Šta rudari znaju o politici?

Politička tema Kosova i preduboka kriza koja je izbila na relaciji Beograd – Priština uništila je bar po tridesetak godina više generacija. Mnoge je ljude, nažalost, izbrisala zauvek. I danas, nakon što su premijeri Kosova i Srbije potpisali predlog sporazuma u Briselu, mediji su puni Kosova, na sve moguće načine. U Srbiji su tokom proteklih decenija bile diskreditovane sve teme iz politike, društva i kulture ukoliko se nisu bavile ovim master narativom srpskog ovde i sada. Reklo bi se da javnost u Srbiji i ne zna da se bavi drugim temama, a da građani nemaju snage da su bune protiv katastrofalne politike koja je uništila gotovo sve resurse. Rastko Močnik vidi stanje apatije u srbijanskom društvu kao posledicu velikog siromaštva. Pa ipak, jedna vest se ovih dana nekako probila iz dubokog undergrounda na svetlo dana. Reč je o štrajku rudara u rudniku antimona u Zajači kod Loznice, koji su u štrajk stupili 16. aprila zbog neisplaćenih zarada za prethodna četiri meseca i zbog neplaćenog socijalnog i zdravstvenog osiguranja.

Ova vest naizgled deluje nebitno, neki ljudi su negde pod zemljom odlučili da se pobune protiv vlasnika rudnika koji ih najsurovije eksploatiše. Što bi se to nas ticalo? Što bi se to ticalo najstarijeg balkanskog dnevnika koji je na svojoj postbriselskoj naslovnoj strani objavio fotografiju sa vojne parade u Kruševcu, ispod velikog naslova, zapravo predsednikove poruke da “Kosovo nikada neće biti država priznata u UN-u”? Šta rudari uopšte znaju o visokoj politici?

Recentna povest nas, međutim, uči da rudari ipak mnogo toga mogu postići svojim aktivizmom. Opšte je poznata, ali prećutana stvar da su pravi heroji petooktobarskog prevrata 2000. bili radnici (njih oko 7.500) površinskih kopova rudarskog basena Kolubara koji su, nezadovoljni odbijanjem Savezne izborne komisije da iznese u javnost prave rezultate izbora za predsednika SRJ, tada stupili u generalni štrajk. Ni pored intervencije vojske, na čelu sa generalom Nebojšom Pavkovićem (danas osuđenim na 22 godine robije zbog ratnih zločina na Kosovu), radnici ovog rudarskog basena nisu popustili, niti su nastavili proizvodnju uglja. Bio je to najteži i završni udarac koji je zadat Miloševićevom sistemu, koji je opet napadnut najpre ispod zemlje, i to baš štrajkom 1.300 rudara albanske nacionalnosti u rudniku Stari trg kod Kosovske Mitrovice, u februaru 1989. Na Kosovu je tada uvedeno vanredno stanje, štrajk je ugušen silom, pokrajinsko rukovodstvo je smenjeno, a Kosovo je prema novousvojenim amandmanima dobilo dodatak “i Metohija”. Dakle, štrajkovi rudara mogu biti ugušeni silom, podmićivanjem, destrukcijom sindikata, ali oni nepogrešivo detektuju anomalije sistema, a vremenom njihove platforme, bilo da su svedene na borbu za goli život ili podignute na razinu odbrane određene politike, postaju oruđe za dekonstrukciju često nevidljivih mehanizama vlasti. Šta nam štrajk rudara u Zajači može reći o Srbiji 2013?

Rudnik antimona u Zajači zapravo se više tako i ne zove. On je samo jedna karika u koncernu Farmakom MB, koji poseduje sledeća dobra: Mlekaru Šabac, Poljoprivredni kombinat “7. jul” Debrc, Industrijski kombinat Guča, Livnicu Požega, Fabriku akumulatora Sombor, Rudnik Leće u Medveđi, Rudnik Suva Ruda u Raškoj, rudnike Rujevac, Rajićeva gora, kao i Rudnik i Topionicu Zajača u Loznici. Vlasnik svega ovoga je čovek čiji se inicijali nalaze u nazivu koncerna – Miroslav Bogićević. Nekadašnji fudbaler šabačke Mačve. Sve kupovine su, kako kaže vlasnik M. B., izvršene u periodu od 2003. do 2008. Dakle, dok se zvanična Srbija bavila očuvanjem Kosova, Bogićević je širio svoj koncern i pribavljao sve neophodne dozvole za razvijanje biznisa. Ukoliko bismo oslušnuli priču ovog “uspešnog poslovnog čoveka”, saznali bismo da početak njegovog uspona počinje upravo u godini gušenja štrajka rudara u Starom trgu, odnosno 1989, kada Bogićević “napušta državnu službu i otvara privatnu apoteku”.

Ovo je floskula koju će mnogi “uspešni ljudi” u Srbiji upotrebiti pri pokušaju da objasne poreklo prvog zarađenog miliona. Nešto slično je govorio i Miroslav Mišković svojevremeno. Dinastija Karić sa Kosova nikada nije napuštala državnu službu, oni su ostavili svoje harmonike i zurle i na poziv Miloševića prihvatili se velikog državnog biznisa. Bile su to najsrećnije godine ovih uspešnih ljudi. Bogićević kaže da je oduvek imao pravu viziju, čime opravdava svoj uspeh i porast ličnog kapitala. No možda bi bliska saradnja sa zvaničnom politikom mnogo bolje objasnila poreklo ovakvih dinastija. U dvehiljaditim godinama, M. B. se priklonio Demokratskoj stranci i njenom donedavnom funkcioneru Dušanu Petroviću, inače svom sugrađaninu iz Šapca.

Rudari iz rudnika antimona u Zajači već su osam dana u generalnom štrajku. Njih je do sada posetio samo državni sekretar Ministarstva prirodnih resursa, rudarstva i prostornog planiranja Tomislav Šubaranović, koji je najavio dolazak rudarske inspekcije, kao i pokušaj pregovora sa vlasnikom M. B-om. Ispostavilo se, naime, da je Farmakom MB dužan i državi oko 200 miliona dinara za istraživanja u rudniku antimona, a zapravo za eksploataciju rude, za šta ovaj koncern nikada nije dobio dozvolu. Međutim, država zaneta poslom oko Kosova, još uvek se nije setila da stupi u štrajk i zaštiti ljudske i rudne resurse, koji su u međuvremenu eksploatisani do krajnjih granica, i to uz minimalnu, odnosno nikakvu naknadu. Samo pod tim uslovima je moguće širiti svoj koncern i imati veliku viziju. U dilu sa državom, M. B. je morao da pravi određene ustupke, a to se pre svega odnosilo na kupovinu medijskih resursa, čime je dalekosežno obezbeđivao nesmetani rad partija na vlasti, a samim tim i rad svog koncerna. Naime, pred kraj vladavine Borisa Tadića, jedna nepoznata firma (East Media Group), registrovana u Moskvi, kupila je 50 posto osnovnog kapitala “Politike”. Isto je učinila sa “Večernjim novostima” i novosadskim “Dnevnikom”. Po dolasku na vlast, Aleksandar Vučić izašao je u javnost sa informacijom da je na predlog vrha Demokratske stranke to učinio upravo koncern Farmakom MB. Stoga je ovaj štrajk rudara iz Zajače važna naprslina u koncernu Srbija, koji je stvaran tokom tridesetogodišnje “bitke za Kosovo”.