Čovjek bez prethodnika i nasljednika
Kako je zelena bila moja dolina, HTV 3
Svakoga dana u svakom pogledu HTV 3 napreduje! Za remek djelo Johna Forda, Kako je zelena bila moja dolina, odabran je sjajan termin – ponedjeljak, iza 20 sati navečer, prime time. To čovjeka stavlja u dvojbu što gledati – Mislava Togonala ili Johna Forda – čovjeka čiji film možete prepoznati već po kadru jednog jedinog oblaka, jer je samo Ford tako snimao oblake… Na koncu Ford pobjeđuje Togonala za duljinu prsa jer u svakom gledanju starog filma vidite nove detalje, dok kod Togonala u svakoj novoj temi prepoznajete staru rutinu. Odmah nakon Fordova filma, na red dolazi Emisija – Okrugli stol s Oliverom Stoneom i Tariqom Alijem. Zanimljivo je da su Stone i Ali u ovom kontekstu eminentno politički subjekti, no Četvrti se, informativno-politički program, nije dosjetio onoga čega se dosjetio Treći: napraviti ekskluzivan prijenos njihova nastupa (Stone i Ali dali su inače rukovet „ekskluzivnih“ intervjua svim živim medijima i nema ni jednog svračjeg zakutka u našem medijskom mainstreamu koji nije popularizirao subverzivnost ove dvojice subverzivaca). Nema veze, revolucija je danas ionako samo stožerna tema pomodnih kulturnih panela, kao što je Che superbrend tekstilne industrije, pandan Lucianu Bennetonu, pa je okružje stjecajem okolnosti ispalo primjereno, a Četvrti je preokupiran reemitiranjem ocvalih Županijskih panorama jer HTV ima malo ljudi za svježe emisije, njih samo 3300.
Nova doza subverzije uslijedila je odmah nakon Emisije, stavljanjem na program filma Rođen 4. srpnja, Stoneove antiratne uspješnice, s kojom će se teško identificirati većina od onih 550 tisuća hrvatskih branitelja, vojske tek malo manje od Napoleonove Le grande Armee, kojoj danas ne fali ni ptičjeg mlijeka. Nisu naši ljudi glupi Jenkiji da pitaju što mogu učiniti za domovinu, nego što domovina može učiniti za njih, kad će penzija, kolike su povlastice, trebaju li dva svjedoka, i slično, tako da nema tu puno mjesta cmizdrenju i veteranskom veltšmercu. Uglavnom, film dana se s 19 preselio na 20 sati i to je vrlo razborita odluka koja će Prvome donijeti mnogo glavobolje a Trećemu pametniju publiku, baš kako i dolikuje.
Ivan Hetrich Het
Nema danas u hrvatskome eteru niti jedne figure čija bi se otmjenost, erudicija, dikcija ili šarm mogli mjeriti s onom Ivana Hetricha, režisera, novinara, dokumentariste, autora pored čijeg imena niti jedan epitet ne zvuči neumjesno. Hetrich je figura nalik bogovima holivudskog olimpa – Gary Cooper Televizije Zagreb – pa u hrvatskim relacijama nema niti prethodnika niti nasljednika, da se poslužimo metaforom Đure Šušnjića. Sad ga vidimo kako snima antologijsku seriju Kuda idu divlje svinje, kao režiser enciklopedističkog formata, kojega Ljubiša Samardžić uz mnogo snebivanja moli da budu „na ti“; sutra ga vidimo kako na zagrebačkim ulicama, kao novinar početnik iz Zagrebačke panorame, radi ankete s građanima, o tome gdje će dočekati Novu godinu. Ovdje ga vidimo kako radi vrhunske razgovore, njih 220 u ciklusu „Srdačno vaši“; ondje uskače kao briljantni voditelj Kviskoteke, jedini koji izgleda obrazovanije od svih svojih natjecatelja. Hetrich je režiser Kapelskih kresova, potom niza televizijskih drama rađenih po Cesarcu, Vojislavu Kuzmanoviću, Gogolju – preporuka Trećem: emitirati! To je kulturno blago prvog ranga! – pa onda autor brojnih televizijskih i knjiških putopisa… Ukratko, zadovoljstvo gledanja, užitak dobre televizije.
Kako bi danas prošao Ivan Hetrich? Prosvjetiteljski modernizam despotskog socijalizma, u kojemu je kultura bila postavljena na pijedestal skoro religioznog tipa, pogodovao je – paradoksalno – aristokratskim likovima, poput njega. Liberalna demokracija forsira „čovjeka masu“, kako bi rekao Ortega y Gasset. Ivan Hetrich danas bi bio poražen od pršutara Keruma, Ave Karabatić, Ante Gotovca, i sličnih junaka i junakinja našeg doba. Titova epoha je bila Periklovo doba kulture Južnih Slavena jer, pored ostalog, danas nije moguće naći niti jednu jedinu televiziju koja bi snimala serije nalik na „Divlje svinje“.
Suzana Hetrich brižno je, akribično, pedantno, posložila ovaj brilijantni dokumentarac u kojemu je prodefilirala cijela vojska relevantnih sugovornika (Ivo Štivičić, Ljubiša Samardžić, Ana Karić, Miljenko Prohaska, Nenad Puhovski…), podloživši ga glazbom iz Kapelskih kresova. Uz odličnu kameru Dragana Ruljančića, film o Hetu pružio nam je silno zadovoljstvo i snažnu tugu za vremenima koja se više nikad neće vratiti, što je – govorimo li o kulturi – nenadoknadiva šteta.
Cirkus na Prisavlju
Goran Radman došao je na Prisavlje s obećanjem o moralnoj reformi Hrvatske televizije, i već u prvom dijeljenju karata izveo harakiri. Na poziciju urednika zaduženog za istinito informiranje nacije kooptirao je Željka Rogošića, u čijem je životopisu pouzdano siguran tek datum rođenja. Željka Rogošića predložio je, i za njega prisegao, Goran Rotim, no od njega sad, nakon Rogošićeva pada, ni traga ni glasa. Drugo zvučno Radmanovo obećanje bilo je ono o stvaranju uvjeta za snimanje velikih dramskih serija. No, nastavi li reforme ovim tempom, njega će ispuniti na grčke kalende, naški rečeno, na sveto nigdarjevo. Lavovski dio novca, više od milijardu kuna koje HTV godišnje utrži, odlazi na plaće stotina i stotina ljudi koji ništa ne rade, poziv na posao prije 12 sati smatraju drskošću, a svaki pokušaj promjena ocjenjuju “kulturnom revolucijom”, “boljševizmom” ili “revanšizmom”. Kadrovski krimići dio su prisavske dvorske rutine, to će uvijek biti tako, no Radman mora provesti restrukturiranje sustava, riješiti se viškova, dovesti nove, sposobne ljude, nabaviti novu tehniku i krenuti u ostvarenje zadatka koje je obećao, a u kojima će kruna biti nove “Divlje svinje”, premda zasad vidimo jedino novinarske veprove kako ruju po prisavskom mulju, no to nije novi dramski doseg nego stara svinjarija.