Milorad Pupovac: Milanović mora vladati kancelarski

Kako ocjenjujete sporazum Beograda i Prištine i očekujete li da će biti uspješno implementiran?

 Pozdravljamo postizanje sporazuma jer mislimo da je iznimno važan za budućnost Srba na Kosovu, položaja Srbije u svijetu i njezine mogućnosti da se počne baviti vlastitim, prije svega ekonomskim problemima. On je dobar za regiju jer će konačno taj segment u raspadu Jugoslavije biti koliko-toliko stavljen u okvir zadan od međunarodne zajednice. Dobilo se manje nego što se moglo dobiti Ahtisaarijevim planom, ali kako se daljnjim čekanjem moglo samo još više gubiti, dobro je da se njime zaustavilo gubljenje Srbije i Srba na Kosovu, i cijele regije. Što se tiče implementacije, po našem iskustvu u Hrvatskoj, to je jednako teško kao i doći do sporazuma. Bit će najvažnije da se Srbi na Kosovu dobro organiziraju i izaberu najbolje ljude za rad na implementaciji i, naravno, bit će najbolje da Srbija na implementaciji radi s međunarodnom zajednicom, a Srbi na Kosovu s kosovskim vlastima.

 Koliko im vaša iskustva mogu pomoći?

Ona su vrlo relevantna za to što će se događati na Kosovu kada su u pitanju povratak izbjeglica, zaštita ljudskih, imovinskih i mirovinskih prava, političko sudjelovanje i sve ostalo. Sve smo to prolazili i u Hrvatskoj i zato naš interes i jest da im budemo podrška. Već dugo radimo sa Srbima južno od Ibra, zahvaljujući čemu oni imaju određene rezultate, a sada je najvažnije da dođe do njihove suradnje sa Srbima na sjeveru Kosova, da se to pretvori u jednu snagu, kako ih različita iskustva s Vladom u Prištini ne bi podijelila. Spremni smo im staviti na raspolaganje iskustvo spajanja Srba u istočnoj Slavoniji s onima u drugim dijelovima Hrvatske.

 HDZ nije odabrao dobar put

 Kakva je razina zaštite manjinskih prava na Kosovu?

Visoka je kao u Hrvatskoj kada su u pitanju normativni okvir i obaveze prema međunarodnoj zajednici, ali kada su u pitanju realni aspekti života manjina, onda je, nažalost, vrlo niska. Albanci kao novonastala većina još nemaju iskustvo tolerantnog ponašanja i potrebno je raditi na tome da se stvori ne samo manjinska politika na razini političke predstavljenosti, nego i na razini svakodnevnog života i osnovnih prava ljudi.

 Hoće li biti većih otpora da se sporazum prihvati?

Ne vjerujem. To je u interesu obiju zemalja iako će, posebno u Srbiji, ostati neka vrsta frustracije, čija će razina ovisiti o tome kako će se sporazum primjenjivati, dok će buduća upotreba tih frustracija u političke svrhe ovisiti o tome kako će se artikulirati srpska politika na Kosovu i koliko će ona biti relevantna komponenta regionalne politike. Srbi na Kosovu, s druge strane, trebaju nekako katalizirati i tu frustraciju koja će ostati među Srbima u Srbiji.

 Očekujete li da će Srbija u lipnju dobiti datum za početak pregovora s EU-om?

Predstavnici različitih evropskih vlada i institucija s kojima sam se proteklih dana susretao iskazivali su tu vrstu očekivanja. To je iznimno važno za Srbiju, a dolazi u zadnji moment jer nije samo EU iscrpljena proširenjem, nego i Srbija čekanjem. Uključivanjem u proces pregovora Srbija stječe drugačiju odgovornost, a EU u njoj dobiva partnera za nove odnose u regiji, za sređivanje odnosa na Kosovu te unapređenje odnosa u Bosni i Hercegovini, što su iznimno važne stvari. Sa Srbijom unutra regija postaje stabilnija.

 Boris Tadić nije imao snage za korak koji su sada napravili nasljednici Miloševića i Šešelja. Desnica lakše rješava ta “nacionalno opterećena” pitanja kada je na vlasti, no u opoziciji ih potencira, kao sada u Hrvatskoj. Jeste li razočarani putem kojim je krenuo Karamarkov HDZ?

Mislim da odabir puta na kojem Ruža Tomašić postaje glasnogovornica politike desnog centra i HDZ-a nije dobar, jer to narušava međuetničke odnose i pokazuje da 18 godina od rata HDZ i njegovi partneri nemaju ozbiljnijeg političkog programa od antimanjinske i nacionalističke retorike. Zabrinjavajuće je da HDZ nakon tolikog iskustva u politici ne nalazi snage za kritiku Vlade na osnovama ekonomije, funkcioniranja vlasti i stanja u društvu, nego prije svega na pobuđivanju antisrpskih sentimenata.

 Sada je već pitanje ima li i vladajuća koalicija na raspolaganju ozbiljnijih argumenata od ulaska u priču koju nameće HDZ?

Bilo bi besmisleno ako bi se Hrvatska ponovo vratila političkim podjelama po modelu Hrvati – Srbi, ustaše – partizani; tko je bio branitelj, a tko nije; tko je istinski domoljub, a tko nije; tko je za građanska prava, tko nije; tko je Evropejac, tko nije. Otvaranje te priče kao dominantnog fronta događa se u okolnostima u kojima nije lako iznaći ekonomski model nošenja s krizom. Mislim da je prosječan birač svjestan da će ova kriza trajati i da je ona strukturalna kriza ekonomskih odnosa u svijetu. Ali ono što ljude smeta je način nošenja s krizom. Više ih smetaju nespretnosti, nesnalaženja i elementi nepripremljenosti nego to postoji li rješenje za zaustavljanje nezaposlenosti, rast investicija i ubrzavanje procesa oporavka. Pitam se zašto je potrebno praviti tu vrstu nespretnih postupaka i nepotrebnih grešaka i zašto politika Vlade nije više harmonizirana, a onda dolazi na dnevni red i pitanje s kojim programom izaći pred ljude kada je posrijedi suočavanje s krizom. Vladajuća koalicija trebala bi urgentno napraviti nešto da izbjegne nepotrebne dojmove o nedovoljnoj pripremljenosti, usklađenosti i koordiniranosti Vladinih poteza, jer to narušava povjerenje u Vladu.

 To je kritika upućena Zoranu Milanoviću, jer premijer je koordinator Vlade?

On je najodgovornija osoba za koordiniranost rada Vlade i on će nesumnjivo trebati revidirati svoje razumijevanje njezinog načina vođenja. Premijer se dosad oslanjao na koncept ministarske vlade u kojem je svaki ministar autonoman u vođenju politike segmenta za koji je odgovoran. Međutim, pokazalo se da se te autonomije međusobno sudaraju i da se sudaraju s generalnom politikom Vlade, a onda nema druge nego da premijer revidira taj koncept prema jednom tipu kancelarske, premijerske vlade.

 EU-izbori trebali su biti dobiveni

 Nesnalaženje može biti i posljedica nedostatka jasnog ekonomskog koncepta?

Nisam siguran da smo ikada usvojili neku vrstu ekonomske politike iz koje bi se potom derivirala Vladina politika. Toga nema i čini se da ljudi koji preuzimaju odgovornost za segmente ekonomske politike pokušavaju na temelju vlastitog razumijevanja izvući ekonomsku politiku, što se pokazuje nemogućim. Mislim da bi premijer sa svojim ministrima, prije svega Slavkom Linićem, Brankom Grčićem i Ivanom Vrdoljakom, trebao naprosto pozvati ljude da se počne izrađivati jedna vrsta ekonomske politike.

 Kako tumačite slab odaziv birača vladajuće koalicije i njezin gubitak EU-izbora?

Nisam ni očekivao veći odaziv, jer je stanje u biračkom tijelu takvo da je razumijevanje odnosa prema EU-u više-manje svedeno na to koliku će platu imati evroparlamentarci, a ljudi se počinju pitati i hoćemo li išta dobiti od EU-a, jer vide kroz kakve teškoće prolaze Grčka i druge članice. Očekivanja su splasnula, a k tome nije bilo nikakve kampanje, i to su razlozi slabog odaziva. A SDP-ova koalicija izgubila je iz nekoliko razloga. Jedan od glavnih elementa mobilizacije birača nije bila Evropa nego ćirilica i, kada je u pitanju desno biračko tijelo, u velikoj se mjeri nije glasalo za Evropu nego protiv ćirilice. HDZ i Ruža Tomašić su proračunato nastupili s tom vrstom kampanje, a SDP-ova koalicija, koja se stavila u obranu prava na dvopismenost, nije učinila dovoljno da se mobiliziraju oni kojima je stalo da se Ustavni zakon provede. Da se dogodila mobilizacija birača srpske nacionalnosti, HDZ i Ruža Tomašić ne bi pobijedili.

 Što bi predstavljalo pokušaj takve mobilizacije, SDSS na listi?

Ne nužno. Ne nužno ni zajedničku kampanju, nego samo tješnju suradnju SDP-a i SDSS-a u smislu da se kaže: “OK, to je moment u kampanji na kojem se mobilizira desnica, pa mi zajedno mobilizirajmo ljude koji jesu za provedbu zakona.” Međutim, to nije prepoznato.

 Smatrate da je na evropskim izborima SDP trebao jače ući u priču oko ćirilice?

Da, ako se već, s pravom, upustio u neku vrstu obrane ustavnosti i civilizacijskih dostignuća. No onda se stvara savez sa svima kojih se ta obrana tiče. Ćirilica nije pitanje na kojem se trebaju dobivati ili gubiti evropski izbori, posebno ne gubiti, jer su trebali biti dobiveni.

 Prijetnja silom ne može biti ustavna

 U svemu tome, nezadovoljni ste bili reagiranjem na plasiranje govora mržnje. Premijer je otvoreno istupao, no dojam je da je bio pomalo usamljen, dok su predsjednik Ivo Josipović i drugi politički akteri ostali po strani?

Prema mojem razumijevanju, najdirektnija je ustavna uloga predsjednika, prije negoli premijera, da reagira na to što se događalo u vezi ćirilice i govora mržnje, i žao mi je što je on imao suzdržane ili zakašnjele reakcije ili su one izostale. Premijer nije smio ostati sam. Koliko god njemu očito godi “fajterska” pozicija, za njega u ovim okolnostima to nije sasvim preporučljivo, pogotovo ne u formatu da bude on nasuprot Ruže Tomašić. Nadam se da ubuduće to neće biti praksa i da će predsjednik države odlučnije stati u obranu ustavnih vrijednosti i poretka te da će kao vrhovni zapovjednik jasno reći kada se u demokratskom društvu smiju nositi vojne uniforme te kakve poruke smiju, a kave ne smiju slati uniformirana lica. Dobro je da jedan premijer tako hrabro stane u obranu tih vrijednosti, no nije dobro da ostali smatraju da nemaju obavezu reagirati jer to je stvar cijele političke scene i civilnog društva.

 Kako očekujete da će nakon svega proći uvođenje ćiriličnih natpisa u Vukovaru?

Poruke poslane sa skupa protiv ćirilice na Trgu bana Jelačića bile su jasne: “Mi ćemo se silom usprotiviti ako vlast pokuša to uraditi.” A vlast želi na 20-ak mjesta postaviti table na kojima će nazivi institucija biti napisani latiničnim i ćiriličnim pismom. Dakle, ne nazivi ulica, trgova, ne pristupni znakovi. Kako će država reagirati na to, vidjet ćemo. Nipošto ne bih volio da ćirilica bude povod za nasilje prema državi ili da zbog toga država poseže za nasiljem prema nekima.

 Što se može učiniti da do toga ne bi došlo?

Trebaju biti poslane jasne poruke da pravo na raspolaganje silom ima jedino država. Treba najprije pronaći način na koji će se razgovarati s onima koji prijete Ustavu i zakonu, a s druge strane, treba i reći tko su oni koji stoje iza toga. Ako iza toga stoje političke grupacije, koje su prisegle na isti Ustav, onda je pitanje kako one mogu imati pravo građanstva u našem političkom životu.

 Oni se pozivaju na članak 8. Ustavnog zakona, pa kažu da će ćirilica narušiti odnose s većinskim narodom?

Prijetnja silom ne može biti ustavna, a oni koji govore jezikom mržnje i koji govore da bi trebalo organizirati “Oluju 2” za istočnu Slavoniju ne mogu biti zagovornici zaštite međuetničkih odnosa i pozivati se na bilo koji članak bilo kojeg zakona. To je podmetanje kukavičjeg jaja, a da stvarno brinu o tim odnosima, onda bi razgovarali, a ne prijetili i koristili to da se ruši Vlada.

Prvi put stvaramo savez sa SDP-om

 Hoćete li ulaziti u koalicije sa SDP-om za lokalne izbore?

Više nego ranije. U većini županija gdje SDSS ima značajno biračko tijelo postojat će neki oblik suradnje, bilo da ćemo podržati kandidate i liste SDP-a, bilo da ćemo imati zajedničke liste i kandidate. To je prvi put od početka 1990-ih da SDP i stranka koja predstavlja srpsku političku komponentu u Hrvatskoj zapravo stvaraju političko savezništvo.

 A u Vukovaru?

Sigurno ćemo podržati SDP-ovog kandidata za gradonačelnika, ako ne u prvom, onda u drugom krugu.

 Zbližavate li se i u parlamentu i Vladi?

SDSS je solidan partner u parlamentu i sastavni dio vladajuće većine, a u Vladi još nismo pronašli najefikasniji način za suradnju i tu još, nažalost, gubimo previše vremena za rješavanje pitanja posljedica rata. To znači da treba pronaći modus suradnje i komunikacije koji bi jamčio da bude iskorišteno ono što SDSS može donijeti stabilnosti Vlade.

 Mislite li na ulazak u Vladu?

To nije nužno. Već ima ljudi na različitim razinama u Vladi, ali nužna bi bila komunikacija koja bi jamčila veći stupanj efikasnosti u realizaciji pojedinih stvari.

Prihvaćanje ćirilice je prihvaćanje identiteta Srba

 Kako odgovarate na poziciju nekih lijevih intelektualaca o ćirilici? Jezikoslovka Snježana Kordić kaže da, budući da je jezik zapravo isti, a Srbi se služe i latiničnim pismom, ćirilične natpise ne treba uvoditi, pa je i vas upozorila da ne biste trebali govoriti o dvojezičnosti.

Kolegica Kordić i ja ne moramo dokazivati jedno drugom da su, lingvistički gledano, hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jedan jezik, i oko toga nema potrebe da vodimo raspravu. Kada se ovdje govori o dvopismenosti i dvojezičnosti, ne govori se u tom smislu. Govori se o jeziku identiteta, o onome u što su se pretvorili jezici u posljednjih 20 godina. Oni nisu prestali biti jedan lingvistički jezik, ali su, nažalost, postali različiti jezici identiteta i sada se postavlja pitanje što s tim. Dakle, i hrvatski je identitetski jezik, i bošnjački je identitetski jezik, i crnogorski, i srpski, i pravo na taj jezik imaju i Hrvati u Srbiji, i Bošnjaci u Srbiji, i Crnogorci u Crnoj Gori, i Srbi u Crnoj Gori, i Hrvati u Bosni, i Srbi u Bosni, i što je onda pravo Srba u Hrvatskoj? Imaju li i oni pravo na identitetski jezik na koji imaju pravo svi drugi? To je pitanje na koje, naravno, lingvisti ne moraju odgovarati ako neće, mogu ga smatrati lingvistički irelevantnim, ali oni koji se bave sociolingvistikom moraju moći odgovoriti na tako nešto, jer to komplicira odgovor i na lingvistička pitanja.

Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili zagovornici lingvističkog ekskluzivizma ni lingvističkog separatizma. No na području istočne Slavonije koristi se jedna standardna varijanta među Srbima koja se razlikuje od hrvatske standardne varijante, a djelomično i od srpske standardne varijante u Srbiji i treba vidjeti imaju li ti ljudi pravo njene slobodne upotrebe u službenim institucijama i javnoj komunikaciji. Što se tiče ćirilice, ona je, osim toga što je komunikacijsko pismo, i identitetsko pismo, kao što su i druga pisma, i mi ne razumijemo drukčije zahtjev za dvopismenošću u istočnoj Slavoniji nego kao doprinos politici uzajamnoga priznavanja i tolerancije različitosti, a ne politici dijeljenja, jer kada bi to bila funkcija toga, onda bih ja bio protiv. No obaveza je društva da nađe način za priznavanje onoga u čemu su ljudi međusobno različiti. Srbi u Hrvatskoj sasvim sigurno ne zagovaraju nikakvu vrstu daljnje fragmentacije zajedničkog jezika, ali zagovaraju toleranciju i politiku uzajamnog priznavanja.

 Tvrdite da bi prihvaćanje ćirilice u Vukovaru značilo da se prihvaća identitet drugih i da su Srbi prihvaćeni kao takvi?

Naravno, to je fragment njihovog identiteta, jer postoje mnogi elementi po kojima oni imaju isti identitet kao i Hrvati u Vukovaru, ali postoje i mnogi elementi koji su u njihovoj pismenosti, komunikacijskoj, vjerskoj i drugoj tradiciji. Ćirilica je sastavni dio toga i prihvaćanjem toga ljudi, naravno, razumiju da bi bio priznat i njihov identitet.

 Neki tvrde da se time ljude dijeli, vi mislite da ih se spaja?

Sve zavisi, i tu razumijem brigu kolegice Kordić, jer su razlike od kraja 1980-ih i početka 1990-ih naovamo bile povod za podjele i sukobe. No kada govorimo o dvopismenosti u Vukovaru i priznavanju jezičnih razlika, onda zapravo govorimo o tome da je u Hrvatskoj potrebno stvoriti okolnosti u kojima ćemo imati veći stupanj jezične tolerancije i spremnosti da se priznaju razlike od postojećeg. Ne treba zaboraviti da mi danas u Hrvatskoj živimo u situaciji u kojoj se ljudima govori što im je jezik, u kojoj im se kaže kako trebaju govoriti, koje riječi trebaju koristiti i koje pismo. Nije to izraz komunikacijske volje većine, nego izraz jednog broja ljudi koji dizajniraju jezičnu politiku u Hrvatskoj i pretvaraju je u sredstvo kontrole u društvu i kontrole odnosa prema drugim ljudima, a da se pritom nitko ne pita trebaju li ti ljudi biti sastavni dio te jezične zajednice. Mi bismo htjeli da oni budu sastavni dio jezične politike, kao što bismo htjeli da budu sastavni dio obrazovne, kulturne i razvojne politike, a ništa od toga nije bio slučaj. A ako se onda podigne glas koji traži tako nešto, onda ga ne treba razumjeti kao zahtjev za ekskluzivnošću, nego kao zahtjev za uključivanjem.

HRT je doprinosio politici netolerancije

 Koliko su i mediji bili nedorasli plasiranju govora mržnje, a koliko su sami u tome sudjelovali?

Naši mediji, nažalost, sudjeluju u nečemu što se u najmanju ruku može nazvati doprinosom netoleranciji, legitimaciji nedemokratskih i netolerantnih tipova politike i političkog ponašanja. Uzmite samo Hrvatski radio koji je tokom kampanje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara protiv ćirilice obilato doprinosio puštanju u eter poruka koje su pozivi na nasilje, i uzmite samo pojedine emisije Hrvatske televizije koje su bile u funkciji toga. Nažalost, neki javni mediji i servisi bili su podrška svemu tome, dok u jednom trenutku nije došlo do reakcije premijera. Zašto bi premijer morao reagirati? Je li uobičajeno u jednoj demokratskoj zemlji da premijer štiti zakonitost i ustavnost u javnim medijima? Nije. To će prvo uraditi cehovsko, Hrvatsko novinarsko društvo, to će prvo uraditi predsjednik Republike, kojega se manje može optužiti za potrebu da ima vezu s medijima ili da preko medija vlada u državi, to će prije uraditi civilna scena, akademska zajednica. To se nije dogodilo. Navikli smo se na jednu vrstu govora koji ne prepoznajemo kao govor mržnje i netolerancije. Novinari vrlo često ne znaju da to jeste govor mržnje i netolerancije, a oni koji znaju, smatraju da je normalno da to puštaju u eter. Prema onima koji ne znaju potrebno je postupiti na jedan način, a prema onima koji znaju na drugi. To što se događa bit će povod za zajedničku sjednicu saborskih odbora za medije i ljudska prava i prava nacionalnih manjina.