Intrigator

Mladen Markač razmišlja o Pantovčaku

 Rezervni general

 Nakon što ih je razočarao Ante Gotovina, projektanti nove hrvatske desnice sjetili su se Markača, koji je i sam zaključio da bi dobio više od 20 posto glasova, na koliko su ga procijenile jedne novine

Nije dugo potrajala desničarska zbunjenost i razočaranost nevoljkošću Ante Gotovine da po dolasku iz Haaga prihvati godinama mu namjenjivanu, a upražnjenu mesijansku ulogu na tom političkom krilu. General kojeg su strasno idealizirali jednostavno se tad povukao, naznačivši tek da ga ubuduće zanima isključivo biznis, odnosno neka vrsta regularnoga građanskog, dakako liberalnog poduzetništva. I tako su se projektanti nove hrvatske desnice, što se ima osoviti iz postsanaderovskog pepela, osvrnuli preko ramena te uvidjeli da uz Gotovinu čitavo vrijeme stoji još jedan božji stvor.

A njemu je ime Mladen Markač. Dugo je njegova pojava izgledala samo kao Gotovinina uduplana sjena, i mediji su spremno reproducirali političko-marketinšku ignoranciju što je pala na nj. Gotovina je bio neka vrsta superheroja, dok je Markač figurirao eventualno – ako ustreba – kao šaljivi lik u pripovijesti, s funkcijom ublažavanja općeg patosa. Zaliječili su ga od bolesti što ga je spopala u Haagu i što je nakratko skrenula malo pozornosti k njemu, da bi ubrzo iznova bio zaboravljen. Na povratku u Hrvatsku, toga karijernog pandura s brižnim licem Dudeka umalo su zaboravili u avionu i ostavili da prenoći na pisti.

Ali vrag je ubrzo odnio svaku šalu, Gotovina se izmaknuo prema borbi za vlastiti materijalni prosperitet, zanemarivši dnevne potrebe zajednice. I sjetili su se Mladena Markača, te mu počeli uvaljivati mogućnost političkog angažmana, o kojem je spočetka jedino stidljivo govorio da za to još nije vrijeme. Sad je očito kucnuo čas, te je Markač i sam javno zaključio – na gostovanju u Koprivnici prošlog vikenda – da bi na predsjedničkim izborima sigurno dobio više od 20 posto glasova, a što su mu nedavno pripisale izvjesne novine. Dodao je i da je “u međuvremenu postao povjesničar amater”.

Takvog smo jednog već imali na Pantovčaku; štoviše, taj se preko reda bio dokopao i doktorata iz povijesti, pa se ugurao među profesionalne eksperte. No pustimo prošlost, štono bi rekao Gotovina. Izgledi da Markač postane predsjednik Hrvatske još se ne čine ozbiljnima, premda vrijedi uočiti da je i on zaigrao na kartu općeg socijalnog jada, a desničari su se i ranije umjeli ogrebati o taj kompleks. “Ne bih bio samo kandidat desnice”, rekao je Markač, “nego i ostalih.” Tu već stvari prestaju biti smiješnima, osobito znamo li kakva je stranačka ljevica na drugoj strani.

 Igor Lasić

 Bolestna naručba

Nakon nedavnog prosvjeda u Zagrebu pod geslom “Ne ćirilici u Hrvatskoj”, gdje je ćirilica iskorištena kao povod za okupljanje šovinizirane desnice, Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara predložio je javnosti, u sklopu aktualne javne rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, devet načela pravopisa koje, tvrdi Stožer, podupire 500.000 hrvatskih branitelja, a s njihovim obiteljima vjerojatno i više od polovice stanovništva.

Došli smo dakle do toga da se braniteljske udruge petljaju i u pravopis, a očigledno su pronašle i neke jezikoslovce koji su putem Stožera plasirali svoje nacionalističko-pravopisne ideje. Tako iz Stožera sugeriraju da pišemo “č” a ne “dž” u imenicama poput “naručba” ili “učbenik” te da ispred sufiksa -ski ne bilježimo jednačenje po zvučnosti, nego pišemo “klub – klubski” i “Srbin – srbski”. U izvedenicama i oblicima imenica na -st da zadržimo u pisanju slovo “t” koje se u izgovoru ne čuje, kao: “poviest – poviestni – poviestnik”, “bolest – bolestni – bolestnik”, “častan – častni – častnik”.

Mate Kapović, docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, primjećuje da je ovdje riječ o pomalo ublaženom “koriencu”, jer iz Stožera ipak ne predlažu pisanje “tvrdka” ili “družtvo” umjesto “tvrtka” i “društvo”.

– Ovakvi prijedlozi nemaju šanse zaživjeti, jer to nije uspjelo ni u olovnim 1990-im. Pravopis koji vodi računa o “korienima” blizak je konzervativnom umu, kao što je i jezični purizam često blizak onima koji vole purizam i izvan jezika (npr. etničko čišćenje). Veza između političkih stavova i stavova oko jezika je očita, pa će kod nas “ne ću” ili “pogrješka” pisati praktički isključivo desničari. Tako pravopis postaje simbol iskazivanja političkih stavova – kaže Kapović, koji dodaje da je poseban problem što to nije tek nekakav neutralni “konzervativni” pravopis, već onaj koji se opravdano veže uz NDH.

– Nema nikakve sumnje da iza ovakvoga prijedloga stoje ustašoidne konzervativne ideje – zaključuje Kapović, koji pak prijedlog Instituta smatra solidnim jer uvažava kako ljudi stvarno pišu i govore.

 Dragan Grozdanić

Kratko & jasno

 Svetlana Broz, Titova unuka

 Titova ostavština ne pripada Srbiji

 Podnosimo tužbu jer Tomislav Nikolić nastavlja praksu kojom je Predsedništvo SFRJ Titovo nasleđe proglasilo državnom tajnom, a nigde u svetu ostavina predsednika nije bila državna tajna. Time su naslednici bili kažnjeni, a Nikolić ih dalje kažnjava

 Državna komisija je prošlog tjedna otvorila sef s ostavštinom Josipa Broza Tita u Narodnoj banci Srbije, bez prisutnosti suda i nasljednika. Najavljujete tužbu?

 Da, tužbu za utvrđenje da je predsednik Srbije Tomislav Nikolić uskratio pravo na pravedno i fer suđenje, jer je sudsku vlast uzeo u svoje ruke i umešao se u postupak. Prekršio je Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i Ustav Srbije, koji garantuje autonomiju pravosuđa. Formirao je komisiju kojoj je dao sudsku ingerenciju da otvori privatni sef i sama proveri šta pripada državi, a šta naslednicima, o čemu odlučuje samo sud i niko više. Nikolić privatnu imovinu pretvara u državnu, a sudsku vlast u presedničku. On nastavlja praksu kojom je Predsedništvo SFRJ Titovo nasleđe proglasilo državnom tajnom, a nigde u svetu ostavina predsednika nije bila državna tajna. Time su naslednici bili kažnjeni, a Nikolić ih dalje kažnjava. Sve se u Srbiji privatizuje, a privatnu Titovu imovinu Nikolić podržavljuje.

 Treba li to ući u sukcesiju?

Jasno je da niko na svetu nikada Titu ništa nije dao kao predsedniku Srbije, pa će Nikolić, i u slučaju da njegova komisija umesto suda odluči da nešto ne pripada ostavinskoj masi nego državi, imati veliki problem da dokaže da to pripada baš državi Srbiji. Mislim da bi za njega u tom slučaju bilo bolje da to priključi sukcesionoj masi. No ne znam kako bi se privatna ostavština mogla naći u sukcesionoj masi.

 Što se sve nalazilo u sefu?

Odgovor niko neće pouzdano znati, ma šta komisija objavila. Zašto bi im iko verovao nakon ovakvog nasilja nad pravosuđem? Svaka pametna vlast bi potvrdila svoje demokratske tekovine omogućavanjem sudu da otvori sef, a ne da sadržaj nakon 33 godine od Titove smrti ponovno proglašava državnom tajnom.

 Zašto je 1982. ostavština proglašena tajnom?

Pretpostavljam da su se članovi Predsedništva SFRJ plašili dokumenata koji su ih mogli kompromitovati, a možda čak i objasniti raspad Jugoslavije, koji je nakon toga usledio. Nikada to nije smelo biti proglašeno državnom tajnom jer nasleđivanje spada u postupak podele ostavine.

 Mirna Jasić

 Policija bivšeg generala mjesecima vozila iz Gline u Zagreb

 Zagorčevi tajni izlasci iz zatvora

 Zagorec je dolazio u poslovni toranj “Zagrepčanka” s policijskom pratnjom u automobilu, a dolasci su prestali onog dana kada smo se za njih počeli raspitivati. Državne institucije uskratile su nam odgovore pravdajući se službenom tajnom

Bivši general Vladimir Zagorec, koji kaznu zbog otuđenja državnih dragulja služi u Kaznionici u Glini, proteklih je mjeseci iz nepoznatih razloga redovito dolazio u Zagreb i provodio dan u poslovnom neboderu “Zagrepčanka”, nakon čega bi se vraćao u Glinu. Prema informacijama koje smo dobili, Zagorec je u pratnji pravosudnih policajaca nekoliko puta tjedno kretao iz Gline oko 9.30 sati i stizao u “Zagrepčanku” nešto prije 11 sati, vozeći se u posljednje vrijeme u pratnji dvojice policajaca u crnom automobilu “Honda CR-V”, a tijekom boravka u zgradi policajci su ga navodno morali čekati pred vratima.

Kada smo tu informaciju sredinom veljače otišli osobno provjeriti, zatekli smo u garaži “Zagrepčanke” navedeni automobil, čije su nam registarske oznake bile dojavljene, a od ljudi koji rade u zgradi dobili smo potvrdu da Zagorec tamo redovito dolazi. Međutim, nismo mogli doznati u kojim prostorijama boravi, a jedino mjesto na kojem smo zatekli pravosudne policajce kako čekaju pred vratima bile su prostorije Županijskog državnog odvjetništva (ŽDO), smještene na zadnjem, 25. katu. Na naše pitanje o tome znaju li gdje je Zagorec i jesu li njegova policijska pratnja, oni su negativno odgovorili, no od tog dana Zagorčevi su višemjesečni dolasci u Zagreb naglo prestali.

Priča za koju smo očekivali da će imati neku banalnu pozadinu time je postala pomalo čudna, a svi naši pokušaji da dobijemo službene odgovore samo su pojačali dojam tajnovitosti. Naime, nekoliko dana kasnije, a bilo je to još 22. veljače, zatražili smo od Ministarstva pravosuđa i njegove Uprave za zatvorski sustav pojašnjenje o tome s kojom svrhom, s kakvom pratnjom i na čiji trošak Zagorec putuje u Zagreb. Kako odgovori tjednima nisu stizali, slali smo nove upite i tek nakon višekratnog kontaktiranja glasnogovornika Ministarstva, koji nam se opravdavao tehničkim problemima oko elektronske pošte, dobili odgovor 4. travnja, nakon mjesec i pol dana čekanja.

“Temeljem Zakona o izvršavanju kazne zatvora na upit o konkretnom zatvoreniku nažalost nismo u mogućnost odgovoriti budući da su traženi podaci službena i profesionalna tajna”, stajalo je u odgovoru, uz načelno navođenje zakonskih uvjeta pod kojima zatvorenik može izlaziti iz zatvora.

Kako smo pravosudne policajce bili zatekli pred prostorijama ŽDO-a, postavili smo i DORH-u upit o Zagorčevim višemjesečnim dolascima i tome je li boravio u njihovim prostorijama te iz kojih razloga. “Državna odvjetništva načelno ne odgovaraju na pitanja je li određena osoba bila u državnom odvjetništvu i iz kojeg razloga… Zbog navedenog, nismo u mogućnosti odgovoriti na Vaše pitanje”, odgovorili su nam nakon dva tjedna iz ŽDO-a.

Konačno, da ništa ne zna i ne želi komentirati rekla nam je i Zagorčeva odvjetnica Višnja Drenški-Lasan, kazavši ipak da su dolasci u ŽDO potpuno kriva informacija. “Zastupam ga u određenim predmetima, ali nemam veze s njegovim poslovima. On ima pravo koristiti pogodnosti izlaska iz zatvora, a Uprava za zatvorski sustav će vam točno reći sve o njegovom sistemu izdržavanja kazne”, rekla nam je odvjetnica, no od Uprave i Ministarstva, kako smo gore već naveli, dobili smo samo odgovor o službenoj tajni.

Zagorec je sedmogodišnji kaznu ispočetka služio u zagrebačkom Remetincu, da bi u travnju prošle godine, nakon što je već odslužio više od polovice kazne, bio prebačen u strožu Kaznionicu u Glini, zbog čega se njegova odvjetnica tada bezuspješno žalila. Lani je u srpnju privremeno bio vraćen u Remetinec zbog zdravstvenih razloga, a zašto je nakon toga došlo do njegovih redovitih putovanja s pratnjom iz Gline u Zagreb na koncu nismo uspjeli doznati, kao ni zašto su ti dolasci s danom našeg raspitivanja za njih naglo prestali.

 Nikola Bajto

 Stranke zaradile na EU-izborima

Stranke su na izborima za EU parlament bile vrlo štedljive, potrošivši za kampanju daleko manje od zakonski dopuštenih 1,5 miliona kuna. Prema objavljenim iako još nepotpunim podacima, SDP i partneri utrošili su 529.362 kune, a od države će SDP dobiti po 250.000 kuna za svaki od pet osvojenih mandata. HDZ-ovci su potrošili 277.600 kuna, a od države bi trebali dobiti 1,5 miliona kuna za šest mandata, dok su Hrvatski laburisti uložili 214.816 kuna, a za jedan mandat će dobiti 250.000 kuna, pa će, ne prijeđu li konačni troškovi taj iznos, i oni ostvariti neku zaradu koja će im, kao i ostalima, dobro doći za kampanju za lokalne izbore. Pogotovo SDP-u koji je zbog kašnjenja s jednim izvještajem kažnjen sa 5,1 milion kuna.

Stranke koje nisu prešle prag bile su još štedljivije, pa je HSS uložio 36.189 kuna, a HDSSB 463 kune. Na koncu, SDP je na organiziranje dočeka rezultata potrošio 15.000 kuna, a HDZ i Laburisti po 5.000 kuna. Izbori za Evropski parlament tako su im donijeli neto zaradu pred lokalne izbore, a u tome je možda i jedna od tajni mlake kampanje i slabog odaziva građana na evropske izbore.

 Nenad Jovanović

Katran & perje

 Krešimir Bubalo okuplja fasadne zaštitne snage

 Grafiteri raus!

 Bubalo nije objasnio što s onim grafitima koji su na kućama u privatnom vlasništvu, ili se podrazumijeva da Grad Osijek brine kako bi lik Branimira Glavaša bio zaštićen na svim frontama, pardon fasadama

Osječki gradonačelnik Krešimir Bubalo naprosto je poludio, javljaju zabrinuti mediji: najavio je podnošenje kaznenih prijava protiv autora grafita na pročeljima desetak tamošnjih zgrada. Jedan od natpisa dugačak je čak petnaest metara, prenose šokirana sredstva javnog općenja.

Grafiti su sljedeći te ih ovdje ponavljamo sa zadovoljstvom, ujedno samoprijavljujući “Katran & perje” gradonačelniku Bubalu kao moralne suučesnike u ovom djelu. Stoga očekujemo posve zasluženu kaznu, ali i nagradu od 5.000 kuna što je Bubalo nudi onima koji otkriju počinitelje. Dakle, grafiti su: “Glavaš je zločinac”, “Osijek nikada neće biti Glavaševo” i “HDSSB u Remetinec”. Također je primijećen favorit ove rubrike: “HDSSB” sa stiliziranim slovima “s” u skladu s dizajnerskom sezonom 1941/42., što aludira na simbol SS Waffen Schutzstaffel (Oružanog zaštitnog odreda), borbenog ogranka Nacionalsocijalističke stranke Adolfa Hitlera.

Bubalo je za ovo selektivno grafitiranje iz nepoznatih razloga optužio političke stranke te najavio da će grafite ukloniti novcem iz gradskog proračuna. Nije objasnio što s onim grafitima koji su na kućama u privatnom vlasništvu, ili se podrazumijeva da Grad Osijek brine kako bi lik Branimira Glavaša bio zaštićen na svim frontama, pardon fasadama.

“Grad će i dalje sa 5.000 kuna nagrađivati građane koji policiji prijave počinitelja, dostave sliku, neki drugi odgovarajući dokument ili daju neku drugu važnu informaciju o onima koji uništavaju gradsku imovinu”, poručio je Bubalo, poznat po tome što njime specijalno izrađenim daljinskim upravljačem iz zatvora upravlja glavna zvijezda navedenih grafita.

Ostalo je riješiti tehničko pitanje: na koji način Bubalo misli podnositi kaznene prijave kada pisanje grafita spada u prekršajna djela, dok gradska vlast nije lokalno Državno odvjetništvo da prijave (kaznene) upućuje policiji. Nitko se također nije sjetio zapitati osječku policiju kako komentira ovu dirljivu suradnju, ali je izvjesno da su pendrek-dužnosnici poslovično oduševljeni. Bilo kako bilo, osječke ulice su ovih dana, a pogotovo noći, preplavljene zasjedama ogorčenih patriota koji s jeftinim fotoaparatima u rukama iz grmlja, kontejnera za smeće i  kanalizacijskih otvora čekaju priliku da uhvate grafitere na djelu i tako zarade 5.000 kuna.

 Petar Glodić