Abolicija za sistem

Sedam dana mjera su srama: prebrojavanje poginulih u kolapsu zgrade tekstilne tvornice još nije bilo završilo, a proizvodnja majica, košulja i šarenih modnih asesoara u glavnom gradu Bangladeša, Daki, nastavljena je. U tih je tjedan dana, inače, iskopano oko 540 leševa. Imperativ pijeteta i moralne odgovornosti nalaže, naravno, da se ljudski životi ne stavljaju u aritmetičke jednadžbe – da se ne povlače, recimo, maliciozne paralele između globalnog medijskog spektakla koji je danima pratio smrt troje ljudi u bostonskom bombaškom napadu i daleko skromnijih vijesti o bangladeškoj tragediji – jer su takve, sitne kalkulacije redovito uvod u krupne manipulacije. Samo, što učiniti kada kapital sâm matematički precizno odredi vrijednost radničkih života, kvantificirajući ih strogom logikom profita? Možemo samo registrirati: sedam dana obustavljene proizvodnje jednako je 540 sudbina. Jednodnevni predah od masovne eksploatacije košta, dakle, oko sedamdeset mrtvih.

U tih sedam dana – od 25. aprila do, ironično i zaključno, prazničnog 1. maja – spontano je insceniran neuvjerljivi dramolet kolektivne empatije, javna izvedba kontroliranog stida, predstava bez jasnog stava: izrazi načelne zabrinutosti svjetskih državnika, poruke nadležnih organizacija i poneka odšteta obiteljima preminulih. Primjerena doza sućuti, dovoljna da se prešuti kontekst: činjenica kako je u posljednjih desetak godina zbog katastrofalnih radnih uvjeta poginulo već gotovo tisuću bangladeških radnica i radnika, primjerice. Ili da takve uvjete od sredine osamdesetih naovamo izravno proizvode strukturne reforme tržišta pod pritiskom MMF-a, pretvarajući nacionalnu ekonomiju u jednosmjerni izvozni pogon za opskrbu svjetski poznatih modnih brendova jeftinim tekstilom.

Jedan je od tih brendova i Benetton. Netom nakon masakra, tvrtka iz Trevisa porekla je bilo kakvu vezu s tvornicom smrti, ali onda je neki radoznali fotoreporter ispod ruševina pronašao baš odjeću s logom ujedinjenih boja i trebalo je hitno sanirati loš publicitet: na brzinu je sklepan prigodni humanitarni fond, a izvršni je direktor najavio intenzivnu suradnju s različitim neprofitnim udrugama “kao što je Međunarodna organizacija rada”. PR-ovsko isticanje MOR-a, institucije Ujedinjenih nacija, pritom nije bilo slučajno, baš kao što nije bio slučajan ni vatikanski govor Franje, održan otprilike u isto vrijeme. Naime, papa je – prigodno uokviren željeznim križem pod bradom i pozlaćenim stropom nad glavom – bangladešku tragediju iskoristio da progovori o modernom ropstvu, upravo zato što je ona neočekivano postavila na krvavu scenu zgnječenih tijela i raskomadanih udova jedan prošlomjesečni, skoro već zaboravljeni izvještaj MOR-a.

Prema dokumentu nazvanom “Globalna procjena prisilnog rada u 2012”, utemeljenom na razrađenoj metodologiji i vrlo opreznim procjenama, prošle je godine na rad bio natjeran 21 milijun ljudi: troje od tisuću radnika, ukratko, žive u nekom obliku eksploatatorskog ropstva. Više od četvrtine njih maloljetno je; više od polovice su djevojke, djevojčice i žene; četiri i pol milijuna pritom je izloženo seksualnom zlostavljanju. Čak dvije trećine suvremenih ropkinja i robova, dalje, služe privatnim firmama, dok su preostalih trideset posto slobode lišile države. Ova shematska disproporcija pritom donekle zavarava, jer upravo državne regulative, zabrane osnivanja sindikata i notorna “utrka prema dnu” – međuovisno i međusobno stropoštavanje cijene i uvjeta rada radi veće “konkurentnosti” država – stvaraju okvir za “privatno” porobljavanje stanovništva. Bangladeš je, očekivano, među zemljama koje se najčešće spominju u kontekstu modernog ropstva: u onoj tvornici, tako, radilo se za četrdesetak dolara mjesečno, a više od polovice današnjih ropkinja i robova, uostalom, preživljava baš u jugoistočnoj Aziji. Završni, za ovu priču donekle sporedan detalj panoptikuma aktualnog globalnog ropstva: kako nas slika trećesvjetske bijede, daleke i slabo vidljive, ne bi do kraja zavela, vrijedi notirati da je najveći omjer robova u odnosu na ukupnu populaciju zabilježen baš u regiji istočne i centralne Evrope, u koju je ubrojena i Hrvatska.

Ovaj brzopotezni računovodstveni izvod milijuna pojedinačnih nesreća promakao je, dakle, skoro pa nezapaženo. I teško da bi motivirao vatikansko-benetonsku humanitarnu alijansu na javne istupe da radnička tragedija nije privremeno pretvorila brojke, postotke i omjere u slike smrti i užasa. Ono što se pritom očekivano zbilo proizlazi izravno iz takve logike ekscesa: kao što je izvještaj o konstantnom problemu ropstva u kapitalizmu ušao u fokus isključivo zbog jednokratne tragedije, tako je i njegova tema prezentirana kao sažaljenja vrijedna iznimka, slučajna pogreška globalnog ekonomskog sistema koju se može otkloniti uz nešto više humanitarnog napora. Pitanje o tome u čemu se točno sastoji sloboda onog rada koji bi trebao biti suprotan prisilnom ne dolazi, jasno, u obzir. Baš kao ni ukazivanje na inherentnu vezu navodno slobodnog tržišta – još jedne fantomske, ideološke konstrukcije – i ropskog rada. Preostaju nam stoga udruge UN-a, PR Benettona i papa Franjo. U konačnom zbroju, dakle, dobivamo nešto poput humanitarno-korporativne biblijske slike za suvremeno doba: šest su dana tražili žrtve, sedmog se praznički odmarali.

I onda nastavili s proizvodnjom.