Zdravko Deurić: Hapsili su me kao da sam najveći kriminalac

Simbol radničke borbe u Srbiji zasigurno je tvornica lijekova Jugoremedija iz Zrenjanina. Radnici, ujedno i mali dioničari, borili su se za svoje poduzeće od 2002., kada je država pod sumnjivim okolnostima tvornicu prodala niškom kriminalcu Jovici Stefanoviću Niniju, koji je bio i na Interpolovoj potjernici. Nakon četiri godine, privatizacija je sudski poništena, pa su radnici 2007. preuzeli 58 posto vlasništva nad tvornicom. No usprkos uspješnom poslovanju, ulaganju u rekonstrukciju i otvaranju novih radnih mjesta, poduzeće je od lanjskog decembra u stečaju. Na zagrebačkoj radionici Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) o svemu tome razgovarali smo sa Zdravkom Deurićem, nekadašnjim direktorom i jednim od vođa radničke borbe u Jugoremediji.

– Nakon navodnih demokratskih promena od 5. oktobra 2000., u Srbiji je došlo do pljačke: donesen je Zakon o privatizaciji kojim je onemogućeno da radnici budu većinski vlasnici. Mi smo privatizovani po zakonu iz 1997., pa su radnici imali 58 posto vlasništva u Jugoremediji. No država je 2002. svojih 42 posto prodala Stefanoviću, koji je tada bio u izgnanstvu u Makedoniji. Odmah se videlo da je reč o novcu sumnjivog porekla, čiji su tokovi vodili do Kipra. Država je Stefanoviću dozvolila da kao manjinski vlasnik preuzme upravljanje, nakon čega je on falsifikovao dokumentaciju, a to mu je priznao i sud u Zrenjaninu, pa je u pola godine iz fabrike u nepoznatom pravcu odvezao gotovih proizvoda u vrednosti 12 miliona maraka. Nakon godinu dana, pokušao je dokapitalizacijom da preuzme većinski paket, no nju smo, zbog falsifikovane dokumentacije, uspeli sudski da poništimo – objašnjava Deurić.

 Radnici ulažu, vlast opstruira 

 Kako su radnici preuzeli vlast u tvornici i započeli s poslovanjem?

Prvi put smo štrajkali 2003., kada smo pokušali da postavimo svoju upravu malih akcionara. To je dovelo do velikog sukoba: Nini je doveo neke svoje posebne jedinice koje su upale u fabriku i potukle se sa našim obezbeđenjem, a policija je, iako je štrajk bio legalan, uhapsila dvojicu kolega i mene. Bilo je strašno gledati kako su radnice brutalno izbacivane iz fabrike. Tada je otkaze dobilo 150 radnika, a još toliko je ostalo da radi. Nakon brojnih protesta, konačno smo na beogradskom sudu uspeli da poništimo privatizaciju, no fabriku smo zatekli u rasulu, bez zaliha. Ostali su samo Ninijevi dugovi, a vlast mu je sve to tolerisala. Tako se pljačka društvena imovina, 50 godina stvarana od strane radnika.

 S poslovanjem ste krenuli uz ideju da Jogoremediju vode radnici-dioničari?

Bez GMP sertifikata lekovi se ne mogu proizvoditi, pa je bila potrebna celokupna rekonstrukcija preduzeća. Rizikovali smo, uzeli kredite i ušli u to. Jugoremedija je imala tri vrste proizvodnje: tableta, ampula i antibiotika. Rekonstrukcija je bila vredna 12 miliona evra, a uspeli smo uz velika odricanja. Ostvarili smo prvo nacionalni, a potom i evropski GMP standard, čime smo postali farmaceutska kuća na evropskom nivou. Četiri godine smo radili, 460 radnika je redovito primalo platu, otvorili smo 60 novih radnih mesta i krenuli sa razvojem, no tada je vlast u Beogradu shvatila da smo se oteli iz obruča kojim drži čitavu privredu.

 Država vam je odmagala na razne načine, od prljavih kampanja do hapšenja?

Evo primera: cena leka “Lasix” bila je 30 dinara i u startu smo imali negativnu kalkulaciju od 21 odsto, pa smo zahtevali od ministra trgovine Dušana Petroviću da je poveća. No zahtev je 18 meseci stajao na njegovom stolu, jer je imao lične interese da to ne uradi. Pojedinci na vlasti, zbog uskih interesa i monopola određenih kompanija, žele da unište Jugoremediju, da bi strani kapital zauzeo srpsko tržište lekova, pa nismo mogli da dobijemo kredit. Postoje dve vrste akcionara, radnici i penzioneri, koji nemaju isti interes: ovi potonji samo žele da prodaju svoje akcije, čim pre. Sa druge strane, interes radnika koji su se okupili oko mene je da imamo pravo na rad, bez toga čovek nema pravo na život.

 Revizija 24 privatizacije

 Kakav je bio politički način borbe za prava radnika?

Okupili smo se u političku organizaciju Ravnopravnost, dobili na lokalnim izborima četiri odbornika u Skupštini Zrenjanina te se uspeli izboriti da se glasa o ispitivanju privatizacije u gradu. Anketni odbor, čiji je izveštaj usvojen sa 64 glasa, dokazao je nepravilnosti, no potom je ugašen. Kada nismo prošli na izborima 2012., nastavili smo da se borimo kao grupa građana. Predsednica Saveta za borbu protiv korupcije Verica Barać pomogla nam je da nametnemo reviziju 24 privatizacije, šta je podržao i Evropski parlament.

 Pritisak ne prestaje, opet ste uhapšeni 1. augusta prošle godine? Je li sve krenulo zbog tužbe protiv države?

Hteli su da me hapse i 2010., kada je šest policajaca upalo u fabriku. Neviđenom hajkom na mene, porodicu, prijatelje i partnere pokušali su da je preuzmu. Lani u aprilu angažovao sam veštake koji su procenili da je u proteklih deset godina Jugoremediji nanesena šteta u iznosu 111 miliona evra. Godinu dana od podnošenja tužbe protiv države, konačno je zakazano ročište. Nakon te tužbe počelo me se kažnjavati: tri dana pre hapšenja zapalili su mi automobil i svaki sam dan bio na televiziji. Oduzeli su mi i imovinu, dvosoban stan i dve garsonjere stečene mnogo pre nego što sam bio direktor Jugoremedije. Uhapsili su i Milanu Zlokas, direktoricu Pen farme, vanfabričnog pogona za proizvodnju penicilina. Iako se godinama borim za prava radnika, za njihovo vlasništvo, doživeo sam hapšenje i medijsku kampanju kao najveći kriminalac. Nakon 52 dana zatvora i osam meseci od izlaska na slobodu, nisu me ni za šta optužili. Sada mi pakuju da nisam platio porez.

 Borba radnika Jugoremedije ne prestaje. Što dalje?

U fabrici je bilo kršenja radničkih prava zbog otkaza i kršenja vlasničkih prava malih akcionara, kojima su akcije oduzete prevarom. Bilo je i kršenja osnovnih ljudskih prava, nelegalnih hapšenja. U Srbiji se ne želi prihvatiti da mi radnici-akcionari imamo pravo i na vlasništvo i na rad. To je ukinuto iz samo jednog interesa, da se sva društvena imovina prenese u vlasništvo tajkuna. Problema može biti i ako neko u međuvremenu kupi Jugoremediju, pa novi vlasnik umesto malih akcionara dobije 111 miliona evra odštete koliko tražimo tužbom. Zato moramo da vršimo pritisak na Evropski parlament, da njihov predstavnik vidi radi li se po zakonu ili je sistem u Srbiji podlegao pojedinačnim interesima političara i tajkuna, koji su praktički privatizovali celu zemlju.