Tri čiste jedinice

Kada bi nešto bilo povijesno samo zato što se prvi put dogodilo, onda bi izbori za zastupnike Evropskog parlamenta u Hrvatskoj zaista bili povijesni. No sama činjenica da se nešto događa prvi put ne nosi sa sobom nužno i atribut “povijesno”, pa zato ni izbori prošle nedjelje nisu to bili. Ako pak kao kriterij dodjeljivanja oznake “povijesni” nekim izborima uzmemo rezultat – bilo najbolji do sada, bilo najlošiji – ni onda hrvatski izbori za Evropski parlament nisu bili povijesni. Jer mada je odaziv birača bio mizerno nizak, malo više od 20 posto, na ljestvici izlaznosti na dosadašnje evropske izbore (za koje je inače prosjek relativno visokih 43 posto) ipak nismo posljednji, nego tek pretposljednji. Dakle, povijesni ti izbori nikako nisu bili. A što jesu bili?

Bili su prije svega ispit, kako za Evropu tako i za Hrvatsku. I taj ispit nisu položile ni Evropa ni Hrvatska (odnosno hrvatska politika). Što se Evrope tiče, tu su stvari još relativno jasne i moglo se očekivati da će tako biti. Prosječni i prosječno informiran građanin Republike Hrvatske zna da je ujedinjena Evropa u dubokoj krizi, iz dana u dan gleda i sluša vijesti o (često i nasilnim) demonstracijama u više zemalja Evropske unije, u kojima se rigidna politika stezanja remena i štednje u korist spašavanja sistema, konkretno banaka, sve bolnije obija o glavu građanima, čiji životni standard pada, koji ostaju bez posla, a sve češće i bez egzistencijalne osnove. Usporedo s time, ma koliko da je istina kako je važnost Evropskog parlamenta porasla i još će više rasti, evidentno je da Unija, i pored Parlamenta i pored Evropske komisije, nije u stanju formulirati ne samo zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, nego ni zajedničko stanovište o gotovo nijednom ključnom problemu. A kada kažemo “ključni problem”, onda ne mislimo ni na sankcije Iranu, ni na mjere protiv Asadovog režima u Siriji, ni na podršku tzv. Arapskom proljeću. Naime, to nisu – i nema razloga da se ta notorna istina ne izrekne – ključni evropski problemi, a činjenica da je Brisel dopustio da ih se kao takve nametne Uniji samo je dodatno oslabila njezin kredibilitet. Dakle, da će Unija u Hrvatskoj pasti na ispitu prvih izbora za zastupnike u Strazburu nije iznenađenje.

Ne bi, međutim, trebalo biti iznenađenje ni to da je na tom ispitu neslavno pala i hrvatska politika, ma koliko neki odbijali da to vide. I nije u pitanju ni zamor dugim pregovorima o ulasku u EU, ni potreba da se sada stvori neka nova energija “za Evropu” (koja, kao, nije postojala). Ne, u pitanju je da se do sada, kada je o našim građanima riječ, za tu Evropu nije učinilo praktički ništa. Već spomenuti prosječni hrvatski građanin, kada je posrijedi informiranost o Evropskoj uniji, gotovo je kažnjivo neinformiran, odnosno raspolaže poluinformacijama, a često i posve nebitnim podacima koje mu agresivno serviraju senzacija gladni mediji. Sve to onda njegovu ionako nepotpunu sliku o EU-u dovodi u još pogrešniju perspektivu.

Kroz duge godine pristupnih pregovora, naše su političke elite bile gotovo do isključivosti zaljubljene u projekt evropskog ujedinjenja (naravno, i u SAD) i u hrvatski ulazak u taj projekt, bile su koncentrirane na Brisel, zanemarujući u pravilu – na našu štetu – odnose s ostatkom svijeta, ali zaboravljajući pritom i vlastite građane. Pa su zato i povremene kampanje informiranja građana bile tek stihijski, kampanjski pokušaji da se zadovolji jedna potreba koju je trebalo krajnje ozbiljno shvatiti. Nažalost, nitko je tako nije shvatio. I zato danas hrvatski građani, okrećući na izborima za Evropski parlament leđa Evropskoj uniji, udaraju šamar hrvatskoj politici, jer poručuju: u najmanju ruku, krajnje smo skeptični prema integraciji o kojoj znamo da dovodi u pitanje brodogradnju i tisuće radnih mjesta u toj grani, da nameće bolne socijalne rezove u situaciji kada socijalna država ionako pripada sjećanjima na neka prošla vremena (ili na neke druge države Unije), koja nas tjera na poteze što su ih neke stare članice zakonski zabranile (npr. Francuska zakonom zabranjuje privatizaciju određenih gospodarskih grana). A u silni novac koji će poteći iz fondova EU-a opravdano se sumnja, kako zbog naše gotovo izvjesne tromosti u korištenju te mogućnosti tako i zbog krize koja trese Uniju.

Dobili smo, međutim, neslavnu jedinicu i na još jednom ispitu, i to unaprijed. Riječ je o ispitu kojemu se Hrvatska podvrgla odabirući one koje šalje u Evropski parlament. Istina je da tamo već i sada ima i ekstremista i radikalnih elemenata. Ali kakvu ćemo sliku o sebi stvoriti već i samom činjenicom da smo najviše glasova dali grupaciji na čelu sa strankom čiji donedavni nedodirljivi i neprikosnoveni čelnik sjedi u zatvoru, dok je cijela stranka pod istragom, a njezinu je skupinu kandidata na golemom glasačkom listiću na evropskim izborima ne samo predvodila, nego je i osvojila najviše glasova osoba koja se “proslavila” izjavom baš dostojnom ujedinjene Evrope, onom o Hrvatskoj kao državi Hrvata u kojoj su svi drugi samo gosti? Našlo bi se tu i onih s naglo stečenim bogatstvima, a pod krajnje netransparentnim okolnostima (blago rečeno!), onih s diskutabilnim odnosom prema ne tako davnom odsječku hrvatske povijesti koji se već dva desetljeća reinterpretira na način da se ustaštvo kao hrvatsku inačicu fašizma učini prihvatljivim i da ga se predstavi kao samo “malo radikalnije domoljublje”. Činjenica da je u drugoj skupini budućih evropskih zastupnika uvjerljivo najveći uspjeh odnio bivši šef hrvatske diplomacije iz vremena prve koalicije na čelu sa socijaldemokratima, neće taj porazni odabir iz prve skupine moći baciti u sjenu, mada će opću sliku ipak malo popraviti; možda s vremenom tu jedinicu uspijemo ispraviti i pretvoriti u dvojku.

Što će aktualna hrvatska politika učiniti da bi ispravila jedinicu koju je nedvojbeno dobila od svojih građana, kako one goleme većine koja se nije ni potrudila izaći na izbore za Strazbur tako i one manjine koja se opredijelila tako kako se opredijelila, ostaje tek da se vidi. Ukoliko, naravno, tamo gdje treba bude snage da se prizna ono što su građani – i apstinencijom i opredjeljivanjem – poručili, pa da se iz toga izvuče nužna pouka. Ako se to ne dogodi, rezultate predstojećih lokalnih, a onda i budućih parlamentarnih izbora neće biti previše teško pogoditi.