Škver dam, samo da prodam

Evo vam škverovi u kojima smo posušili sve dosadašnje gubitke, evo vam pravo da otpustite pola zaposlenih, da smanjite brodograđevnu proizvodnju i gradite druge sadržaje na pomorskom dobru, evo vam i Zakon o strateškim investicijskim projektima radi zaobilaženja procedure kod prenamjene tog prostora, evo vam Vladina jamstva za novogradnje iako država više nije vlasnik škverova. Uz sve to, evo vam još milijardu proračunskih kuna kojima možete isplatiti otpremnine radnicima i sljedećih godina podmirivati gubitke na brodovima koje sami ugovorite.

Ta jedna rečenica otprilike je suština Vladinih ugovora s kupcem Brodosplita Tomislavom Debeljakom i kupcem Brodotrogira Dankom Končarom, poduzetnicima koji su jedini bili dovoljno odvažni ili možda dovoljno instruirani da ustraju u ponudama za kupnju škverova, znajući da ugovore mogu povući kad god požele – i nikom ništa – a da će Vlada, kojoj je jedini stvarni interes bio ulazak u Evropsku uniju, na kraju morati postupiti po onoj “Sve dam, samo da prodam”.

Da je proces privatizacije dvaju brodogradilišta okončan iznimno povoljno za kupce može se iščitati iz dostupnog dijela ugovorne dokumentacije koja, unatoč obećanjima ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, nije objavljena u cijelosti. Ugovor o prodaji Brodosplita objavljen je, doduše, odmah nakon potpisivanja koncem veljače, ali ni do današnjeg dana nisu objavljeni mnogobrojni dodaci koji čine njegov sastavni dio. Prošle subote potpisan ugovor o prodaji Brodotrogira nije uopće objavljen, a na naše traženje od Ministarstva gospodarstva da nam sve te dokumente dostavi, nismo do ove srijede dobili nikakav odgovor.

Jedini dokument koji je Vlada o prodaji Brodotrogira objavila je prošlotjedna Odluka o davanju suglasnosti na tekst ugovora, popraćena obrazloženjem iz kojeg se može doznati nešto o ključnim stavkama, ali i o tijeku pregovora s kupcem. Tamo, najprije, lijepo stoji da “osnovni princip od kojeg kupac nije odustao je prošlost vaša, a budućnost naša, što je uvelike zadržano i kroz odredbe ugovora”. Isti je princip bio primijenjen i u slučaju Brodosplita, a riječ je o potpunom čišćenju bilanci brodogradilišta od dugova i negativnih stavki na račun Vlade. Iako je po pravilima EU-a država u restrukturiranju trebala sudjelovati sa 60 posto, a poduzetnici sa 40 posto sredstava, zahvaljujući akrobacijama bivše i aktualne vlasti stvarni udio kupaca znatno je smanjen.

Kada se sve brojke konačno sravne, oni su dobili svu imovinu škverova bez ikakvih dugova, pa se ulaganja na koja su se obavezali ne odnose na vraćanje starih kredita, već na investicije u budućnost tvrtki koje su im prepuštene. No i dio državnih sredstava vrijedan oko milijardu kuna također se odnosi na ulaganje u budućnost njihovih privatnih brodogradilišta. Ako prodaja nečega podrazumijeva da kupac plaća prodavatelju određenu cijenu za određenu imovinu, onda se u ovoj privatizaciji zapravo nije radilo ni o kakvoj prodaji, već naprosto o prepuštanju škverova privatnicima, i to uz vrlo značajnu popudbinu. Drugim riječima, umjesto da kupac plati prodavatelju, ovdje je prodavatelj platio kupcu.

Valja se podsjetiti kako su izgledali programi restrukturiranja nakon što su početkom 2010. bili raspisani ponovljeni natječaji za prodaju škverova, jer su oni iz 2009. propali zato što nitko nije mogao ponuditi tražene iznose. U slučaju Brodosplita ukupni troškovi restrukturiranja iznosili su preko 11 milijardi kuna, od čega je Vladin udio bio 6,62 milijardi, a tzv. vlastiti doprinos poduzetnika 4,43 milijarde. Međutim, pojam “poduzetnik” odnosi se na Brodosplit, a ne direktno na kupca, zahvaljujući čemu je bivša vlada početkom 2011. izvela financijsku akrobaciju otpisivanjem 2,9 milijardi kuna dugova Brodosplita na ime “izvlaštenja nekretnina na pomorskom dobru”.

Tobože rigorozni Bruxelles odobrio je da se to klasično prelijevanje iz šupljeg u prazno smatra Brodosplitovim “vlastitim doprinosom”, a nakon takvog umanjenja Debeljakovom DIV-u preostalo je tek da osigura ulaganja teška 1,53 milijardi kuna, opet Brodosplitova, ne nužno DIV-ova ulaganja. Ista stvar odigrala se i u slučaju manjeg Brodotrogira, iako su se brojke kasnije nešto izmijenile zbog novih gubitka tijekom otezanja privatizacijskog procesa, no bez te akrobacije ne bi bilo ponuda za škverove.

Treba reći da ni ponovljeni natječaji nisu bili realizirani, već je nova, Kukuriku vlada, u srpnju 2012. donijela odluku o raspuštanju natječajnih povjerenstava i prelasku na postupak izravne pogodbe, pozvavši se na članak 36 Zakona o upravljanju državnom imovinom, koji omogućuje zaobilaženje natječaja “u cilju ostvarivanja određenih gospodarskih interesa ili izvršavanja obveza RH”. Jasno, cilj je u ovom slučaju bio pristupanje EU-u, a nakon toga je Vlada krenula u nezahvalno finale “pogađanja” s ponuđačima, u kojem je mogla birati samo između stečaja i povoljne predaje škverova Končaru i Debeljaku.

Jedna je od koncesija bila, primjerice, to da je Končar umjesto s tvrtkom Jadranska ulaganja, koja ima nešto imovine, ušao na koncu u Brodotrogir s novoosnovanom tvrtkom Kermas energija, a Debeljak u Brodosplit umjesto s DIV-om s novom tvrtkom DIV brodogradnja, pri čemu su umanjena i jamstva i rizici kupaca. Nadalje, iz spomenutog obrazloženja prošlotjedne Vladine odluke može se vidjeti da je Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO) tražila od Končara jamstva u iznosu od 75 milijuna kuna za izvršavanje ugovorenih obaveza, no on je na kraju dao hipoteku na zemljište u Istri vrijedno 25 milijuna kuna, dok je ostatak ipak pokrio korporativnim jamstvom koje je od početka nudio. AUDIO je sa svoje strane tražio da se kupcu ne daju jamstva za državno pokrivanje “skrivenih obaveza” koje se pronađu nakon prodaje, smatrajući da odgovornost države prestaje nakon što je kupcu omogućeno dubinsko snimanje tvrtke, no na kraju je Vlada pristala podmiriti sve “skrivene obaveze” koje Končar pronađe u sljedećih godinu dana.

Iz obrazloženja možemo doznati i da Končar prilikom podnošenja pisma namjere za kupnju Brodotrogira nije naveo ni cijenu koju nudi za dionice, već samo da preuzima obaveze koje je ranije nudila njegova tvrtka Jadranska ulaganja. “Na osnovu toga Ministarstvo je pristalo da se odredi cijena od jedne kune, jer za svako drugo rješenje (izrada procjene Društva) nije bilo vremena i dodatno, nije bilo poznato kako bi kupac reagirao na neki drugi iznos”, stoji u spomenutom obrazloženju, pri čemu više nije toliko zanimljiva vremenska stiska, koliko činjenica da je škver prodan – bez izrađene procjene vrijednosti.

Tu nalazimo i da je Vlada, s obzirom na to da, kao i u Brodosplitu, mora snositi dodatne troškove restrukturiranja, tražila od kupca da ih obrazloži. Tako je Končar sam mogao navesti koliko mu država još novca treba dati, a naveo je da će se ti troškovi sastojati od 151,6 milijuna kuna gubitaka zbog usporavanja proizvodnog procesa i nedostatka poslova, 14,4 milijuna kuna gubitaka na već ugovorenim novogradnjama i 164 milijuna kuna očekivanih gubitaka na gradnji novih brodova koje Končarov privatni škver tek ima ugovoriti.

Tih 330 milijuna kuna Vlada će mu uplaćivati do 2015, a dobit će još 50 milijuna kuna za zbrinjavanje 300 od 1.200 zaposlenih, te će mu se na njegov zahtjev izdavati državna jamstva za osiguranje avansnih uplata naručitelja brodova do iznosa od 20 milijuna kuna. Končarovim programom restrukturiranja predviđeno je da će Brodotrogirovo ulaganje do kraja 2016. biti nešto veće od milijardu kuna, što obuhvaća i turističku prenamjenu dijela škvera te gradnju marine i servisa za velike jahte.

Iz spomenutog obrazloženja doznajemo i da veliku opasnost za izvršenje njegova programa predstavlja dobivanje dozvola za izgradnju tih sadržaja, koji zadiru u prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije. Zato je Končar tražio da u ugovoru stoji kako će država njegovom programu davati punu podršku “prvenstveno otklanjanjem administrativnih prepreka za njegovu realizaciju u svim segmentima, a posebno izdavanjem upravnih akata po pitanju vrste i maksimalnog trajanja koncesije, lokacijskih i drugih dozvola, donošenja provedbenih dokumenata prostornog uređenja i drugih pitanja”.

AUDIO nije mogao ugovorom preuzeti obavezu utjecanja na postupke tijela vlasti, no Končar je inzistirao da se u preambuli ugovora ipak spomene da je privatizacija Brodotrogira strateški projekt RH i da će se potrebne dozvole ishoditi sukladno Zakonu o strateškim investicijama koji je trenutno u pripremi. Dakle, kuriozitet je ugovora o prodaji Brodotrogira da se u njemu poziva na zakon koji, osim što njegov prijedlog izaziva velike prijepore, uopće ne postoji.

Zanimljivo je da ni ovaj ugovor, kao ni raniji o prodaji Brodosplita, nije potpisao ravnatelj AUDIO-a Erik Mohorović, iako je to bilo predviđeno odlukom Vlade iz srpnja 2012. Sindikalisti vjeruju da se bojao preuzeti odgovornost, pa je Vlada uoči potpisivanja donijela odluke da će to učiniti ministar Vrdoljak.

Dok će Končar nakon posušivanja svih dugova dobiti od Vlade još 400 milijuna kuna, Debeljaku će do 2017. biti isplaćena još 1,1 milijarda kuna, od čega je polovica namijenjena zatvaranju posljednjih gubitaka, a drugu polovicu čini Vladin “poklon-paket” na ime troška slobodnih kapaciteta i gubitaka po novogradnjama, uz što ima pravo i na državna jamstva do iznosa od 222 milijuna kuna. Sam Debeljak prihvatio je obavezu da će njegova, odnosno Brodosplitova ulaganja iznositi do 2018. godine 2,4 milijarde kuna, no to su sad već ulaganja kojima će on povećati vrijednost svojeg privatnog škvera, potpuno očišćenog od dugova, ali sa zadržanom imovinom u objektima, postrojenjima, opremi i alatima koje je besplatno dobio, a čiju pravu vrijednost nećemo doznati sve dok se ne izradi realna bilanca.

Končar i Debeljak tako su od države dobili sanirana poduzeća, a sve njihove obaveze prema planu restrukturiranja prestat će nakon pet godina, tijekom kojih će dobivati opisanu proračunsku pomoć. Nakon toga mogu s imovinom i preostalim radnicima činiti što ih je volja, a da je Debeljak već mislio na budućnost pokazuje način na koji je dogovorio program zbrinjavanja viška radnika. Umjesto da iznos od 230 milijuna kuna potroši na više otpremnine za samo onih 1.250 radnika koji će otići, on je uvjerio škverane da je “pravednije” rasporediti novac na sve njih, zbog čega će gotovo svih 3.250 radnika dobiti otkaz, pa će sutradan 2.000 najsretnijih biti vraćeno na posao. Oni koji ne budu vraćeni bit će dvostruki gubitnici jer će otkaze dobiti s umanjenim otpremninama, a pravi je dobitnik jedino Debeljak, koji će nakon pet godina jeftino moći otpuštati nove viškove radnika, jer im je minule godine već isplatio.

Ovdje više nemamo prostora da bismo se bavili rizicima budućeg poslovanja privatiziranih škverova, no vjerujemo da je onima koji se još čude samopouzdanju novih vlasnika sada njihova računica ipak nešto jasnija.