Zbog Škegre dišemo na škrge

Čini se da čuvenu Gorbačovljevu zagonetku premijer Zoran Milanović još nije riješio. Za nekadašnjeg sovjetskog lidera govorilo se, naime, da zna kako pola ruskih ekonomista ima pravo, ali da ne može dokučiti koja je to polovina. Nakon dramatičnog neuspjeha kukuriku ekonomske politike, Milanoviću već svi pijevci kukuriču da je krajnji čas za promjene. Paradoksalno, kukuriču i njegovi ministri koji, možda i podsvjesno, umjesto rješenja traže alibi za svoje i Vladine neuspjehe. Tako sve češće pronalaze grešne jarce na krivim mjestima i u pogrešnim ljudima. Ovih dana to su učinili potpredsjednik Vlade i navodno njen glavni ekonomski strateg Branko Grčić i ministar financija Slavko Linić.

Prvi od njih optužio je bankare, a drugi poslodavce. Bankari, kako je rekao Grčić predstavljajući Vladinu politiku u Varaždinu, nisu baš blagonakloni prema hrvatskim poduzetnicima. Banke su ih, objasnio je on, jednostavno prestale kreditirati. Je li uopće moguće napredovati bez novca, pitao se retorički, prema izvještaju u “Jutarnjem listu” i odmah odgovorio: “Ja tvrdim da nije! Naše iskustvo iz razgovora s poduzetnicima govori nam da projekata ima mnogo, ali se do novca ne može doći.”

Slavko Linić je, međutim, okrenuo pilu naopako i kritizirao one koje Grčić brani. Po njemu, poslodavci su krivi ni manje ni više već za urušavanje proizvodnje i neuspjeh cijelog procesa tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. U protekle 22 godine poslodavci su stvorili vojsku umirovljenika, što je jedan od razloga zbog kojih je porezno opterećenje visoko. Oni su reagirali ogorčeno, ustvrdivši da je jedini Linićev cilj prebacivanje krivnje za loše stanje u gospodarstvu s njegovog ministarstva i Vlade na poslodavce.

Očito su obje ministarske izjave znak panike. Samo se tako može razumjeti doslovno nevjerojatno pojednostavljivanje iz usta ljudi čije je ekonomsko obrazovanje neupitno. Zar je moguće da netko povjeruje kako nema investicija jer banke nisu blagonaklone? I što uopće to znači kad je riječ o bankarskom poslovanju, u kojem se koriste neki drugi pojmovi, na primjer rizik, ročnost, osiguranje, cijena novca i, naravno, profit? Postoje najmanje dva razloga zbog kojih banke ne kreditiraju poduzeća, od kojih nijedan nema veze s blagonaklonošću. Zato što ona, usprkos dojmu koji je stekao ministar Grčić u razgovorima s poduzetnicima, nemaju profitabilne proizvodne i izvozne projekte. Koliko god ministri šutjeli o tome, uz precijenjenu kunu skoro svaka je proizvodnja u Hrvatskoj nekonkurentna. Drugi je razlog taj što su skoro sve banke, a to znači i skoro sva štednja hrvatskih građana, u rukama stranaca. Prirodno je da oni u prvom redu gledaju vlastite interese. A ti su interesi, pogotovo u krizi, očuvanje proizvodnje i radnih mjesta u vlastitim zemljama. Tu su oni “blagonakloni”. Banke dakle koriste hrvatsku štednju (preko 120 milijardi kuna) u prvom redu da kreditiraju plasman robe uvezene iz svojih zemalja i od poduzeća koja su njihovi veliki komitenti ili suvlasnici.

Usprkos tome, čim je Kukuriku vlada ušla u kabinete, ministar Linić najavio je prodaju i Hrvatske poštanske banke, zadnje ozbiljne banke koja je ostala u hrvatskim rukama. Nije li krajnji čas da se gospoda ministri dogovore kako postići blagonaklonost banaka? To nije posao poduzetnika. Njihove je sudbina da budu ovce koje će banke šišati, koliko god mogu. Kao, uostalom, i građane. Zadatak je Vlade, međutim, da stvori uvjete blagonaklone prema proizvodnji i izvozu, a to onda znači i prema zapošljavanju.

Premijer Milanović vjerojatno svaki radni dan započinje analizirajući najnovije izvještaje o ekonomskom i socijalnom stanju u zemlji. Tu, nažalost, ima malo dobrih vijesti. Ekonomist Mladen Vedriš, u jednom radu objavljenom ovih dana, kaže da je urušavanje ekonomije od početka krize do danas najveće u Grčkoj, a odmah poslije nje u Hrvatskoj. I da će se taj proces nastaviti i sljedeće godine. Također upozorava da je, prema mišljenju rejting agencije Mudis, Hrvatska jedina država koja nije sposobna iskoristiti ulazak u Europsku uniju. Iz toga za Milanovića i Vladu proizlazi samo jedno, ali sudbonosno pitanje. Kako je to moguće kad su oni radili sve što se od njih očekivalo i što su im preporučivali domaći stručnjaci i međunarodne financijske organizacije? Stabilizirali su javne financije, smanjivali deficit, popravljali efikasnost sustava i rezali njegove troškove, uklanjali birokratske prepreke investicijama i, naravno, kao i sve vlade prije njih, čuvali stabilnost cijena i tečaj kune. Dobro, malo su podcijenili potrebno vrijeme da sve to da rezultate. Grčić kaže: “U makroekonomiji nema brzih rješenja, brzih efekata i brzih promjena.” Ali nešto bi se ipak već moralo pokazati. Ne može se sve objašnjavati sporim reagiranjem poduzetnika na Vladine mjere i njihovim strahom od investicija. Oni se boje, a banke nisu blagonaklone. Milanović bi morao potražiti ozbiljnija objašnjenja.

Pretpostavka za to je da se konačno shvati kako je car gol. Da Kukuriku vlada, usprkos lijepim željama i dobrim namjerama, nije promijenila kurs hrvatskog ekonomskog broda. Ona radi poštenije i manje cinično od svojih HDZ-ovih prethodnika, ali ekonomska politika još je uvijek ona ista koju je uspostavio Borislav Škegro početkom godine 1994. To je politika koja je pogodovala uvozu, a uništavala izvoz, prerađivačku industriju i radna mjesta. Mladen Vedriš o tome je iznio zastrašujuće podatke: Slovenija danas izvozi po glavi stanovnika četiri puta više od Hrvatske, Češka tri i pol, a Slovačka tri puta. Tome treba dodati da je Srbija u prva dva ovogodišnja mjeseca povećala svoj izvoz za cijelu trećinu, a rezultat bi bio još bolji da zbog aflatoksina nje zaustavljen izvoz mlijeka. Zašto Hrvatska to ne može? Zato

što se uporno drži politike koja je prilagođena pogrešnim ciljevima. Srbija vodi politiku ciljane inflacije i stalnog prilagođavanja tečaja dinara (oko 15 posto godišnje), kako bi njena privreda ostala konkurentna. U Hrvatskoj su, nasuprot tome, kao cilj postavljeni stabilnost i jaka kuna, umjesto rasta bruto domaćeg proizvoda, zaposlenosti i životnog standarda.

Takva je politika stvorila utjecajne bogataše koji se bave uvozom i trgovinom, a silno je pogodovala svima u inozemstvu koji Hrvatskoj nešto prodaju. To je jak i utjecajan soj, koji svoje interese ne brani samo klasičnim lobiranjem. U njihovo ime netko je nagovorio premijera Milanovića da izjavi kako je devalvacija potpuno zastarjela metoda za održavanje konkurentnosti. Samo nekoliko dana poslije, Japan je upravo zbog konkurentnosti bitno smanjio cijenu svog jena. Premijer bi morao sam zaključiti je li ga taj netko smišljeno nasanjkao ili je riječ o jednostavnom i naivnom duhu, nesposobnom da iskorači iz štreberske kolotečine.

Jedinu novost u proteklih 20 godina uvela je vlada Ivice Račana. Bilo je to pokretanje investicija i gospodarskog rasta izgradnjom autoputa Zagreb – Split. Iza toga je, naravno, stajao tadašnji koalicioni partner i ministar gospodarstva Radimir Čačić. Autoput je sagrađen, a BDP povećan. Kad je posao završen, BDP je opet pao, a dugovi su ostali. Pokazalo se da je računica bila loša, da na toj trasi ima mnogo nacionalnih snova i zanosa, ali malo prometa, pa autoput ne ostvaruje prihod kojim bi se mogao otplaćivati. I to usprkos posebnom porezu na svaku litru goriva, koji je namijenjen samo otplati duga. Kad je Račana zamijenio Ivo Sanader, a Božidar Kalmeta preuzeo Čačićevu blagajnu, izgradnja se nastavila, ali je po HDZ-ovim pravilima igre postala duplo skuplja. Hrvatska je tako investirala ukupno oko 150 milijardi kuna, da bi u istom razdoblju izgubila 100.000 radnih mjesta.

Sada se Vlada želi riješiti neracionalnog autoputa, ali teško da će netko za njega dati novac. Zahvaljujući mađarskom sudu riješila se, međutim, Radimira Čačića, koji je opet želio oživljavati ekonomiju od repa umjesto od glave, od građevinarstva umjesto od industrije. Škegrine ekonomske politike Hrvatska će se morati riješiti sama.