Na dnu hranidbenog lanca

Dok rezultati izbora za Europski parlament daju zaključiti da je zbog dugotrajnog čekanja i već petogodišnje ekonomske krize entuzijazam građana Hrvatske za ulazak u Europsku uniju itekako splasnuo, sada je prekasno za okret na peti i bijeg. Dio bi hrvatskih prehrambenih proizvođača upravo to rado učinio, zbog ukidanja carinskih barijera koje štite njihovu proizvodnju od konkurencije iz EU-a i podizanja barijera prema skoro domicilnom tržištu CEFTA-e.

Iako se u tvrtkama koje smo kontaktirali rijetki to odlučuju reći naglas i davati prognoze o tome koliko bi radnih mjesta moglo biti izgubljeno u tom procesu, neki od sugovornika tvrde kako je riječ o nekoliko tisuća zaposlenih, od radnika u poljoprivrednim i prehrambenim kompanijama, do njihovih kooperanata s obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, koji su i dosad bili u nezavidnoj situaciji.

Po prirodi stvari, hrvatski bi proizvođači prehrambenih proizvoda već godinama trebali biti u niskom startu radi ulaska u EU, no tome nije tako. Umjesto toga, kako doznajemo iz Vindije i Hrvatske gospodarske komore, prehrambeni proizvođači i dalje žestoko lobiraju u Vladi kako bi se u posljednjem trenutku prije ulaska u EU odredbe iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU-a i zemalja CEFTA-e uredile tako da bi i dalje mogli bez carinskih ograničenja izvoziti na tržišta CEFTA-e, odnosno u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i druge njene članice.

Kako su postojeći režimi trgovine između Hrvatske i ovih zemalja znatno liberalniji nego što je to slučaj pri trgovanju poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima Hrvatske i ostalih zemalja, za pojedine skupine proizvoda, poput mlijeka, mesa, cigareta i konditorskih proizvoda, kao i nekih drugih, dolazi do značajnog povećanja carina. Zbog neizvjesnosti oko toga hoće li Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju biti moguće izmijeniti u tako skorom roku, neki proizvođači, poput Gavrilovića, već su krenuli ulagati u nove proizvodne pogone unutar CEFTA-e kako bi zadržali svoju poziciju.

Prvi srpanj donosi cijeli niz vrlo praktičnih i opipljivih posljedica pristupanja Europskoj uniji, od kojih je prva ona da se ukidaju carinske barijere na preostale prehrambene proizvode koji su dosad bili zaštićeni carinama, poput mesa, mlijeka i mliječnih prerađevina, prije svega sireva, zatim konditorskih proizvoda, odnosno slatkiša svih vrsta, te maslinova ulja. Meso i mliječni proizvodi izgubit će početkom srpnja zaštitne carine, koje iznose i do 30 posto. Čak 80 posto slatkiša u Hrvatsku se uvozi iz zemalja EU-a, a dosad su domaći proizvođači, poput Kraša, Koestlina ili Kandita, bili zaštićeni carinama od 15 do 18 posto. Sve su to industrije kojima prijete novi potresi u poslovanju ukoliko nisu dobro pripremljene.

Povećanje konkurentnosti inozemnih proizvoda zbog ukidanja carina može dovesti do pada njihove cijene ili povećanja marže, a time i povećanja marketinških budžeta koji se dalje mogu preusmjeriti u bolje pozicioniranje. U tim okolnostima, riječ je o dvostrukom izazovu za hrvatske kompanije. Treba zadržati poziciju na domaćem tržištu pod pritiskom stranih kompanija i pokušati se izboriti za svoj položaj na tržištu EU-a, gdje je marketing proizvoda i robnih marki skup.

“Širenjem tržišta, mogući su veća konkurentnost privatnih marki, ali i novi izvori za nabavu sirovina po konkurentnijim cijenama”, stoji u dokumentu konzultantske kuće AT Kearney pod nazivom “Preporuke za hrvatsku prehrambenu industriju pred ulaskom u EU”. U toj kući ocjenjuju da su najspremniji za borbu na domaćem i europskom tržištu oni proizvodi koji su već sada jeftiniji od istih kategorija na hrvatskom tržištu i čiji konkurenti na bliskim tržištima EU-a, poput Slovenije, Austrije, Mađarske i Italije, imaju više cijene nego u Hrvatskoj. Ali na pojeftinjenje hrane ipak ćemo pričekati neko vrijeme, dok strani proizvođači s domaćim trgovačkim lancima ne nađu zajednički jezik i počnu se pozicionirati jače no dosad. Ipak, povrće i voće vjerojatno neće pojeftiniti, jer se već godinama uvozi bez carina.

S druge strane, Hrvatska će ulaskom u carinski sustav Europske unije morati izaći iz CEFTA-e, sporazuma o slobodnoj trgovini zemalja bivše Jugoslavije, osim Slovenije i nekih pridruženih, poput Albanije i Moldavije. Unutar CEFTA-e zemlje se načelno pripremaju za ulazak u EU stvaranjem carinske unije u kojoj su slobodno kolale robe članica, što su dosad doživjele sve zemlje iz CEFTA-e koje su ušle u EU, od Češke do Poljske i Slovenije.

Za one hrvatske izvoznike koji su već prisutni na tržištu EU-a, danom ulaska u Uniju doći će do pojednostavljenja u poslovanju jer Hrvatska postaje dio unutarnjeg tržišta koje karakterizira slobodno kretanje roba. To podrazumijeva ukidanje carinskih postupaka, izvozne dokumentacije i dvostruke certifikacije, a uz pojednostavljenje postupaka smanjuju se i troškovi otpreme robe u zemlje EU-a.

No važno je znati da se ista vrsta pojednostavljenja događa i pri uvozu roba iz EU-a, bilo da se radi o robi EU-podrijetla ili robi koja je iz zemalja koje nisu članice EU-a. Roba koja je jednom puštena u slobodan promet u bilo kojoj zemlji EU-a, slobodno cirkulira u svim drugim zemljama članicama, bez carinskih procedura i uvozne dokumentacije. Na taj način i uvezene robe postaju konkurentnije na hrvatskom tržištu, što je i najveća bojazan niza proizvođača, jer na tržištu Unije postoje čak 274.000 poduzeća koja se bave proizvodnjom hrane, a kojima će dostupnija postati i Hrvatska.

Ni dosadašnje brojke o vanjskotrgovinskoj razmjeni Hrvatske i EU-a u prehrambenim proizvodima ne idu nam na ruku jer čak 70 posto hrane koju pojedemo u Hrvatskoj, zajedno s turistima, uvozimo iz zemalja Europske unije. Na tržište Unije pak, prema podacima Hrvatske gospodarske komore, godišnje izvezemo prehrambenih proizvoda u vrijednosti od oko 670 milijuna američkih dolara, što predstavlja tek trećinu iznosa ukupno uvezene hrane iz članica EU-a i ostalih zemalja. Među najznačajnijim izvoznim proizvodima su šećer, pšenica, ribe, mesne prerađevine, a tržišta na kojima je ostvaren najveći izvoz su Italija i Slovenija, no to su u dobroj mjeri tržišta na kojima hrvatski proizvođači rade već desetljećima. Slične brojke HGK ima i za zemlje CEFTA-e, gdje godišnje izvezemo robe u vrijednosti od oko 645 milijuna dolara.

Za opstanak domaće proizvodnje hrane ključne su cijene proizvodnje, koje su u nizu članica Unije osjetno niže. Direktor prehrambene industrije i poljoprivrede u Hrvatskoj udruzi poslodavaca Stipan Bilić ocijenio je kako je nepripremljenost velikog broja domaćih proizvođača hrane za ulazak u EU posljedica nepostojanja državne politike i nevoljkosti države da osmisli smjernice restrukturiranja poljoprivrede. Bilić je upozorio kako hrvatska proizvodnja hrane pati od nerealno visokih troškova na domaćem tržištu. Uz to, hrvatski su proizvođači hrane na udaru jedne od klasičnih zakonitosti maloprodaje, stiskanja dobavljača za što nižu cijenu, koja u uvjetima malih ekonomija i razmjera u proizvodnji jako udara na same proizvođače.

To će biti i jedan od najvećih izazova za hrvatske proizvođače, koji su u europskim razmjerima u najvećem broju beznačajne tržišne snage, zbog čega im je pregovaračka pozicija za ulazak na police europskih dućana slaba ili nikakva, a već dovoljno problema imaju i s nekim hrvatskim trgovačkim lancima, poput Konzuma. U Agrokoru, najvećem hrvatskom proizvođaču hrane i vlasniku Konzuma, kažu nam pak kako dobar proizvod uvijek nađe put do polica, pa su tako i njihovi proizvodi na policama trgovačkih lanaca u Sloveniji, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.

Branko Bobetić, predsjednik udruge Croatiastočar, u nedavnom je javnom istupu zatražio od Vlade da u roku do dvije godine poreze na dodanu vrijednost na sve prehrambene i poljoprivredne proizvode spusti na razinu na kojoj su u zemljama regije, kako bi se smanjila već sada značajna prekogranična kupovina hrane, ali i sivo tržište, koje je u punom zamahu. Osim Bobetića, koji je već i ranije javno govorio o negativnim posljedicama gubitka tržišta CEFTA-e, sličnog su mišljenja i u varaždinskoj Vindiji. Nezahvalno je, kažu, zbog drastično smanjene kupovne moći potrošača u regiji u ovom trenutku precizno procjenjivati mogući pad izvoza hrvatskih proizvoda na ta tržišta, kao i ukupni utjecaj na industriju.

“Nažalost, sigurni smo da će u takvom, najgorem scenariju, trenutačni financijski gubici biti značajni, što će se posljedično odraziti i na oslabljeno ulaganje u strategiju prema tržištima Europske unije”, piše u odgovoru iz Vindije na naš upit.

U Vindiji se spremaju tako što planiraju nastavak ulaganja u inovacije, koje su im osigurale ulazak na tržište Španjolske i Italije, a nadaju se i daljem širenju na tržištima za koja su osigurali halal i košer certifikate. U Agrokoru pak tvrde kako se već pet godina pripremaju za ulazak u Uniju, pa su tako uložili u nove tehnologije i međunarodne standarde certifikacije i zaštite okoliša. U tom koncernu Ivice Todorića, u kojem su i Belje i PIK Vrbovec, kao i Ledo i Jamnica, kažu kako će na smanjenje broja zaposlenih u domaćoj prehrambenoj industriji utjecati prije svega sposobnost uprava kompanija da supstituiraju gubitak dijela domaćeg tržišta na stranim tržištima.

Uz nadu da će domaći diplomati u zadnji čas uspjeti isposlovati nastavak slobodne trgovine s CEFTA-om, za preživljavanje domaće prehrambene industrije nude se razni recepti. Uz spuštanje PDV-a na razine konkurentne onima u susjednim zemljama, jedan od njih je i udruživanje malih poljoprivrednih proizvođača u klastere i zadruge, ali iskustvo pokazuje kako su domaći poljoprivrednici tome dosta neskloni zbog nedostatka međusobnog povjerenja.

U Hrvatskoj gospodarskoj komori odgovaraju kako puno nade polažu u registriranje hrvatskih prehrambenih marki, odnosno branding. Kao dobar primjer ističu svoj projekt Vina Croatia, a naglašavaju i važnost turizma. Tvrde kako se hrvatski proizvođači mogu pozicionirati organiziranim pojavljivanjem na sajmovima u europskim zemljama, kao i promocijom hrvatskih proizvoda prvenstveno kroz turističku ponudu. U HGK-u ističu zaštićene proizvode veće dodane vrijednosti poput istarskog, dalmatinskog i drniškog pršuta, baranjskog kulena ili paškog sira.

Na kraju, svi puno očekuju od sredstava iz Fonda za ruralni razvoj Europske unije. Samo u 2010. godini EU je na poljoprivredu i ribarstvo potrošila 57 milijardi eura, od čega 39 milijardi na izravne potpore, a 14 milijardi na projekte ruralnog razvoja.