i mlade, Društvom hrvatskih književnih prevodilaca i ULUPUH-ovom sekcijom za ilustratore – ako dobro pamtimo. Mnogo je problema na stolu: koliko posto budžeta ide za “manipulativne troškove” koncesionaru, koliko posto za program promocije čitanja i tko sve dijeli preporučenu mjeru od 50 lipa po posuđenom primjerku knjige iz javnih knjižnica: autor, ilustrator i prevoditelj? Hoće li se pri prikupljanju statistike koristiti dobro uhodani resursi ZAMP-a i pripadnog softvera firme Emporion ili će to obavljati Nacionalna i sveučilišna knjižnica, nije sigurno.

Nešto stariji primjer, gurnut javnosti kao špil nesigurnih karata, pojavio se prije tri godine u inicijativi naplate novinarskih autorskih prava. Ugovor Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava DZNAP s provedbenim HDS ZAMP-om ocijenjen je “povijesnim korakom”, ugovorene su kondicije i početni budžet od milijun kuna. Medijsko polje se urušilo, digitalizacija je promijenila narav i svrhu novinarstva, ali pojam autorstva u znatnom dijelu “struke” ima lebdeću zavodljivu snagu legislativne pravičnosti, čisto Kangrgino “drveno željezo”.

Konačno, na terenu ozbiljnog posla s naplatom autorskih prava u čitavoj regiji pouzdano stoji Hrvatsko društvo skladatelja, čiji je glavni tajnik Tomislav Šaban nedavno izabran za potpredsjednika Europskog saveza skladatelja (ESCA).

“Kako pada povjerenje u Europsku uniju, raste povjerenje u svrhu nacionalnih umjetničkih društava i njihovu borbu za status autora”, govori Šaban. “Od 1999. godine, kad je glazbena industrija dosegla vrhunac prihoda od 38 milijardi dolara, prihodi su pali za 60 posto i za 2012. iznose 16,5 milijardi dolara. Diskografi odavno imaju veći prihod od naplate prava nego od prodaje, što stalno slabi poziciju autora”, objašnjava Šaban početnu poziciju cehovskih društava u borbi s multikompanijama koje neće tako lako pristati na priželjkivani “paušal” u ime zaštite autorstva na digitalnom mediju. Promjene u legislativi ionako diktira oligopol, pa će autori glazbenih i audiovizualnih umjetnosti itekako ojačati svoje sesijske utvrde na europskim sastancima do trenutka mogućeg, politički korektnog rješenja s Guglom ili Jutjubom.

“Pad diskografije prouzročio je u Americi paniku s lavinom proizvodnje novih prava, takozvani right’s gridlock”, govori Šaban o hipertrofiji tipova autorskih prava. Posljedice su apsurdne, poput činjenice da se uz reprize popularnih televizijskih američkih serija iz 1960-ih i 1970-ih, zbog ogromnog broja troškova od autorskih prava, snimaju saundtrekovi s posve novom muzikom.

A isti idiotski vjetrovi pušu svugdje, zamislite. Što se, recimo, događa kad urednik filmskog programa na HTV-u želi reprizirati kultnu seriju “Što je film” filmologa Ante Peterlića, gdje se insertima iz čitavog filmskog kanona i uz tumačenje profesora Peterlića najbolje uči filmologija? Po uzoru na američku autorskopravnu praksu (čijih se reperkusija europski kulturno-legislativni krug ne može obraniti), ta će repriza zbog naplate audiovizualnih prava biti umobolno skupa, pa će urednik morati tražiti lošija i jeftinija rješenja. Kičasto kulturnjačko uvjerenje o neprofitnom karakteru kulturnog dobra na javnoj televiziji nije, naime, adekvatno pravno regulirano.

Posljednja legislativna analogija, s još gorom aromom kulturnog pesimizma, tiče se siromaštva prijevodne stručne/humanističke literature u formi zbornika ili priručnika. Objaviti humanistički zbornik s tekstovima naplaćivanim po sistemu “regularnog” copyrighta, u domaćim uvjetima postaje nemoguće. Zatvaraju se vrata prijevodne humanistike, otvaraju vrata percepcije koloniziranog čitatelja koji ne poznaje stranih jezika: i tko mu je kriv?