Ne cveta cveće ni u LDP-ovo preduzeće

Od svog izdvajanja iz Demokratske stranke, Liberalno-demokratska partija većini je birača takozvane druge Srbije predstavljala pravo osveženje na inače ustajaloj političkoj sceni. Na svojim listama LDP-ovci su ujedinili gotovo sve građanski orijentisane stranke i dugo bili jedina nada građanske Srbije. Međutim, lideri su malo-pomalo počeli napuštati stranku. Jedna od njih je Vesna Pešić, koja je sa svojim Građanskim savezom Srbije svojedobno bila pristupila LDP-u, u kojem je bila i predsednica Političkog saveta.

– Ta je stranka bila posvećena građanskoj politici, kao jedan od prioriteta imala je rešavanje kosovskog pitanja i otvaranje novih mogućnosti Srbije, koja je stala nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, a bila je kritična prema DS-u. Mi smo bili korektiv DS-a – govori za “Novosti” Vesna Pešić, koja je LDP napustila 2011. godine.

Preokret u stranci desio se još nakon parlamentarnih izbora 2008, kaže za “Novosti” Marko Matić, urednik u E-novinama i portparol novoosnovane Nove stranke.

– Tada je prvo napravljena lokalna koalicija sa Miloševićevim socijalistima u Beogradu, a nakon što je pređena ta, do tada nepremostiva barijera, otvoren je put za velik broj trulih kompromisa koji su ozbiljno kompromitovali Čedomira Jovanovića i njegovu partijsku vrhušku. Dovoljno je pomenuti samo podršku staljinističkom Zakonu o informisanju, neuspeloj reformi pravosuđa, prenameni zemljišta u Luci Beograd, od koje je direktne koristi imao Milan Beko, tajkun za koga se naširoko veruje da je glavni finansijer liberala. U periodu od 2008. do 2012. godine LDP je izgubio onu idejnu principijelnost po kojoj je ranije bio prepoznatljiv. Iako je u javnosti ostala dilema da li je gubitak idejne principijelnosti nastupio kao posledica slabosti ili je pak slabost nastala kao posledica manjka principijelnosti, mislim da sada jasno vidimo da je ipak ovo drugo u pitanju – ocenjuje Matić.

Nastanak, razvoj i ubrzana kriza LDP-a kojoj svedočimo poslednjih meseci ne mogu se razdvojiti od ličnosti njegovog osnivača i predsednika Čedomira Jovanovića. Rođen 1971. godine u Beogradu, Jovanović je u politiku ušao kao student; u studentskim protestima 1996. i 1997, kada je režim Slobodana Miloševića odbio da prizna rezultate lokalnih izbora u Srbiji (pobedu opozicije), bio je jedan od lidera. Mlad, zgodan, govorljivi student dramaturgije ubrzo je postao popularan, pa se tih dana na mnogim devojačkim reverima našao bedž “Čedo, oženi me”. Njegov Studentski politički klub kolektivno je 1998. pristupio Đinđićevoj Demokratskoj stranci, potom je 2000. usledio “oktobarski prevrat”, u kojem je Jovanović takođe bio jedan od viđenijih aktera i – njegova politička zvezda krenula je ka vrhu.

Nakon što je Demokratska opozicija Srbije preuzela vlast, Jovanović je potpredsednik Demokratske stranke i šef poslaničke grupe DOS-a u Skupštini Srbije; ostaje upamćeno da je bio najmlađi političar na toj funkciji. U svakom slučaju, bio je osoba od poverenja Zorana Đinđića. Stoga nije čudno što je bio među najzaslužnijima za to da se Milošević 28. juna 2001. bez krvoprolića uhapsi i izruči Haškom tribunalu. Jovanović je bio glavni pregovarač sa Miloševićem, od početka do kraja, pa je bio i glavni predmet besa Miloševićeve kćeri Marije, koja je u rastrojstvu i pod uticajem alkohola mahala očevim pištoljem i ispalila metak. Kasnije je Jovanović, već prilično opijen vlastitim značajem, odbio da svedoči u postupku koji je vođen protiv Marije Milošević, što su mu mnogi uzeli za zlo i školski primer nepoštovanja pravne države među političarima.

Nakon ubistva premijera Đinđića u martu 2003. godine, Jovanović postaje potpredsednik vlade (premijer je Zoran Živković), zadužen za evropske integracije i koordinaciju reformi. Nakon pada te vlade i izbora na kojima premijer postaje Vojislav Koštunica, počinju sukobi Jovanovića sa Borisom Tadićem, Đinđićevim naslednikom na čelu demokrata. Za razliku od Tadića, Jovanović se žestoko protivio saradnji sa Koštunicom, čiju su vladu Tadić i demokrate podržavali. Pokušaj osnivanja frakcije unutar Demokratske stranke je osujećen, Jovanović biva izbačen i tada počinje s formiranjem Liberalno-demokratske partije; osnovana je u novembru 2005. i na nekoliko parlamentarnih izbora uspevala je da pređe izborni prag od pet posto, kao što je i sam Jovanović kao kandidat za predsednika Srbije na izborima 2008. u prvom krugu dobio 5,34 odsto glasova i zauzeo peto mesto. No ubrzo se ispostavilo da je čovek koji je formirao i vodio LDP istovremeno i ključni problem te stranke.

Vesna Pešić ističe da je zbog podrške spornim izmenama Zakona o informisanju došla u sukob sa Jovanovićem i LDP-om, koji je umesto korektiva postao “podrepak DS-a”. Problem je bio, i još uvek jeste, ličnost Čedomira Jovanovića i njegov odnos prema članovima.

– Mnogi su mi sugerisali da simpatišu naš program, ali ne i Jovanovića koji je bio jedan od retkih predsednika sa manje popularnosti od stranke. Na sastancima nikada nije uzimao u obzir naše mišljenje, nikada nismo videli finansijske izveštaje stranke, ne znamo ko je stvarao izborne liste koje su se menjale preko noći… Sve je bila mistika, a nemaš nikoga ni da pitaš. Od stranke je napravio sopstveno preduzeće i nema šanse da će ikada prepustiti mesto predsednika – kaže naša sagovornica.

Jovanovićeva partija se dosta dugo, kao i on sam, izdvajala iz sivila ideja srpske politike. Njihovi slogani “Srbiji se žuri”, “Srbiji se radi” itd. govorili su o Srbiji u Evropi, o neophodnim reformama. Dugo je Jovanović imao prilično široku podršku urbanog sloja i tzv. druge Srbije. Oni drugi, koji ga ne vole, ni danas ne štede pogrde i uvrede, od toga da je narkoman, kriminalac, da je šurovao sa kriminalnim “zemunskim klanom” i još svašta, iako je upravo Jovanović među zaslužnijima što su ubice premijera uhapšene i osuđene, kao što je i jedini političar koji se podvrgao poligrafskom ispitivanju, kako bi i na taj način opovrgao gadne optužbe koje su stizale sa svih strana, a nastale su upravo u mafijaškim krugovima koji su podržavali Đinđićeve ubice.

Svojom ugroženošću upravo od takvih likova Jovanović pravda činjenicu da je, gde god krenuo, okružen gomilom telohranitelja. To iritira javnost, jednako kao i činjenica njegovog života na visokoj nozi: poznata su njegova egzotična putovanja, skupa letovanja i sklonost istim takvim planinarskim aranžmanima. S druge strane, sam tvrdi da je podstanar (u vili nekog prijatelja), kao i da nikakvog sukoba interesa nema u tome što mu je supruga kupila fabriku Fidelinka; ona je uspešna poslovna žena, baš kao što je on uspešan političar.

Zamena opštih principa ličnim interesima dovela je do toga da Jovanović postane prvi i osnovni problem, što potencira i Marko Matić.

– Seme problema sa kojima se LDP danas suočava izniklo je još u trenutku nastanka te stranke i njenim vezivanjem uz lik i delo jednog čoveka – Čedomira Jovanovića. Čak i da pretpostavimo da su njegove namere od početka bile časne i posvećene ostvarivanju ciljeva za koje se javno zalagao, metodologija njihovog ostvarivanja brzo je postala talac nedostataka njegove ličnosti i sujete. Okružen klimoglavcima i partijskim poslušnicima, koji u politiku nisu ušli zarad ostvarivanja nekih svojih ideala već da bi od nje živeli, Jovanović je čitavu priču jako brzo prebacio na teren svog ličnog interesa, što je na kraju kulminiralo u njegovom faraonskom životnom stilu, naspram armije sve siromašnijih građana Srbije od kojih je očekivao glasove. Svojom ličnom i političkom bahatošću Jovanović je svoju stranku osudio na nestajanje sa političke scene i tu krečenje fasade više ne pomaže – govori Matić.

Kulminiralo je lošim rezultatom na prošlim izborima. Iako je stranka na mišiće prešla parlamentarni cenzus, potpuni kolaps doživela je u Beogradu, gradu gde je nastala i gde je imala najjače uporište. Među tzv. belim listićima na izborima bilo je, uz razočarane demokrate, i mnogo razočaranih “čedista”.

– Ta se kula od karata srušila kada nisu uspeli da naprave vladu sa DS-om – kaže Vesna Pešić.

– Isto kao i DS, LDP su počeli da napuštaju ljudi budući da im je vlast daleko. A kako svi znaju da je LDP više privatno preduzeće nego stranka, odlaze i priključuju se drugim strankama, misleći da će tamo imati više šanse. Izgubili su birače druge Srbije jer su prestali da budu alternativa. Ali LDP se ne razlikuje od drugih stranaka koje su iznutra potpuno prazne. Uloga stranaka je da budu mobilizatori građana, da ih mobilišu oko određenog programa. A oni nas okupe i drže kao stoku. Društvo je tako mrtvo zato što su stranke mrtve iznutra – dodaje.

Urušavanje LDP-a stvorilo je prostor za novu alternativu, koju čini i stranka Marka Matića.

– Da je nastalo jezgro novog političkog okupljanja postalo je jasno neposredno nakon parlamentarnih i predsedničkih izbora i naizgled skromnog, ali veoma značajnog uspeha koji je zabeležila ideja belih listića. To je bio jasan signal onom delu građanstva koje se prethodnih godina povuklo u apstinenciju da je vreme da iz nje izađe, pošto je nastala kritična masa za stvaranje novih političkih organizacija. Nema sumnje da će ti pokušaji, više nego ranije, biti praćeni skepticizmom, ali od ljudi koji ih se budu latili, njihovog delovanja i obrazaca političke komunikacije koje budu koristili zavisiće uspeh tih nastojanja. Ono što im u ovom trenutku možda najviše ide na ruku jeste to što je srpsko društvo palo gotovo na samo dno i što je jasnije nego ikada ranije da bez članstva u EU-u Srbija kao država neće preživeti – kaže Matić.

– Naš cilj je drugačija a ne druga Srbija. Drugačija od one koja je 1990-ih postala najzaostalije i najosramoćenije društvo u Evropi. Drugačija od one koja je bila okrenuta sistemu vrednosti koji je dovodio do ratova i diktature. Drugačija od one koja nije poštovala ni mlade, ni žene, ni manjine, a samim tim ni većinu – Jovanovićeva je izjava iz jedne kampanje i tome se ništa ne može prigovoriti, naprotiv.

Međutim, nepovratna je šteta što su se i Jovanović i njegova partija, osim svetlih misli i dobrih ideja, u svemu ostalom utopili u političko-stranačkoj kloaki koja danas vlada Srbijom.