Hrvatska u sjeni ćirilice?

Kada bismo sudili prema našim medijima, pri čemu mislim i na one u Hrvatskoj i na one u Srbiji, morali bismo zaključiti kako današnja Hrvatska, a posebno hrvatsko-srpski odnosi, živi u sjeni ćirilice, odnosno spora oko postavljanja dvojezičnih tabli (što znači i na ćirilici) u Vukovaru. Najkraće rečeno: ništa netočnije od toga! Kao prvo, taj je spor nametnut, iskonstruiran. Kao drugo, oni koji ga tako agresivno nameću niti su predstavnici svih branitelja (veterana), niti su predstavnici svih Vukovaraca. A kao treće, u pitanju uopće nije ćirilica, nego politika.

Istina je, doduše, da je zloupotrebom medija, a još više zloupotrebom ideala borbe za slobodu i neovisnost (u čemu sudjeluju i neki predstavnici Crkve), pa i zloupotrebom uspomene na neke ljude – poput novinara Siniše Glavaševića – koji su poznati najširoj javnosti iz vremena borbi u Vukovaru, uspjelo zavesti ne baš zanemariv broj ljudi. I svi oni danas papagajski ponavljaju kako bi ćirilica u Vukovaru značila nastavak rata i agresije. Da ih netko upita što znači to što govore, siguran sam da ni sami ne bi znali objasniti. Jer svatko tko se u Hrvatskoj borio protiv Miloševićeve agresivne politike prekrajanja granica, dobro zna da se borio protiv te politike i oružane sile koja ju je nametala, a ne protiv – ćirilice. No iz “idejnog centra” koji stoji iza svega (a on je nesumnjivo stranačko-politički obojen) lansirana je koliko jednostavna toliko i primitivna, ali krajnje opasna formula: ćirilica je isto što i Srbin, a Srbin je isto što i četnik. I mada se u Srbiji ponekad povlače potezi koji takvoj formuli idu na ruku, svatko razuman zna da je ona posve neutemeljena. Ali prolazi, barem kod nekih.

Baš kao što prolazi i to da samoproglašeni Stožer za obranu hrvatskog Vukovara na mitinge izvodi ljude u uniformama, da s tribina prijeteći grme ljudi u uniformama (nakon himne i molitve!) i da se sasvim neskriveno i otvoreno izriču upozorenja, a zapravo prijetnje aktualnoj vlasti (“Nemojte iskušavati naše strpljenje”, “Nadam se da se nećemo morati svi okupiti”, “Postavljanje tabli s ćirilicom spriječit ćemo i silom” i tome slično). Nitko se ni ne sjeti reći kako je zakonom regulirano u kojim se prilikama bivši pripadnici Oružanih snaga imaju pravo pojaviti u uniformama. Na ovakvim mitinzima – svakako ne. Pa je onda posve jasno zašto sam – reagirajući na nedavno okupljanje na zagrebačkom glavnom trgu – rekao kako je taj skup teško ocijeniti drugačije nego kao udar na ustavni i zakonski poredak Republike Hrvatske. Očekivano, javili su se odmah “dežurni branitelji demokracije”, ne bi li me “podučili” da se u demokraciji može demonstrirati i protiv ustava i zakona. Ja to svakako znam, za razliku od njih koji ne znaju ili ne žele znati da nema te prave demokracije koja bi trpjela da se javno prijeti silom kako bi se spriječilo provođenje nečega što jamče Ustav i pozitivni zakoni.

Ponavljam: marginalci koji su si prisvojili pravo da nastupaju kao predstavnici svih branitelja i svih Vukovaraca, samo su mobilizirani pijuni. Njihov je stvarni zadatak da pod firmom borbe protiv ćirilice rade na rušenju aktualne vlasti, a u službi prozirnih političkih ciljeva. A da su mobilizirani, jasno je već i kada se vidi stupanj organizacije njihovih skupova (poseban vlak, deseci unajmljenih autobusa itd.). To ne može nikakav stožer, ali itekako može jaka i organizirana politička stranka.

U ovom trenutku za Hrvatsku njihovi ispadi nisu velik problem, niti bi smjeli postati velik problem u širem kontekstu odnosa između Hrvatske i Srbije i u još širem kontekstu skorog ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Naglašavam ovo “ne bi smjeli postati velik problem”, jer točno je da ne bi smjeli, ali bi mogli. Sve ovisi o tome kako će se postaviti aktualna vlast u Hrvatskoj, koja bi morala biti svjesna činjenice da “mitingaši” postaju sve jači, sve drskiji i sve agresivniji sa svakim skupom na koji nema adekvatnog odgovora. A taj odgovor nije i ne može biti upozoravanje na činjenicu da je ćirilica (bosančica) bila u neko doba i hrvatsko pismo, ma koliko da je to točno i nepobitno. Odgovor može biti samo i jedino jasno kvalificiranje “rata protiv ćirilice” kao anticivilizacijskog i antidemokratskog poteza u službi politike i dosljedno provođenje Ustava i zakona Republike Hrvatske. Samo tako bit ćemo vjerodostojni kada Srbiju, regiju i svijet uvjeravamo da nam je stalo do dobrih odnosa s Beogradom (a oni su potrebni koliko nama toliko i Beogradu), baš kao i kada Evropsku uniju uvjeravamo da nema promjene u našoj politici prema nacionalnim manjinama.

Oklijevanje i taktiziranje može biti uvod u krizu kakve sada (još) nema. U interesu demokratske i pravne države Hrvatske, države ravnopravnih građana, u interesu stabilnosti regije, za koju su odnosi Zagreba i Beograda iznimno važni, kao i u interesu prihvaćanja Hrvatske u Evropskoj uniji kao istinski demokratske zemlje, moramo raditi na tome da takva kriza nikada i ne izbije.

* Tekst prenosimo iz novosadskog “Dnevnika”