Veliki povratak
U mladim je danima Larryju Clarku podario predloške za ultrakontroverzne “Klince” i “Kena Parka”, oborio s nogu Herzoga, Bertoluccija i Van Santa redateljskim debijem “Gummo”, polučio prvi američki uradak s certifikatom Dogma 95 – “Julien Donkey-Boy”. Zvali su ga filmskim revolucionarom i enfant terribleom, a onda je taj pjesnik adolescencije i rubnih egzistencija gotovo netragom nestao. Kada se 2007. godine vratio projektom “Mister Lonely” – u kojem je adolescente i tzv. disfunkcionalne obitelji snimane krupnim filmskim zrnima i video-vrpcama zamijenio koloristički intenzivnim paralelnim narativima o dvije komune na različitim krajevima svijeta – nije to bilo ono što se od njega očekivalo. On je, naravno, Harmony Korine, apartni sineast čija je zvijezda ponovno zasjala nakon desetljeća smiraja najnovijim uratkom “Spring Breakers: Proljetno ludilo”.
Korine je bio heroj američke indie scene na samom kraju tisućljeća. Otvaranje “Gumma” s nizom americana-prizora snimljenih super osmicom gotovo da je parafraziralo znameniti omot deset godina ranije nastalog albuma “Sister” Sonic Youtha, a shizofreni naslovni junak “Julien Donkey-Boyja” kao da se oslanjao na otvarajuću pjesmu te ploče, “Schizophrenia”. Punk djevojci s istog omota, koja bi mogla biti naslovna sestra iz spomenute pjesme, nisu predaleke teen sestre iz “Gumma” što na bradavice svojih mladih grudi lijepe crne trake i skakuću po krevetu uz divne zvuke Hollyjeve “Everything”, i dok kiša pada kupaju se i ljube u dvorišnom bazenu s nježnim dječakom koji na glavi nosi pokrivalo sa zečjim ušima.
Korineov tvorbeni princip uvijek je kombinirao vrlo labavo povezane fragmente naracije sa scenama i slikama koje s tom naracijom mogu i ne moraju imati veze, a sve se usložnjavalo korištenjem različitih vizualnih formata raznovrsnih tekstura, uz dodatak zvukovno-glazbenih začina. Iako je u “Gummu” i “Julien Donkey-Boyju” ta koncepcija imala svoje radikalne izvedbe u modelu poetično-naturalističkog modernizma, “postmodernistički” i “komercijalni” “Spring Breakers” zapravo nije mnogo manje radikalan. Posegnuvši za popularnim (pod)žanrovima tinejdžerskog i gangsterskog filma, Korine ih je provukao kroz modernističko-dekonstrukcijske filtere. Kroz čitav film, koji se bavi četirima prijateljicama-studenticama na partijanerski razuzdanim proljetnim praznicima koji će ih uvesti i u svijet kriminala, sustavno je proveo retardacijski postupak vizualnih i verbalnih repeticija (u modernoj je književnosti taj stil inaugurirala Gertrude Stein), čime je zbunio tzv. ciljanu tinejdžersku publiku, dok je neuhvatljiva smjesa fascinacije ultraseksualiziranom partijanerskom supkulturom i izrugivanja istoj dovela u nedoumicu tzv. ozbiljnije gledateljstvo. Također, Korine istodobno fetišizira i ironizira nasilničke manire tzv. gangsta krimića, podjednako slaveći i dubinski podrivajući oštri ženski prodor u nj kao emancipacijski i “emancipacijski”.
To su samo glavne točke autorove složene strategije, a ono što donosi najveći užitak njegova je dobro znana sklonost poetizaciji kroz kreiranje izdvojenih, izoliranih slika osobite ljepote i nježnosti (pri čemu mu je djevojčičanski preslatka Selena Gomez najveća inspiracija). Ta se poetizacija ovdje spaja s tvorbom hipnotičkog oniričnog svijeta, a ako je u “Gummu” iznimnu ulogu odigrao Buddy Holly s “Everything”, u “Spring Breakersu” vjerojatno je najfascinantnija camp sekvenca u kojoj prvi gangsterski pohod djevojaka počinje s izvedbom pjesme Britney Spears uz klavir kraj bazena. Najkraće – Harmony Korine vratio se u blistavom stilu.