Svi su sve znali. I?

Ono što društveno angažirani teatar na prostoru bivše Jugoslavije čini toliko uvjerljivim i snažnim jest aktualnost njegovih tema i govor u vlastito ime; nova generacija mladih autora jednostavno ima očajničku potrebu govoriti o pitanjima iz novije prošlosti, o kojima njihovi očevi nisu htjeli ili se nisu usudili pričati. Dok većinska javnost novonastalih država uporno trenira zagušljivu priču o “našima” i “njihovima” u proteklim ratovima, ta mučna prošlost, puna unesrećenih i slomljenih, kao noćna mora pritišće duh mlade generacije, koja je te ratove gledala očima uplašene djece.

Nova predstava “Hinkeman: Šta mora neka bude”, nastala prema drami “Slučaj Hinkemann” Ernsta Tollera, u produkciji Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu i u režiji Andreja Nosova, govori o tom kritičkom nervu suočavanja s prošlošću, usuprot prežvakanom mitu o “agresoru”, “žrtvama” i nacionalnom junaštvu. Tollerova priča krajnje je aktualna: mladić Eugen Hinkemann, koji je kao dobrovoljac otišao u Prvi svjetski rat, vraća se iz njega s ranom od metka koji mu je uništio genitalije. Život sa suprugom, umjesto romantično zamišljena braka punog djece i radosti, pretvorio se u pakao nerealizirane sreće. Da bi preživio u atmosferi općeg beznađa, Hinkemann se zapošljava u cirkusu, gdje je jedini njegov zadatak da pred publikom željnom krvi i spektakla golim zubima štakorima otkida vratove. Priča o poslijeratnom egzistencijalnom, emotivnom i moralnom sunovratu kao da je napisana u današnja vremena – mnogi “borci za domovinu” vratili su se kućama amputiranih udova i unesrećene duše, zatekavši se u blatu nakaradnih vrijednosti, u čijem su stvaranju i sami sudjelovali.

Glumci beogradske Kazališne akademije – Milan Marić, Milena Živanović, Miloš Đurović i Jovana Gavrilović, potpomognuti iskusnijim kolegama Svetozarom Cvetkovićem i Aleksandrom Janković – uvjerljivo su na scenu donijeli taj osjećaj tupe apsurdnosti poslijeratne situacije. Izvorni Tollerov komad temeljito je adaptiran, izmijenjen i dopisan: primarna vrijednost predstave je ta što sve izgovoreno djeluje kao iskreni iskaz o sudbini ove generacije, a ne kao napamet naučeni antiratni pamflet. Čitava strategija režije Andreja Nosova nije se iscrpljivala u nekakvoj specijalnoj teoriji kazališne estetike, nego u jednostavnom zahtjevu – govorite ono što zaista osjećate! Ili, kako kaže dramaturg predstave Vuk Bošković: “Ovde se ne priča o broju mrtvih, o izbeglicama, o hladnjačama, o masovnim grobnicama. Svi znaju sve o tome ili znaju da ne žele da znaju bilo šta o tome. Ova adaptacija se bavi vrlo jednostavnim i vrlo konkretizovanim pitanjem: I? Cela jedna generacija odrasta čekajući da se odgovori na to pitanje od jednog slova.”

To mučno pitanje struji ovom izvedbom od početka do kraja i predstavlja tužni memento mlade generacije u Srbiji, koja nema razloga da vjeruje u slavu proteklih ratova, ali na svojoj koži osjeća apsurdnost njegovih posljedica. Na aktualnost Tollerova komada za današnje države zapadnog Balkana ukazuje i jedan paradoks: on u posljednjih 20 godina u njima, valjda da se ne bi diralo u sveto domoljublje, uopće nije odigran. Postojala je ideja Boruta Šeparovića da na scenu postavi “Hrvatski slučaj Hinkemann”, s autentičnim veteranima kojima su granate raznijele spolovila, ali projekt nikada nije realiziran. Srpski “Hinkeman” ipak pokazuje da se javnost balkanskih država prije ili kasnije mora suočiti s istinom da su nakon ratova, u koje se išlo tako srčano i nadrkano, sva ova društva ostala, slikovito rečeno, i bez muda i bez duše.