Korak unazad

Kad su se prije dvije godine pojavili “Koko i duhovi” Daniela Kušana, prvi film iz planiranog serijala o dječaku-detektivu Koku, temeljenom na nekoć ultrapopularnim, a i danas rado čitanim romanima redateljeva oca Ivana Kušana, i publika i kritika taj su uradak prihvatile s naklonošću. Pokazalo se, kao i koju godinu ranije s “Duhom u močvari” Branka Ištvančića, da je dječja publika gladna dječjih filmova na vlastitom jeziku, a kritika, koja nije bila oduševljena Ištvančićevim ostvarenjem, mogla je biti zadovoljnija Kušanovim. U njemu je naprosto bilo više stila, jer se oko rekonstrukcije ikonografije i atmosfere prijelaza 1970-ih na 1980-e, kad se radnja filma (uvjetno) događa, autorski tim poprilično potrudio, a sve je začinjeno koloristički sočnom slikom koja je stavila točku na “i” dopadljivog dizajna. “Koku i duhovima” se, međutim, gledalo i kroz prste (odveć trom ritam nije bio naročit doprinos ionako ne prevelikom suspenseu), što s daljnjim ostvarenjima serijala nema razloga činiti.

Nastavak, “Zagonetni dječak”, proizveden je s pojačanom autorskom ekipom. Daniel Kušan premjestio se u ulogu kreativnog supervizora, kao scenaristica angažirana je najveća nada domaće kinematografije Hana Jušić, a režiju je preuzeo iskusni Dražen Žarković, najpoznatiji po kinematografski tretiranim TV filmovima (“Ajmo, žuti”, “Trešeta”) i popularnim TV serijama (“Odmori se, zaslužio si”, “Bitange i princeze”, “Stipe u gostima”). Od tog spoja kreativnog entuzijazma i zanatske zrelosti mnogo se očekivalo, ali konačni rezultat malo je koga oduševio. Koko i ekipa, u prošlom filmu na početku puberteta, sada su 14-godišnjaci za koje bi se očekivalo da su im primarni interesi erotski, no oni su u filmu prilično potisnuti i “odigrani na sigurno”, iako je bilo itekako potencijala da stvari odu u drugom smjeru.

Zaplet se vrti oko novog učenika u razredu kojeg očito razdire neka trauma, a Koko i prijatelj mu Branc, uz dvojbenu pomoć Marine (inačica dvostruke fatalne špijunke), pokušavaju odgonetnuti njegovu tajnu. Prema riječima Hane Jušić, sam roman je prilično neuvjerljiv u raspletanju zapleta, pa se ona mučila pokušavajući taj problem nekako riješiti, što dakako nije lako zbog ontičke razlike medija – u romanu čitalac može radom mašte nadoknaditi manjkavosti, dok je na filmu, gdje je sve konkretnije i transparentnije, mašta u tom smislu znatno ograničenija. Potreban je vrlo vješt režiser koji će – najvažniji od brojnih primjera neplauzibilnosti – učiniti uvjerljivim to da nitko ne primijeti da se jedan mladić lažno predstavlja kao drugi, iako su tog drugog prethodno vidjeli. Velik je problem i s motivacijom lažnog predstavljanja – jedina koja ima smisla i koja je čak sugestivno ponuđena jest ona da dvojica mladića gaje međusobna homoerotska čuvstva, odnosno da mladić s dvostrukim identitetom djeluje po principu Normana Batesa iz Hitchcockova “Psiha”. No takvu si smjelost autorski tim nije dozvolio, pa sve naposljetku završava ljubavnim povezivanjem naslovnog protagonista i “špijunke” Marijane. Može zazvučati interesantno: mladić koji je uzgojio dvostruki identiteta povezuje se s djevojkom koja je igrala dvostruku igru, no naprosto je riječ o iznuđenom danku heteroerotskoj društvenoj dominanti.

Dražen Žarković nije uspio redateljski riješiti scenarističke probleme Hane Jušić, a kad se većim ili manjim neuvjerljivostima filma doda suviše spor tempo s malo prave napetosti, dolazi se do činjenice da je “Zagonetni dječak” korak unazad u odnosu na “Koka i duhove”. Nitko to nije očekivao s obzirom na angažirana imena, ali očito je da sama imena nisu garancija kvalitete.