Intrigator

 Potpredsjednik HDZ-a omogućio nastup francuskog poricatelja holokausta

 Uvoz ksenofobije

 U karlovačkoj Gradskoj vijećnici ugošćen je potpredsjednik francuske Nacionalne fronte Bruno Gollnisch, inače protagonist skandala iz 2007. godine, kada je nepravomoćno osuđen zbog pobijanja postojanja zločina protiv čovječanstva

Gradonačelnik Karlovca, štićenik Tomislava Karamarka i potpredsjednik HDZ-a Damir Jelić prošlog je tjedna razgovarao s europarlamentarcem iz Francuske Brunom Gollnischem, potpredsjednikom ekstremno desne Nacionalne fronte na čijem je čelu, do nedavnog umirovljenja, bio Jean-Marie Le Pen.

Francuz je u Hrvatsku i Karlovac stigao na poziv predsjednika HSP-a Daniela Srba, kako bi mu izrazio podršku u kampanji, te je u Gradskoj vijećnici održao antieuropsko predavanje skupini od petnaestak HSP-ovaca. Zanimljivo je da ni Jeliću ni karlovačkom županu Ivanu Vučiću, koji se također sreo s francuskim političarom, nije smetalo što je Gollnisch bio protagonist velikog skandala iz 2007., kada je na sudu u Lyonu nepravomoćno uvjetno osuđen na tri mjeseca zatvora i 55.000 eura novčane kazne zbog “verbalnog pobijanja postojanja zločina protiv čovječanstva”.

Osuda se odnosila na izjavu iz 2005. kojom je doveo u pitanje broj stradalih u holokaustu i izrazio dvojbu u postojanje plinskih komora u koncentracionim logorima, što je koincidiralo s tadašnjim obilježavanjem 60. godišnjice oslobođenja Auschwitza. Zbog toga je Gollnisch na 30 dana bio suspendiran s katedre Trećeg sveučilišta u Lyonu, inače poznatog utočišta radikalno desnih profesora, članova Nacionalne fronte. Po njegovom povratku na posao izbili su veliki neredi jer su lijevo orijentirani i židovski studenti blokirali pristup predavaonici. Proces protiv Gollnischa završio je krajem 2009., kada ga je nakon pravosudne trakavice Kasacijski sud ipak oslobodio.

Ovaj ekstremni desničar podupirao je i nehumanu politiku protjerivanja Roma bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja, oštro je kritizirao Vatikan koji je osudio ovakve postupke, te je bio predvodnik antiromske skupine u Europarlamentu, koja je ukinuta na zahtjev Velike romske partije. Kao pripadnik katoličke frakcije NF-a kandidirao se i za predsjednika stranke, ali ga je porazila Le Penova kći Marine.

Pokušali smo iz ureda župana Vučića i gradonačelnika Jelića saznati kakvu će korist od te posjete imati županija i grad, no odgovor nismo dobili. Da uz uvoznu ksenofobiju bude i domaće pobrinuo se Daniel Srb izjavom: “Svi koji ne žele mijenjati djecu i unuke za afričke i azijske imigrante, moraju podržati HSP.”

 Milan Cimeša

  •  

 Proš’o voz, para nema

Jedno od pitanja kojima se, vezano uz zagrebački protest protiv ćirilice, bavila javnost bilo je tko je platio famozni Vlak mira sa 17 vagona kojima je iz Vukovara stiglo 1.500 pripadnika i sljedbenika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Mnogi mediji koji su Hrvatskim željeznicama postavili to pitanje ostali su bez konkretnog odgovora o plaćenoj cijeni, iako se HŽ financira javnim sredstvima, a na takvim “posebnim” vlakovima mogao bi i zarađivati.

“Vlak je prodan u skladu s komercijalnom politikom HŽ Putničkog prijevoza, po cijeni koja je uobičajena za posebne vlakove. Njom se pokrivaju svi troškovi posebnog vlaka i ostvaruje određena dobit. U troškove su uračunati troškovi energije, trase, vuče, tehničkog pregleda vagona, čišćenja, namirivanja vodom, vlakopratnog osoblja te režije”, glasio je odgovor HŽ-a, bez navođenja konkretne cijene.

“Ta znamenka nije zanimljiva javnosti. Vlak smo naplatili i ostvarili minimalnu dobit i to je to”, rekao je Dražen Ratković, predsjednik Uprave HŽ Putničkog prometa za “Poslovni dnevnik”, dodavši da su takve teme “obični tračeraj”. Iz HŽ Infrastrukture, koja je trebala naplatiti Stožeru korištenje trase za Vlak mira, nisu se udostojali dati ni takav odgovor.

Ipak, u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara bili su konkretniji. “Vlak mira kojim su u Zagreb pristigli prosvjednici protiv uvođenja ćirilice stajao je oko 60.000 kuna. Platio ga je Stožer, odnosno vukovarski domoljubi, koji su za prijevoz vlakom do Zagreba platili po 70 kuna”, rekao je portparol Stožera Zdravko Komšić. Objasnio je da je Stožer sam platio jedino reklamu na Hrvatskom radio Vukovaru, za koju je izdvojio 200 kuna i kojom je pozvao građane da plate tu kartu. Dodao je da prijevoz autobusima, kojih je bilo ukupno 26 iz cijele zemlje, iz Stožera nisu ni organizirali ni platili.

Tko je platio, odgovora nema, kao što se ne zna ni tko je platio najam bine na Jelačićevom trgu, s obzirom na to da su svi uključeni u organizaciju bili volonteri.

 Nenad Jovanović

  •  

Kratko & jasno

 Serđo Obratov, glavni urednik Hine

 Stvaram novu križaljku

 Dosad se u Hini prečesto osluškivalo što će reći u Vladi, Uredu predsjednika ili u stranci na vlasti. U posljednjih desetak godina zanemarivale su se neke osnove profesije. To je sada stvar prošlosti

 Imenovanjem nove ravnateljice i izborom novog glavnog urednika počelo je “čišćenje” u Hrvatskoj novinskoj izvještajnoj agenciji s oko 150 zaposlenih. Ima li viška novinara?

U Hini je 102 kreativaca, odnosno onih koji proizvode medijski sadržaj, novinara, urednika, lektora, dopisnika… Moj je stav, a i signal nove uprave, da je to dovoljno, a ne i višak. No ljudi u Hini trebali bi se rasporediti, od ovog tjedna stvara se nova kadrovska križaljka. Dio ljudi će ostati na položajima, ali bit će i preustroja. Poštujemo zabranu novih zapošljavanja.

Znači li to i promjenu uredničke politike i ukidanje činovništva i suhoparnosti “izvještajnih novinskih agenata”?

Nadam se da će se uskoro primijetiti razlika. Ukratko, gotovo je sa suhoparnim izvještavanjem s presica, oslobodit ćemo kreativne potencijale. Dosad se u Hini prečesto osluškivalo što će reći u Vladi, Uredu predsjednika ili u stranci na vlasti. U posljednjih desetak godina zanemarivale su se neke osnove profesije. Postavljalo se i pitanje kako ćemo neku vijest prezentirati, da ne bismo slučajno čačkali. Često je naš novinar prvi imao vijest, ali se iz straha čekalo da netko drugi to objavi. To je sada stvar prošlosti.

Posljednji “spasonosni” projekt Hine bio je Medija monitoring – digitaliziranje novina?

To je bio potpuno promašen projekt bivše uprave. Hina je novinska agencija, a oni su utrošili novac u projekt za koji su obećavali milijunske prihode, a dobivali su 40-ak tisuća kuna mjesečno. Plaće zaposlenih u tom projektu bile su nekoliko puta više od uprihođenog i donesena je odluka da se on ugasi.

Srbija odustaje i privatizira Tanjug, može li Hina preživjeti?

Apsolutno da. U stanju u kakvom je sadašnja hrvatska medijska scena, Hina ima prostora. Gledajući komercijalne medije, a naročito tiskane, profilirali su se igrači koji promiču sadržaje za koje nisam siguran da su od općeg društvenog značaja. Naročito transkripti turskih i ostalih sapunica. Hina to neće nikada raditi, prilagođavat ćemo se tržištu, ali nikada žutilom. To je naša prednost i šansa.

 Miroslav Edvin Habek

  •  

 Marica Krivić bori se za svoj dio Vjesnikova kompleksa

 Vjesnik su namjerno ispraznili

 Od prvog sastanka suvlasnika poručujem: ako nekome smetam, dajte mi zamjenski prostor. Ovdje se igra neka čudna igra, je li to igra države ili nekoga drugoga, ne znam. No smatram da se Vjesnikov neboder ne treba rušiti, to je simbol Zagreba. Netko to, ipak, namjerno uništava

Ako je netko vlasnik, onda se bori za svoje iz petnih žila – poruka je Marice Krivić, vlasnice 70 kvadrata poslovnog prostora na 14. katu Vjesnikova nebodera, u sklopu kompleksa oko kojeg se upravo raskusuravaju država i tri moćne korporacije.

– Kada je nešto državno, netko u sjeni ima namjeru dokopati se vrijedne imovine za malo novca. U slučaju podjele imovine i uknjiženja vlasništva nad nekretninama i zemljištem Vjesnika, želim istaknuti da sam jedina platila prostor u gotovini i to 50 posto skuplje od drugih, za što jedina dosad mogu i predočiti dokaz – kupoprodajni ugovor.  Budući da su me isključili iz dogovora suvlasnika, sama ću se uknjižiti kao vlasnik – nastavlja Marica Krivić.

Naime, za 32.435 kvadrata Vjesnikovog kompleksa, procijenjenih na čak 81,8 milijuna eura, postignut je dogovor o brisanju dosadašnjeg društvenog vlasništva i formiranju jedinstvene katastarske čestice te uknjiženju vlasništva u zemljišne knjige. Drugim riječima, podjela “plijena” prema kojoj država preko svoje tiskare Vjesnik polaže prava na 60,96 posto vlasništva, Allegheny Financial medijskog tajkuna Ninoslava Pavića i partnera na 11,94 posto, Tisak Ivice Todorića na 10,96 posto, a Večernji list, u vlasništvu austrijske Styrije, na 10,89 posto vlasništva. Za te milijunske udjele vodili su se dugotrajni pregovori, a nakon posljednjeg, 19. sastanka očekivao se i rasplet, no ne i isključenje malih igrača, naročito Marice Krivić, službene suvlasnice 0,2 posto Vjesnikova kompleksa.

– Nisu pozvali ni mene ni moju odvjetnicu na taj sastanak i dogovor o uknjiženju  vlasništva. Koliko sam shvatila, spominjao se i projekt za koji ne mogu dokučiti čemu služi. Planira se, a čula sam to s više strana, rušenje kompleksa i gradnja poslovnog centra.  Ostavljala sam poruke odvjetničkom uredu koji provodi dogovor suvlasnika, ali nisam dobila odgovor. Čini mi se da je to bilo namjerno jer trebalo bi se znati što ćemo s prostorom, a ne odugovlačiti. Imam osjećaj da netko namjerno izbacuje malog suvlasnika, stvarajući mu nove troškove. Oni koji su veliki plaćaju svoje troškove, a neboder namjerno drže praznim – poručuje Marica Krivić, dodajući da je dosad s ostalim suvlasnicima, kako kaže, imala iznimno korektnu suradnju.

– Pokojni suprug i ja došli smo u posjed prostora u listopadu 1993. na natječaju NIP Revije Vjesnika. Sklopili smo ugovor, na temelju kojeg smo za prostor na 14. katu platili čak 1.750 tadašnjih DEM po kvadratu. Kupili smo i inventar i prava na list Studio, od kojeg smo odustali zbog suprugove bolesti. Onda smo prostor izdavali Ninoslavu Paviću, koji je redovito plaćao i nismo imali problema, a kada se njegova tvrtka odselila, otkazao je zakup. Nakon toga prostor smo iznajmili Večernjem listu, također bez problema. No prazan je od rujna 2011. i otada je teško naći zakupca. Svi se čude što u Vjesnikovu neboderu nema nikoga, a tek rijetki pitaju koliki su troškovi – poručuje gospođa Krivić, dodajući da i tu vodi veliku bitku, naročito s Toplinarstvom HEP-a i Elektrom.

Prema njezinim riječima, za struju plaća od 500 do 1.000 kuna, a za grijanje čak do 2.000 kuna mjesečno. Plaća i vodu, iako je isključena.

– Poslala sam nadležnima dopis u kojem sam navela da se ovdje događaju nerazumljive stvari. Primjerice, mogu li režije za 70 kvadrata koštati preko 4.000 kuna, što je više od moje mirovine. Ima li mi netko pravo naplatiti ono što ne trošim? Zvala sam Državni inspektorat i rekli su mi da im hitno pošaljem sve dokumente – kaže Marica Krivić i zaključuje:

– Od prvog sastanka suvlasnika u Vjesniku poručujem: ako nekome smetam, dajte mi zamjenski prostor. Ovdje se igra neka čudna igra, je li to igra države ili nekoga drugoga, ne znam. O tome moraju odlučiti državne institucije. No smatram da se Vjesnikov neboder ne treba rušiti, to je simbol Zagreba. Netko to, ipak, namjerno uništava.

 Miroslav Edvin Habek

  •  

Katran & perje

 Horvatinčić ponovno u medijima

 Mućak u čizmama

 Najprefriganiji zakon odnosa s javnošću nalaže da onaj koji zariba ima zavezati gubicu na neko vrijeme. Kada se prašina slegne, nametnik opet marljivo počinje zagađivati stranice medija i TV ekrane

Poznato je da Tomislav Horvatinčić nosi nadimak “mačak u jahaćim čizmama”, još otkako je u istima briljirao u HTV-ovoj emisiji, a nakon čega mu je bivša urednica jednog medija na osnovu toga spjevala modni preseratorijal. No da je dotični developer pravi macan-kapitalac s najmanje devet života, dokazano je ovih dana.

Dvadeset mjeseci nakon što je gliserom pod njegovim rastresenim upravljanjem usmrćeno dvoje talijanskih turista, Horvatinčić je uskrsnuo u intervjuu jednom internetskom portalu. Najprefriganiji zakon profesije odnosa s javnošću nalaže da protagonist javnog života koji nešto obilno zariba potom ima zavezati gubicu na neko vrijeme. Kada se prašina slegne, svojom nazočnošću nametnik ponovno marljivo počinje zagađivati stranice medija i TV ekrane. Snishodljivo domaće novinarstvo, čije su udarne igle Horvatinčića godinama smjerno dizale na poduzetnički pijedestal, nakon nesreće mu je naizgled okrenulo leđa, pa je privremeno zadovoljilo glad običnog čitatelja za krvlju prometnih ubojica. No sada se polako počelo vraćati sponzorskim korijenima, budući da je poznato da se snishodljivo domaće novinarstvo ne obraća čitateljima vulgaris, već ponajprije onima koji su spremni konkretnije pomoći posustalim slobodnim medijima. Naravno, tu je i klasna solidarnost u nesreći.

“Poslujemo u plusu i ne odustajemo od izlaza u Gundulićevu”, ispalio je Horvatinčić u razgovoru čiji povod je bio to što “Hoto grupa slavi drugu godišnjicu otvaranja Centra Cvjetni, čija je gradnja, kao niti jedna investicija u Zagrebu, podigla buku”. Inače, proteklih 20 mjeseci bilo nam je sustavno objašnjavano da se u navedenom slučaju radi o jednoj od najpropalijih investicija nakon Glinice u Obrovcu.

U intervjuu je objelodanjeno i uzbudljivo samootkriće vlasnika Hoto grupe da je postao “nepodoban investitor” te je zbog toga ugrožen njegov projekt resorta na Krku, koji bi trebao “obogatiti turističku ponudu naše domovine”. Tako Horvatinčićevo životno djelo za sada ostaje Cvjetni, pa je još jednom izrazio ponos glede uređenja derutnog bloka i revitalizacije nečega za što je duboko uvjeren da se radi o “javnom prostoru” i “bivšem ruglu” – iako nitko nije znao da se radi o ruglu dok to nisu objasnili Horvatinčićevi novinarski priljepci.

 Petar Glodić