Naš je Marx bolji od njihovog

Prije nekoliko dana, u poslovnom dodatku časopisa “Time” izašao je zadnji u nizu članaka koji reaktualizira Marxovo značenje angloameričkoj, a to onda znači i kozmopolitskoj publici, a to onda sada znači i onima u nas vladajućima. Pod naslovom “Marxova osveta: kako klasna borba hara svijetom” članak već posvuda proizvodi prijevode i reakcije. Mogli bismo navesti beskrajnu listu novinskih, više negoli stručnih članaka koji su, naročito na početku zadnje krize kapitalizma, ali vidimo i sada, pozivali na brisanje prašine s Marxovih djela i njihovo ponovno iščitavanje (oni koji teorijski ili praktično Marxa nikada nisu ni odbacili ovdje su u velikim zagradama). Pretpostavka je tog kulturno-industrijskog mainstreama, vidimo, da njegovi čitaoci ta djela imaju kod kuće ili ih mogu zatražiti u svojoj knjižnici. I kod nas se posljednjih godina pojavilo nekoliko naslovnica tjednika s Marxovom slikom (nešto u Srbiji, najviše u Sloveniji, Hrvatska je tu opet na liniji netalasanja), iako izvan tog mainstreama marksistička produkcija, u povojima i marginalizirana, i u nas kontinuirano postoji (već smo dva broja “Aktiva”, priloga “Novosti” za teoriju prakse, ispisali na tu temu).

Da postoji “njihov” i “naš” Marx uočio je Slavoj Žižek još prije jednog desetljeća, kada je već pozivao na ponavljanje ne samo Marxove, već i Lenjinove geste (u međuvremenu je ustvrdio da mu je često bliži Hegel od samog Marxa, o marksizmu Druge internacionale da i ne govorimo, no to se međusobno uvijek nužno ne isključuje). Postoji Marx Wall Streeta, onaj koji je dobro shvatio i opisao cikličke krize kapitalizma, kojemu se, kao mračno progresivnom (E. Bloch) divio. I postoji Marx revolucionarne proleterske antikapitalističke borbe. A to je onaj Marx kojega mainstream, po zadanosti svoje apologetske funkcije, nikako ne može priznati. Prvog, dobrog Marxa, simbolizirao bi “Kapital”, kao veličanstvena dijagnoza bolesti kapitalizma. Drugi Marx, onaj “Komunističkog manifesta”, koji bi bolesnika još i gurnuo da propadne, e taj je, naravno, zao. Jer iza sprovedene ideje diktature proletarijata ne stoje samo neoprostivi zločini (iako je “Crna knjiga” kapitalizma deblja od one komunizma), već i jedan, sa stanovišta održivosti sistema, još gori grijeh – onaj navodnog neuspjeha!

Ovaj autor neće zaboraviti jedan TV nastup sredinom 1990-ih tadašnjeg premijera Nikice Valentića, u kojem je nužnost prvog vala privatizacije objašnjavao riječima kako bi on bio i za socijalizam kada ne bi bilo jasno da taj Hrvatima nikada nije bio dobar; premijeri se mijenjaju – program ostaje. Pa ipak, ta podjela na dva Marxa, kao i svaki nedijalektički maniheizam, ima svoj mali moment istine, ali i onaj puno veći – neistine. Jer danas moramo, ako još nismo, shvatiti koliko je baš “Kapital”, negiranjem pozitivističko-ekonomističke slike o njemu, nenadiđeno marksističko djelo.

Vratimo li se još za tren, sada i našem, euroatlantskom kontekstu, jasno je da mainstream, bez dovođenja u pitanje svoje bazične apologetske funkcije, može biti gluplji i pametniji. Pa tako spomenuti članak u “Timesu” ide i korak dalje od uobičajenog poštivanja zapadne ekonomske štampe Marxa ekonomista, priznajući istinitost i tezi o odlučujućoj ulozi klasne borbe u povijesti. Autor, zajedno s dopisnicima iz SAD-a, ali i Pariza i Pekinga, uočava da klasna borba vođena odozgo, od strane vladajućih, trenutno proizvodi velike pobjede u korist najbogatijih, no da bi one, ne shvatimo li ozbiljno Marxovu prijetnju proleterskom revolucijom, brzo mogle postati Pirovima. Jer klasna borba, recimo u Francuskoj, makar ponekad i kao samo politička demagogija, a u Kini i kao mogući realni masovni radnički pokret u formiranju, ponovno prijeti svojim antisistemskim karakterom vladajućem poretku.

Svjedoci smo situacije u kojoj se marksizam nudi kao lijek za kapitalizam (?!). Ideja je da bi on, uziman u malim dozama, poput protuotrova trebao proizvesti antitijela, prije no što opaki ugriz svjetskog proletarijata uistinu ugrozi zdravlje vladajućih. Znači li to da je marksizam danas razblažen, neutraliziran, ne na kraju kooptiran (npr. kao izdavački fenomen čvrsto u rukama “globalne” kulturne industrije)? Pa kao takav neupotrebljiv za stvar radničkog (samo)oslobođenja? Da je on nešto još uvijek revolucionarno, zar bi si dozvolio ovakav postvareni zagrobni život, u kojem danas svojim “renesansama” samo podmazuje komercijalizirani intelektualni pogon? Dok istodobno prekarne mase, poniženi i uvrijeđeni svijeta, koji svakodnevno ustraju u pobuni širom globusa i koji kao potencijalni proleteri svih zemalja sigurno imaju zajedničke probleme, za njim ne posižu? To može biti djelomično točan opis stanja, no opet je to daleko od cijele istine.

Jer odgovor na ovo pitanje, koje nije samo retoričko – o današnjoj sudbini Marxova nauka – ne može biti upoprijek, lak i jednoznačan. Zato ovaj put od sedam milja, za nevježe, ako takvi uopće postoje, mora započeti pitanjem: kako nam se dogodilo da nekada i u nas aktualna Marxova misao izgubi aktualnost, a da se nisu bitno promijenile okolnosti u kojima je ona bila i ostala važećom, pa prema tome nužna i potrebna? I onda: što to trebamo učiniti danas, koje predradnje, da tako kažemo, da bi ta misao opet mogla postati djelatnom, biti misao postala svijetom, kako se o njoj s pravom govorilo? Očito je da naš politički mainstream, pa onda i njegov medijski izraz, trenutno nije u istoj poziciji poput onih u centrima kapitalske moći. Nas se, ne bez vlastite krivnje, odvojilo – patetično no istinito rečeno – od intelektualnog naslijeđa čovječanstva. Onog u kojem, da tragedija bude prava, ima nemalo naših, pa i baš marksističkih, doprinosa. Mi smo odvojeni od sebe samih! I to naš marksizam treba, želi li se ponovno djelatno uključiti u proizvodnju izmjene svijeta, dobro shvatiti.

Današnji mladi ljudi u nas marksizam otkrivaju, ako se usude, zahvaljujući internetu, na kojem je on gotovo beziznimno prisutan kao “zapadni”, dok prašinu s prevedenih klasika i nekada velike domaće produkcije, za razliku od svojih vršnjaka na Zapadu, u obiteljima i knjižnicama uglavnom ne mogu otresti. A to stoga što su roditelji i knjižničari te knjige već bacili (ili u boljem slučaju sakrili), naivno ili prije samo pokvareno “misleći” da odbacuju nešto nehrvatsko. A stvarno, obogaljujući svoju djecu ne samo za novac, koji su im unaprijed oteli i dali “svojim”, a sada i “tuđim” protuhama da se njime kockaju, nego i za onaj “simbolički kapital”, koji bi novim generacijama omogućio da najprije spoznaju i dovedu do pojma, a onda barem pokušaju svoj položaj u svijetu radikalno promijeniti.

Kapitalizam je sistem baziran na eksploataciji i otuđenju najamnih radnika u svrhu ostvarivanja profita onih koji posjeduju vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Takav je bio “prije nove ere”, takav je i u njoj ostao. Marksistička kritika kao spoznaja cjeline raznih mogućnosti historijskih kretanja, kao laboratorij materijalističkog shvaćanja povijesti, potrebna je danas jednako kao i jučer. Hegemonija proletarijata ne može se vratiti ignorirajući domenu kritike političke ekonomije. A ono što čini radničku klasu revolucionarnim subjektom – svim promjenama u pojavnim oblicima kapitalizma usprkos – nije njezina puka fizička lokacija u kotačima ove ili one industrije, već mogućnost, a onda barem i trebanje, da se sama proizvede u revolucionarni subjekt. Čineći to, ona transformira marksizam, svijet i sebe samu ujedno.