Boris Vlastelica: Trebaju nam buntovnici s razlogom

Godine 2005. Milena Milutinović i Boris Vlastelica, kojima se malo kasnije pridružuje i Ana-Marija Cupin, počeli su iskaljivati svoj tinejdžerski bijes kroz sirovi rock’n’roll – osnivaju Repetitor, bend koji svoje prve uzore crpi iz zvuka Sonic Youtha i Pixiesa. Na bini ne ostavljaju nikakve dvojbe u iskrenost svoje svirke te ih prvo prihvaća publika, a potom i kritika. Njihov prvi album “Sve što vidim je prvi put” (2008) otvorio im je i tržište bivše države. Sviraju često, publika ih voli, a na koncertima okupljaju publiku od tinejdžera do vremešnih rokera poput Koje iz Discipline kičme.

Krajem prošle godine izašao je vaš drugi studijski album “Dobrodošli na okean” za slovensku diskografsku kuću Moonlee Records. Nakon beogradskog predstavljanja vašeg drugog albuma u KC Drugstoreu, što je bio sjajan i energičan koncert, kako ste generalno zadovoljni prihvaćanjem novog materijala?

U poslednje vreme, od izdavanja albuma, koncerti su nam još intenzivniji. Publika zna i dobro prihvata pesme, jer ih sviramo otkad su nastale, a to je bilo godinu-dve pre izdavanja albuma.

 Ideje levice, a ne Đinđića

BIGZ je postao jedno od rijetkih mjesta gdje djeluju umjetnici različitih profila, cijeli dijapazon underground kulture, ujedno mjesto gdje i vi vježbate. Što se dešava trenutno s tim prostorom? Kako biste prokomentirali beogradsku scenu, koja posljednjih godina postaje sve poznatija i po elektronskoj glazbi?

BIGZ je druga reč za život na beogradskoj muzičkoj sceni. Ima još par skloništa na novom Beogradu i par uništenih fabrika u kojima neki bendovi imaju probe, ali uglavnom su svi u BIGZ-u, dele taj prostor, koji je s vremenom dobio širi identitet otvaranjem više malih klubova i koncertnih prostorija. Nije reč o skvotu, nažalost, svi plaćamo ne tako male kirije nekom “biznismenu” koji je dobio preduzeće ispod cene i koji ništa ne ulaže godinama, ali nije mala stvar da su toliki muzičari jedni drugima komšije. Sve to gura scenu napred i čini je verovatno najjačom u regionu.

Pjesmu “Prosečan čovek” više ne svirate jer kažete da je ona bila napisana kao kritika društva, a danas smatrate da treba kritizirati ljude koji društvo vode. Jeste li i danas kritički nastrojeni prema vlasti? Zanimaju li vas društvena kritika i politika u širem smislu?

Na društvena kritiku tj. svest gledam kao na svoju obavezu. Repetitor je nastao iz viškova te neke klinačke gnevne energije koju smo na ovaj način kanalisali. S vremenom su se izvori gneva menjali, kako smo gomilali iskustva. Ne zanima nas pobuna radi pobune, biti protiv vlasti samo da bi se bilo protiv vlasti. Ako se bunimo i kritikujemo, znamo zašto i sa kojim ciljem. Ali danas je teško razlučiti bitne od nebitnih informacija i tema jer je javni prostor, nimalo slučajno, zatrovan glupošću, strančarenjem i politikantstvom umesto da se radi o politici i borbi ideja.

U jednom ste intervjuu izjavili da su najgora apolitična društva?

Takva su društva najpogodnija za iskorišćavanje svake vrste od strane vladajuće klase i kapitala. Apolitičnost se posebno forsira kao trend kod mladih, kojima se proturaju ideje da treba da ih zanima samo i isključivo površni provod, a u godinama su, tj. smo, u kojima bi se svet tresao da se udružimo i nešto pokušamo da promenimo. Ali nije dovoljno biti Džejms Din, sada su potrebni buntovnici s razlogom, koje nije sramota pojmova kao što su politika, ideologija i društvena kritika, jer ne zvuče kul.

Nedavno je obilježena desetogodišnjica ubojstva Zorana Đinđića. Što mislite o njegovom liku i djelu? Smatrate li da su u Srbiji izdana neka nadanja?

Kada se atentat pre deset godina dogodio, imao sam potpuno drugačije mišljenje nego sada. Danas sam jako daleko od ideja Zorana Đinđića zato što su mi bliske ideje levice, nasuprot neoliberalnog kapitalizma i radikalne privatizacije društvenog vlasništva, šta je zagovarao i šta je milione ostavilo bez posla.

 Pasoš u gaćama

Jedan ste od prvih srpskih bendova koji je nakon rata 1999. zasvirao na Kosovu. Zašto ste se odlučili na tu gestu? Kakvo je bilo to iskustvo?

To je bilo odlično iskustvo, boravili smo i u srpskim enklavama južno od Prištine, u samom gradu i na severu Kosova. Bilo je jako zanimljivo videti Kosovo izbliza posle toliko godina pominjanja u vestima. Ali otišli smo u Prištinu kao u svaki drugi grad, da sviramo ljudima koji su nas zvali, tako željnim dobrog koncerta, i to u klubu, ne u sklopu neke isforsirane “mirovne” misije. Bilo je puno ljudi, znojavo i ludo kako i treba da bude.

Da li se preko vaše pjesme “Lica” može razumjeti današnja srpska stvarnost?

Stvarnost je mnogo kompleksnija, nažalost. Ta pesma govori o slizanosti i zajedničkim interesima navodno suprotstavljenih delova vladajuće klase.

Zašto kritika Oktobarskog salona?

To je kritika okoštale “visoke”, samozadovoljne, larpurlartističke kulture. Mada je nastao kao avangardna smotra 1960-ih, Oktobarski salon odavno ne komunicira i ne privlači mlađu publiku. Dugo sam, u nerazumevanju šta je tačno, mislio da je to salon nameštaja u oktobru, a nisam kao klinac bio nezainteresovan za kulturu, naprotiv.

Kao dječak dolazili ste u Kaštela, gdje vam je dio obitelji. Koliko ste danas povezani s Hrvatskom?

Svako malo putujem sa bendom u Hrvatsku, doduše sada je to na nekoliko dana, da sviramo ili da se bacimo u Jadran, ali kako su mi majka i cela ta strana porodice poreklom iz Splita, tj. iz Kaštel Kambelovca, tamo sam provodio svako leto do punoletstva. Krio onaj drugi pasoš u gaćama na granici, kad nije smelo da se ima dva, išao i za vreme rata preko Mađarske i odmah posle rata preko Bosne i Hercegovine, sam sa 11 godina. I drago mi je da imam iskustvo odrastanja u drugom gradu, posebno u tako ludim vremenima, gde sam u Splitu bio Srbin, u Beogradu Hrvat, pa sam rano razumeo besmislenost podela ljudi na osnovu nacionalnosti, ali i to koliko su to dva slična i bliska naroda.