Lica vlasti buržoazije

Najteže je, kaže jedno opće mjesto u filozofiji, a sva opća mjesta su točna, spoznati samoga sebe. Zato barem treba znati da kada govorimo o drugima, mnogo toga reknemo i o sebi. U trenutku kada se mediji osvrću na ostavštinu preminule britanske političarke Margaret Thatcher, mi gotovo da psihoanalitičko-terapijski, u Freudovom stilu, možemo zaključiti: gdje bijaše “ono” sada je “ja”. No od tog procesa osvješćivanja manjine vladajućih većini ovladanih neće biti bolje. Dapače. Zato, citirajući jednog drugog “terapeuta”, Karla Marxa, možemo reći i da je sve ovo što nam se događalo posljednjih desetljeća tek predterapija za onu pravu, koja je pred nama. A ona neće ličiti na “reforme” trenutnih vlasti.

Drugim riječima, tamo gdje je decenijama postojala želja vladajućih da budu poput svojih kolega u centrima kapitalske moći, ta se želja (naravno, u jednom bitno reduktivnom, poluperiferiji primjerenom smislu) vladajućima i ispunila. Još pregnantnije: tačerizam je istina ideologije tuđmanizma! A ta poglavlja “nepovijesne svjetske povijesti” još nisu zaključena i bačena u onu najpoznatiju ropotarnicu, već se iz nje i dalje izvlače – rekli bi Pet Shop Boysi – priče za sve, i to sve po deset kuna.

Margaret Thatcher vladala je Britanijom od 1979. do 1990., ne bez velikih otpora vlastitog stanovništva. Istih 1980-ih u nas je vladalo ubrzano pražnjenje socijalizma od zadnjih ostataka socijalističke ideologije, ne bez veze s realnim proturječjima u njoj samoj. Pa kada se mnogim zapadnjacima činilo da era Thatcher napokon završava, njoj je uspjelo još nešto. Postala je britanski izvozni proizvod, veći od bilo kojeg industrijskog produkta. Ona je uspjela pronaći svoje najbolje učenike u novim vođama nekada socijalističkih zemalja. Ostavimo li ovdje po strani one inače najvažnije, a to je slučaj Kine na jedan i Rusije (odnosno raspada SSSR-a) na drugi način, lako je uvidjeti da je, recimo, današnja Hrvatska sličnija Britaniji iz 1980-ih negoli samoj sebi prije usvajanja novog gradiva. Pa ako su sličnosti i tada postojale – a 1970-e i 1980-e bile su vrijeme još realnih borbi unutar socijalističke nomenklature i izvan nje oko slušanja ili neslušanja “savjeta” zapadnih suflera iz MMF-a i Svjetske banke, borbe koju je lijeva kritika tada izgubila – one su sada, da tako kažemo, dovedene do pojma. Ono što je bila intencija naše wannabe buržoazije – uvesti umjesto jednog stagnantnog pokušaja samoupravnog socijalizma društvo posesivnog individualizma, “tržišnog” tipa – ovdje je toliko uspjelo da su čak i neki kritičari tranzitologije, poput Borisa Budena, povjerovali kako je Thatcheričin verdikt da društvo ne postoji ostvaren barem na primjeru jugoslavenskog društva. Umjesto države i društva suočenih sa situacijom realne krize dobili smo – naoko paradoksalno, njihovim razmnožavanjem – puke prostore odvijanja “kapitalizma katastrofe” (Naomi Klein), koji je ovdje (sličnosti i razlike s Čileom, ali i Irakom postoje) značio i milijune raseljenih i ubijenih.

Optužiti za to direktno Thatcherovu ili Reagana bilo bi možda preuzetno, no sistemska povezanost između jednog vala širenja agresivnog i otvoreno antikomunističkog – sada kažemo neoliberalnog – kapitalizma i naše nesreće sigurno postoji. Zazivati onda njih kao spasitelje npr. Hrvatske, kako to čine lokalni vinovnici naše nesreće, poput Borislava Škegre, kao one koji su imali “kristalno jasan i glasan stav u pogledu opravdanosti borbe Hrvatske za nezavisnost i demokraciju”, znači sasvim pobrkati, više iz interesa negoli iz neznanja, uzroke i posljedice. Jer naši su sikofanti, potkazivači našeg socijalizma i ulizice zapadu, uistinu spasili Hrvatsku, baš na isti način kao i Thatcher Britaniju (samo što je kihanje u centru prouzročilo cunami na periferiji). Spasili su je za jedan kapitalizam brutalne klasne vladavine (Alex Callinicos), kojega su ona na jedan, a Tuđman na drugi način ime. Rast siromaštva i (podjednako važno!) društvene neravnopravnosti za većinu i rast prihoda i bogatstva elite (u centru i naše kompradorske), najviše u sektoru financijskih usluga – to je rezultat ove vladavine. Da kažemo, kao većina Britanaca, kako ona završava u suzama, to bi značilo da sve suze nismo već isplakali 1990-ih. Jer posljedice takvog “spasa” nisu samo ratne, već i kontrarevolucionarne. A to, manje apstraktno, znači: uništenje milijuna radnih mjesta, smanjenje radničkih prihoda i prava te srozavanje kvalitete života većine. I to sprovedeno, vidimo na spomenutom Škegri i “Jutarnjem listu”, ali njihovo ime je vladajuća legija, s entuzijazmom, predanošću i arogancijom koji ne posustaju. Kako na svom blogu zaključuje britanski marksistički ekonomist Michael Roberts (njegov članak “Thatcher: nije bilo alternative” bit će preveden u novom broju hrvatskog izdanja “Le Monde diplomatiquea”), Thatcherova je za britanski kapitalizam bila nužan lik, bez izgrađene alternative, samoispunjavajuće proročanstvo dakle. A što je bolji opis Tuđmana?

No upravo spomenuti Roberts upozorava kako mitovi da je ovakav brutalni kapitalizam, kao prvo, mračan ali i progresivan, tj. da je pod njegovom vlašću postignut ekonomski rast, ili kako (sasvim krivo) kaže nobelovac Paul Krugman da su promjene u poreznoj politici i radnom zakonodavstvu stvorile fleksibilniju ekonomiju kao dobru osnovu za kasniji razvoj, te, kao drugo, da se takva politika (danas kada se nudi još više “štednje”) pokazala dobrom za kontrolu javnih izdataka – uopće ne stoje! Zlatno doba kapitalizma i socijalizma, ako se tako što uopće može reći, bilo je jedno te isto, kako u Britaniji tako i u nas. A to su bile 1950-e i 1960-e, a ne 1980-e, u kojima vlada Margaret Thatcher. Kome su 1990-e u nas bile najbolje godine, tome želimo da se u njih i vrati i pusti nas s drugačijim prioritetima na miru.

No nešto drugo valja na kraju priznati. A to je da su trendovi u ekonomiji i načinu vođenja društva, trendovi tendencijskog pada profitne stope, ali i beskonačnih privatizacija i širenja profitne logike na prije neprofitne sektore (zato mediji u nas i uz propadanje sve industrije i dalje glume kulturnu industriju) kao odgovora vladajuće klase na strukturnu krizu kapitalizma, započeli prije pojave Thatcherove, pa onda i Reagana, tj. nastankom prve, tzv. naftne krize još u prvoj polovici 1970-ih. Tada su na vlasti u Britaniji bili laburisti. A tko je na vlasti tada bio u nas i kakve su se idejne borbe vodile – dok je šanse za alternativu još bilo – vidi se, recimo, iz knjige ekonomista Luke Markovića “Klasna borba i koncepcije razvoja”, objavljene u Naprijedu 1978. Groteska zvana Tuđman uletjela je u “prazan prostor” desetljećima kasnije. Pravo je pitanje dakle: kada smo mi komunisti odustali od sebe samih? I još bolje: možemo li se sebi vratiti?