Neven Jovanović: Diplome nisu jeftina roba

 Najnovije kukavičje jaje u znanstvenoj i visokoobrazovnoj legislativi zove se Pravilnik o izboru u znanstvena zvanja, a donesen je nedavno uz burne kritike akademske zajednice. Nakon studenata i znanstvenih novaka, na redu su i ostali?

Pravilnik je donesen u svojevrsnom pravnom vakuumu, a kako bi se riješilo ono što ministarstvo vidi kao najveći problem – da hrvatski znanstvenici prebrzo napreduju. Tako oni opterećuju državni proračun, naime, pa ih se treba navrijeme usporiti. Motiv je u bitnom isti kao i za prethodne slučajeve koje spominjete. Sve je predstavljeno kao uvođenje strožih kriterija, jer navodno nismo dovoljno kvalitetni. A sad nema tko ni dopunjavati taj pravilnik dodatnim nužnim odredbama, jer Nacionalno vijeće za znanost više ne funkcionira. Tako da je ostalo upitno što je zapravo ta kvaliteta koja nedostaje, pa će se znanost u Hrvatskoj očito raditi drugačije, ali se ne zna kako bi radila bolje.

 Drugo lice štednje o kojoj govorite otkriva i drugu, važniju konstantu politike posljednja tri sektorska ministra – podvrgavanje znanosti i visokog obrazovanja tržištu, gdje bi se te djelatnosti morale snaći samostalno, ili propasti?

Svaki ministar znanosti ima svoj kratkoročni cilj. U kriznoj situaciji oni uspostavljaju mehanizme pomoću kojih se može smanjiti financiranje, a da nitko ne reagira tužbom zbog protuzakonitosti takvih mjera. Postoji i dugoročna priča, međutim, koju u Akademskoj solidarnosti prepoznajemo kao dio svjetskog trenda. Dio troškova za istraživanja, primjerice, nastoji se prebaciti s privatnih kompanija na državni trošak. Znanstvena istraživanja su rizična stvar, nemate pojma hoće li uspjeti, pa sve takve kompanije priželjkuju smanjivanje troškova u tome dijelu. Da benzin bude javni, a ideje privatne, odnosno njihove. I korist također, naravno.

 Otpor zajednice

 Akademska zajednica iskazuje naspram tih udara i dalje zavidnu razinu organiziranosti ili makar jedinstva. Po tome ona u nas prednjači, usporedimo li je s ostatkom konteksta, a upravo je Akademska solidarnost dodatno podigla standarde?

Nije pretjerano tako reći. Sveučilište bi po definiciji moralo biti ravnopravno na više razina. Studenti moraju biti ravnopravni nama profesorima, i zajedno moramo raditi na onome do čega želimo doći. Mi nismo servis koji će pomoći studentu da dođe do veće plaće, nego mu pomažemo u traganju za istinom. Ako netko želi nešto drugo, imamo već dosta privatnih ustanova za stjecanje raznih poslovnih vještina. Treba li kome diploma po relativno prihvatljivoj cijeni, i još sasvim lijepo zapakirana, nije više problem doći do nje. No, ideja zajedništva je ono bez čega sveučilište kao takvo nema smisla. Ljudi koji u to vjeruju pokušavaju mobilizirati tu ideju. S druge strane, ima onih kolega koji nisu idealisti, ali im je jasno da su ovakvom politikom za početak ugrožene humanističke znanosti, i odmah zatim društvene. Oni znaju da će potom financije biti smanjene teorijskim prirodnim znanostima u odnosu na praktične prirodne, a nakon toga će se npr. biomedicinske mjeriti s inženjerskim, itd. U svijetu gdje svi jedni drugima konkuriramo za sredstva i guramo se za mjesto oko kazana, pobijedit će najjači, a ne znanstveno najkvalitetniji. Neki još znaju reći da bi kritičko promišljanje društva trebalo prepustiti sociolozima i filozofima, ali to nije moguće.

 To podsjeća na onu depolitizacijsku podvalu prema kojoj o strategiji nacionalne ekonomske politike mogu govoriti samo posvećeni ekonomisti, dok ostali to uopće ne razumiju?

Riječ je svakako o depolitiziranju, i pada mi na pamet da su studentima prilikom blokade fakulteta poručivali da nemaju šta oni brinuti o politici financiranja studija. Jer, ima tko razmišlja o tome, dakako u korist studenata. Onda su se čudili što im je odjednom počelo sve manje ljudi vjerovati u to. Često se kaže da u znanosti nema demokracije, no to se nerijetko pogrešno interpretira. Ako bacimo jabuku, ne možemo glasati o tome gdje je pala. Baš kao što se može raspravljati o onome što se tim dokazuje. Ali, na stranu i jedno i drugo, činjenica je da se moralo puno stvari poklopiti da nam bude omogućeno bacati jabuku u zrak i razmišljati o tome. Da ne govorim o organizacijskom trudu iza kojeg također stoji nečiji rad. O svemu tome se itekako može demokratski suditi, pa su u krajnjoj liniji i studenti samo iskoristili svoje pravo, krenuvši od njima najvažnijeg problema. Pokazalo se da su svi ti problemi kao toaletni papir, gdje s jednim povučeš i ostale da se razmotaju.

 Ideja horizontalne povezanosti koju artikulira Akademska solidarnost pronosi se i kroz stranačke vertikale na vlasti, gdje nipošto ne vlada sklad i podrška ministrima znanosti i obrazovanja. Štoviše, otpor se ni ne nastoji zakamuflirati?

Nitko ne vjeruje da su stranke monolitne organizacije, izuzmemo li veoma male stranke. U velikim ljudi nužno pokušavaju utjecati na zajednički smjer. Autoritarne situacije mogu samo značiti da se odluke donose u kuloarima, podalje od javnosti. Važno je da bude što više javnih situacija, kako bismo se uvjerili da odluke nisu donesene s nekim skrivenim ciljem. Ako gledate budžet, hrvatska znanost je razmjerno malena stavka, ali je ljudima očito jako važno što će s njome biti. I oni koji se protive tzv. reformi, proglašavaju se pripadnicima starog režima koji brane svoje povlastice. Pa, dok se tako još i mogu napadati oni koji su nekoć također bili ministri, ostaje pitanje što raditi s onima koji nisu bili, a ne možete im predbaciti da su lijeni ili nestručni. Dolazimo do zaključka da se znanost kreće u pogrešnom smjeru, pri čemu ćemo na gubitku biti svi mi.

 Ministri u strahu

 Zanimljiva je bila jedna reakcija Branka Grčića, SDP-ova ekonomsko-političkog eksperta i sveučilišnog profesora, koji se pobunio protiv smanjenja upisnih kvota za ekonomske fakultete. A upravo njegova ekonomsko-politička logika stoji u osnovi politike triju posljednjih ministara znanosti, pa se čini kao da nije navrijeme shvatio čemu to vodi u totalu?

Mimo priče o pravilniku, dogodilo se da sva javna sveučilišta u Hrvatskoj imaju potpisane programske ugovore po kojima ministarstvo mora financirati studente koji ispunjavaju sve obaveze redovnog studija. Među potpisanim uvjetima ministarstva, koliko smo vidjeli za jedno sveučilište, nalazi se i točka s pristankom sveučilišta da se povećava broj studenata biomedicinskih, biotehnoloških i prirodnih znanosti. To je dakako u skladu s usmjerenjem ministarstva da te znanosti pokreću industriju, a industrija sve ostalo, i svi ćemo tako biti sretni. Naravno, ostaje pitanje je li to sve baš tako, ili je za cilj potrebno još nešto. Nedostaje, primjerice, nacionalna strategija po kojoj bismo znali točno zašto se odričemo na rok deset ili više godina, zbog koliko novih čeličana ili tsl. Ako odaberete takav cilj, dva su puta do njega. Morate stimulirati ljude da upisuju izabrane znanosti, ili im otežati upis na druge. Bojim se da će se većina sveučilišta odlučiti za taj drugi pristup, jer su s njim na sigurnom, a onda će se kolege poput Branka Grčića svakako naći neugodno zatečenima, jer će ubrzo na red doći i njihovo, naizgled neugroženo područje.

 Ima li prostora za procjenu odnosa snaga i prognozu skorog razvoja događaja u zakonodavnoj proceduri, gdje se spremaju određene izmjene i dopune po istoj politici ministarstva?

Odnos snaga ne znam procijeniti, sve je diktirano jednostavnim vanjskim faktorima. Ministri žive u stalnom strahu da će se pred Hrvatsku izvana postaviti zahtjev da reže, kao i Grčka, a da oni to neće znati poduzeti. Svako ministarstvo ima zadatak da poduzme to što se poduzima, bilo štednjom ili povlačenjem iz vlasništva nad određenim poduzećima. Bojim se da opet u javnost ne dospije, slučajno baš uoči rasprave u saboru, neka afera o korupciji na Ekonomskom fakultetu, ili nekom drugom. Jer, naši politički upravljači neće odustati od takve politike, iako mislim da su i oni iznenađeni otporom akademske zajednice. Možda je i opseg i način otpora potcijenjen, a pretpostavljam da ni mi sami još nismo načisto s tim koliko možemo zajedno postići.

 Pukotine u vlasti

 Koliko je Akademska solidarnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odakle je sve i poteklo, zadovoljna politikom uprave samoga tog fakulteta spram ministarstva? Pitam to s obzirom na momente u kojima se uočava višak popustljivosti, naročito od strane najistaknutijeg, dekana Damira Borasa.

Iznutra situacija nalikuje onoj u posljednjoj otvorenoj raspravi pri saborskom Odboru za znanost, gdje sam se iznenadio vidjevši da mnogi SDP-ovci i HDZ-ovci nastupaju s istih pozicija, a protiv ministra Željka Jovanovića. I to SDP-ovog ministra koji slijedi politiku dvaju svojih prethodnika iz HDZ-a. A još je uz njih veoma kritičan bio i SDSS-ov zastupnik, kolega Milorad Pupovac. Postane vam tako jasno da stvari tu više nisu crno-bijele, što se na određeni način zbiva i na Filozofskom fakultetu, najvećoj visokoškolskoj ustanovi u Hrvatskoj, koja svakako okuplja vrlo šarolik skup kolega i razmišljanja te interesa. Svi smo mi zajedno, međutim, došli na crnu listu ministarstva, jer se stalno zbog nečeg bunimo. Ali, dakle, bunimo se u određenoj mjeri iz prilično različitih motiva, kao što su to radili i npr. ljudi na Trgu Tahrir. Tako da nemam ništa za dodati na vašu opasku o kolegi Damiru Borasu, jer taktika vođenja fakulteta zaista može odvesti podalje od onoga što priželjkuje Akademska solidarnost.

 Kakav je danas vaš odnos s ostatkom sektorske sindikalne scene, protivljenje kojoj je i dovelo do organiziranja Akademske solidarnosti? Niste li danas ipak nekako bliži?

Vrlo je neobično da je Sindikat Akademska solidarnost nastao zbog nespremnosti Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja da spriječi tzv. Fuchsov zakonski paket. Oni su ga neizravno ili izravno podržavali, ali sad NSZVO daje radikalne izjave na svojim internetskim stranicama, kojima se protivi politici ministarstva. Ne samo da su usvojili naše ciljeve, nego ih zastupaju i bolje od nas jer imaju jači aparat na raspolaganju. Ne znam kako će stvari izgledati sutra, no zasad očito funkcioniraju bolje negoli smo se nekoć nadali. Uostalom, počinju se više jedni drugima okretati sindikati i van sektorskih okvira, zbog rasta svijesti o nužnom zajedništvu. Sve je to iznimno važno jer se, evo, i na aktualnom primjeru Brodosplita pokazuje da prvo treba izolirati sindikate, zatim okrenuti vola na ražnju, a kasnije se poduzeću može valjda napraviti što god kome padne na pamet. Toga smo se barem nagledali u prethodnim godinama.

Svi koji su učili ćirilicu, obogaćeni su

 Vi ste po vokaciji klasični filolog, no zanima me još i vaše mišljenje o novijim jezičkim raspravama, zapravo o pismu – prije svega o ćirilici u Hrvatskoj, zatim o jeziku Srba u Hrvatskoj – pa i jeziku Hrvata – ali i o novom pravopisu?

Da, i kao klasični filolog koji je usmjeren tekstovima na grčkom i latinskom, smatram da nam trebaju ljudi koji govore bilo kojim jezikom i pišu bilo kojim pismom. I ne vidim razloga za davanje simboličkog značenja bilo čemu. Isto tako sam svjestan, nažalost ili nasreću, da odlučivanje o tome kako će se pisati, ulazi u standardizaciju jezika. Ona je do krajnosti nemoguća, pa i ovaj novi pravopis ima strana na koje ćemo se morati navikavati, jer drukčije nije moguće. Ali, bit će po mome mišljenju onoliko dobar koliko izbjegne simboličku dimenziju zaokreta koji donosi. Što se tiče ćirilice, svi koji su je u školi učili, obogaćeni su tim. Svi koji nisu, nešto su izgubili. Mislim da znanstvenici ne mogu i ne smiju razmišljati drukčije. Za dnevnopolitičku zloupotrebu, pak, uvijek će se nalaziti razloga i načina. No, bivši predsjednik države podsjetio je javnost kako je ćirilica povijesno i hrvatsko pismo, a mnogi su zatim napali tu izjavu baš zato što se radi o konkretnoj osobi. To je smiješno i to, povrh svega, nema više nikakve veze s jezikom.