Rekvijem za veliki san?

Hoće li godina 2013., u kojoj će Hrvatska stupiti u punopravno članstvo Evropske unije, biti i godina u kojoj su udareni završni akordi rekvijema za taj – kako je često govorio drugi hrvatski predsjednik – milenijski poduhvat, za taj veliki san o udruženom kontinentu mira, napretka, ravnopravnosti i suradnje, o inkubatoru mira za cijeli svijet? Sva je prilika da hoće, mada bi se to na prvi pogled (još) moglo činiti više zlogukim proročanstvom nego na argumentima zasnovanom analizom. A ipak, upravo nas analitički pristup stvarima, polaženje od činjenica a ne od želja i propagandnih floskula, vodi prema takvom zaključku.

Evropska unija, kako se danas zove projekt što je započet neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kao Evropsko zajedničko tržište, a čiji su duhovni očevi tražili način kako da spriječe buduće ratove i nađu među evropskim zemljama poveznice koje će biti jače od povijesnih (ili zloupotrebom povijesti iskonstruiranih) razmirica, nedvojbeno je čedo kapitalističkog poretka. Dijelom i Hladnog rata. No kapitalizam u čijem se okrilju počela ostvarivati ideja evropskog ujedinjenja, najprije na gospodarskoj osnovi, a kasnije i na političkoj, bio je bitno drugačiji od ovog današnjeg. Ako je ono bio, nazovimo ga tako, prosvijećeni kapitalizam sa snažno izraženom socijalnom notom, onda je ovaj današnji nedvojbeno neoliberalni, sa svime što taj pojam podrazumijeva i čemu svjedočimo otkako traje gospodarsko-financijska kriza. A kapitalizam u tzv. tranzicijskim zemljama, što po jednom specifičnom ključu ulaze u Uniju, ima i jake elemente onoga iskonskog kapitalizma, kada je ostvarivana prvobitna akumulacija kapitala, pri čemu se ne biraju ni sredstva ni metode. No i jednom i drugom podtipu svojstveno je dvoje: razvijaju se i žive u uvjetima tzv. zapadne demokracije i uz apsolutno poštivanje privatnoga vlasništva, što je uzdignuto gotovo na pijedestal nedodirljive ikone. Drugim riječima: poštuju se rezultati na izborima izražene volje naroda (pri čemu ovom prilikom zanemarimo činjenicu da se tom voljom nesmiljeno manipulira) i ne dira se ono što je u nečijem privatnom vlasništvu, osim ako je dokazano ukrao, pa će mu to biti oduzeto.

Tako je bilo i tako bi – u teoriji – trebalo i dalje biti, a da bi okviri unutar kojih se ostvaruje evropsko ujedinjenje ostali netaknuti. Međutim, tako nije! Neoliberalni kapitalizam ne zna naći izlaz iz krize koju je sam proizveo (jer to neće priznati), pa u gotovo očajničkim pokušajima da uhvati makar predah do idućeg udara potire demokraciju. Vidjelo se to na primjerima Grčke i Italije kojima je EU praktički oktroirala premijere, namećući za čelne ljude vlade one koji su bili spremni slušati njezin diktat, zapravo diktat banaka što spašavaju sebe, a na štetu običnih građana. A čim su Talijani dobili priliku da izađu na izbore, odabranik EU-a prošao je mizerno loše, dok je skandalima ovjenčani Silvio Berlusconi, kojega su ti isti Talijani skinuli s vlasti, dobio trećinu glasova. Pa je sada u Rimu pat-pozicija, dok Unija ne pokuša dekretirati novog premijera.

S druge strane, na Cipru je grubo zavučena ruka u džepove štediša: ljudima je odlukom Unije oduzet nemali postotak njihovog novca što su ga s punim povjerenjem uložili u banke. Dakle, do sada nezabilježeni slučaj potiranja prava na privatno vlasništvo. A kada predstavnik Unije to pravda općim dobrom, to nije ništa drugo nego najgrublje licemjerje. Baš kao i stalno podsjećanje na sumnjiva bogatstva ruskih tajkuna. Nisu oni na Cipru od jučer i nije njihov novac u ciparskim bankama bio nikakva tajna. Ali je li im itko dokazao da su ga ukrali? Nije. Je li itko dokazao da su prali novac? Nije. Onda je to njihovo privatno vlasništvo i posezanje za tim vlasništvom da bi se spasile banke, što su uvučene u kolo evropske krize, ne može se opisati drugačije nego riječju “krađa”. Pritom nitko ne govori niti je ikoga briga za britanske umirovljenike koji su se doselili na Cipar da ondje provedu suton svojega života, a novac su uložili u tamošnje banke. Također, nitko ne govori niti je ikoga briga za Ciprane kojima se bukvalno oduzima egzistencijalna osnova i kojima se, mirno i hladno, najavljuje porast broja nezaposlenih. Opet se spašava sistem, a uništavaju ljudi. S tim da primjeri Grčke, Italije i Cipra pokazuju kako sistem u borbi za preživljavanje ruši i same temelje na kojima počiva. Čime ruši, a to jedva da itko danas želi vidjeti, i temelje Evropske unije.

No Uniju ruši i još nešto. Mislimo na kroničnu nesposobnost da artikulira vlastitu vanjsku i sigurnosnu politiku, zbog čega sve više i sve primjetnije postaje američki pijun u igri za osvajanje globalnih utjecaja. Uloga nekih članica EU-a u aktualnim zbivanjima na Bliskom istoku u posljednje dvije godine to savršeno ilustrira. Baš kao i svojevrsno, mada nikada izgovoreno, poistovjećivanje Unije s Atlantskim paktom. Ovo posljednje i nije toliko čudno, koliko god da je suprotno osnovnoj ideji stvaranja Unije, ako se ima u vidu da se od sloma tzv. socijalizma za sve tranzicijske zemlje (ni Hrvatska tu nije bila izuzetak) primjenjuje recept “vezane trgovine”. Najprije se ulazi u NATO, kako bi se kompletirao sanitarni kordon oko Rusije (što je u suprotnosti s obećanjem danim Gorbačovu u zamjenu za pristanak na ujedinjenje Njemačke, da se NATO neće širiti dalje na istok), a potom se uz zdušnu, mada ne i javnu podršku Washingtona (Hrvatska se time čak hvalila!) dobiva ulaznica za Evropsku uniju (makar “novi” i ne bili spremni za nju). Drugim riječima, u Uniju se ne ulazi samo temeljem vlastitih zasluga i postignuća, nego i zagovorom “velikog brata”. Pa onda i nije čudo što se hrvatsko oružje našlo u rukama sirijskih pobunjenika i što hrvatska vanjska politika ne pokazuje ni najmanju ambiciju (sposobnost možda još i ima) da današnjem Bliskom istoku, ali i cijelome svijetu, priđe analitički, polazeći od potreba i interesa vlastite zemlje.

Kada 1. srpnja uđemo u Uniju, ući ćemo u ozbiljno uzdrmanu integraciju, među čijim članicama ne vlada ravnopravnost, koja ulijeće u izvanevropske ratove i koja prihvaća potiranje i demokracije i privatnog vlasništva, ako je to u interesu centara financijske moći. Napokon – nije nevažno reći – ta Unija Hrvatskoj gleda kroz prste kada su u pitanju i pravosuđe, i ljudska odnosno manjinska oprava, i borba protiv korupcije. Pa ćemo ući možda baš na vrijeme da svjedočimo završetku rekvijema za veliki san.