Boris Perić: A što, zaboga, da odgovaram Krleži

Filip Latinović psihotični je slikar, pred kojim se po povratku iz duševne bolnice otvara niz nedoumica, pa tako i seksualnih. Ksenija, što je pravo ime i Krležine Bobočke, vlasnica je sado-mazo salona, vis a vis ateljea, koji je Filipu kupila majka Terezija, zagrebačka trafikantica, zašla u visoko društvo zahvaljujući dugogodišnjem ljubavniku, saborskom zastupniku Zvonimiru Krčeliću. U Ksenijinom salonu katarzu traži krema hrvatskog društva, a kao batler funkcionira Vladimir Baločanski, nekoć ugledni odvjetnik i javni bilježnik, koji se zbog zloupotrebe tuđih identiteta našao u Remetincu. Kroz “liječenje od terapije” Filipa vodi Sergej Kirijalez, liječnik i samouki kipar iz Odese, bivši  promatrač međunarodne zajednice. Eksplikacija je to glavnih likova nedavno objavljenog romana “Povratak Filipa Latinovića” zagrebačkog pisca i prevoditelja Borisa Perića.

 Što je vaš “Filip Latinović” u odnosu na Krležinog “Filipa Latinovicza”? Parodija, travestija, hommage, remake?

Nažalost, ništa od svega toga. Krležin roman, koji smatram velikim, te prije svega za svoje vrijeme vizionarskim književnim djelom, poslužio je ovom mom kao neka vrsta predloška, tematskog okvira, ali i inspiracije, a nikako kao mogući predmet razračunavanja, kao što to zgodimice možemo čuti od kritike, pa bih ja kao trebao “odgovarati Krleži”. A što, zaboga, da mu odgovaram, kad me Krleža svojim romanom ništa i ne pita, nego mi samo sugerira mogući model za pisanje o današnjici.

Kritika današnjice

  Kritika današnjice malo je širok pojam…

Naravno da jest, ali ono što sam pokušao obuhvatiti svojim Filipom egzistencijalni je osjećaj današnjice, zahvaćen u presjeku divljačkog kapitalizma i hrvatske države, koja nam ga pod krinkom napretka podastire ogoljela do besvijesti. U takvom kapitalizmu ne razotkriva se samo sve zlo današnjice, nego, između ostalog, saznajemo i kamo je točno nestao Edipov kompleks, kao što nam to sugerira Gilles Deleuze.

 Anti-Edip?

Upravo tako. Kapitalizam nas svojom makinalnom strukturom sve redom pretvara u strojeve za proizvodnju žudnje i krivnje, koje bismo trebali namiriti na nekakvom tržištu, koje će nas, međutim, kad-tad sve stajati glave. U takvim uvjetima čovjek je, naprosto da ne poludi, nužno mazohist, ako pristaje uz legalizam, te legalist, ako mu je mazohizam blizak. Takav je moj Filip, a takav je bome i Krležin.

 Vaš Filip proveo je prije početka fabule u vrapčanskom sanatoriju dvadeset i tri nedefinirane vremenske jedinice. Je li to aluzija na 23 godine, nakon kojih se Krležin Filip vraća kući?

Možda jest, a možda i nije. 23 vremenske jedinice provedene u Vrapču, ali i 23 puta, koliko je Ksenija, objekt Filipove mazohističko-idealističko-legalističke žudnje prevarila svog pokojnog muža, visokog činovnika neimenovanog ministarstva, zapravo je aluzija na 23 godine, koliko je Hrvatska već u takozvanoj tranziciji, dakle, 23 godine ludila i prevare, koje su nam svima zajedničke.

 Kamo se vaš Filip onda uopće vraća?

Pa u stvarnost, brutalnu i besmislenu, kakva nam stvarnost naprosto jest. Terapija je od njega stvorila čovjeka koji vjeruje da se s njom može pomiriti, ali ga ista ta stvarnost šeprtljavo demantira, kao što, da prostite, ova država neprestano demantira samu sebe u tvrdnji da je to što radi smisleno.

 Ogleda li se ta besmislica u likovima iz Filipova okruženja, posebno majci, tranzicijskoj dobitnici, i biološkom ocu, političaru i tranzicijskom kriminalcu, o kojima mladi slikar po povratku egzistencijalno ovisi?

To je otprilike odgovor na pitanje kamo je nestao Edip. Filipova majka, koja se, zahvaljujući ljubavnom odnosu sa spomenutim političarom okoristila u tranziciji medijsko-prodajnog lanca, ne može biti objekt njegove žudnje, kao što ni biološki otac i mecena, unatoč svim antipatijama, ne može tek tako biti objekt njegove mržnje. U kapitalističkim razmjerima, međutim, sve funkcionira savršeno, do patricida. Ali za to nije dovoljan Edip, potrebna je i Elektra.

Anđeo katarze

 Ksenija, s kojom Filip njeguje traljav mazohistički odnos, ujedno je vlasnica sado-mazo studija na Gornjem gradu.

A što bi drugo i mogla biti. Ksenija je pravo ime Krležine Bobočke, ali moja Ksenija više nije i ne može biti preslika Krležine, što, uostalom, vrijedi i za sitnog kriminalca Baločanskog, koji će za nju reći da je “anđeo koji dijeli katarze”. Katarzu, znamo, prema Aristotelovoj poetici dijeli kazališni, a prema nekoj uvriježenoj predodžbi i najstariji zanat. E, pa sad, negdje između mimeze i prostitucije provlače se i bitne niti ove naše, tobože umne stvarnosti.

 Katarzu u Ksenijinu salonu traže stupovi društva, političari, liječnici, prosvjetari i svećenici. Zanimljivo je da upravo za “velečasnim treba počistiti”.

Krleža bi sad zasigurno rekao da treba počistiti za svakim, pa bi tako i ovu moju rečenicu trebalo tumačiti kao puki slijed društvenih događanja. Nije mi bila namjera da vrijeđam katoličku, ni bilo koju drugu crkvu, ali ako se zbog toga netko odande nađe uvrijeđenim, zacijelo dobro zna zašto.

 Baločanski, kao svojevrsni katalizator fabule, po nalogu pretvorbenih dobitnika krivotvori tuđe identitete, zbog čega, slijedom žrtve, završava u Remetincu, gdje krivotvori i vlastiti…

Ovo ste dobro pitali, ne znam zamjećujete li sličnost među riječima krivotvorenje i pretvorba. Prema Baločanskom, koji je, kako kode mene, tako i kod Krleže, pravi gubitnik romana, Filip se u svojoj naivnosti pokazuje kao puki statist.