Demokratski socijalizam je budućnost

Foto: Maja Medić

Beogradska rediteljica s berlinskom adresom Marta Popivoda i koautorica Ana Vujanović, obadvije članice neformalnog umjetničkog kolektiva “Teorija koja hoda” (TkH), snimile su eksperimentalni film “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo”, prikazan u sklopu 63. Berlinala. Razgovarali smo s njih obje, poštujući njihovu želju da intervjue daju skupno i da poštuju kolektivističku politiku.

 Kako ste zadovoljni dosadašnjim uspjehom filma?

Kao kulturne radnice, koje za razliku od mnogih drugih radnika i radnica imaju pristup javnoj sferi, smatramo da je uspeh ovog filma što je bar na trenutak u Srbiji i šire doprineo pokretanju sećanja i priče o društvu koje je težilo socijalnoj pravdi i ravnopravnosti, za razliku od današnjeg, neoliberalno kapitalističkog koje briše javni sektor i samu ideju socijalne pravde. 

 Poslednji slet 

 Zašto su građani tako lako napustili zamisli socijalističkog kolektivizma, bratstva i jedinstva, radničkih prava i besplatnog obrazovanja?

Mi zapravo nismo sigurne da je to išlo tako lako. Pre svega, veliko je pitanje kako su te masovne izvedbe ideologije uticale na verovanje ljudi. U radnim akcijama recimo, vidimo da, kako kaže Richard Sennett, tek kada ideologija postane verovanje, ona motiviše ljude na akciju. Kasnije, međutim, može se primetiti jedno “izlizavanje” te ideologije, sve do teze Renate Salecl da u jednom trenutku građani Jugoslavije više nisu verovali u socijalizam, nego su verovali da svi drugi veruju u njega. Zato nas je u radu na filmu zanimao i postepeni prelaz sa ideologije kolektivizma na individualizam i koliko je on bio vidljiv u državnim izvedbama. Za to je najbolji primer poslednji slet za Dan mladosti 1988., kada koreografkinja i plesačica modernog plesa Sonja Vukićević izvodi solo tačku na stadionu JNA u Beogradu, a sa njom pleše 5000 mladih. To je bila prva solo izvedba – izdvajanje jednog virtuoznog tela iz mase – koju smo mogli da vidimo na ovoj državnoj priredbi, a ujedno to je bio i poslednji slet i najava novog sveta. U tom trenutku, ideje demokratije i ličnih sloboda delovale su emancipatorski, ali otvaranje javnog prostora dalo je veliki zamah i nacionalnim identitetima kao i nacionalizmu, koji je za svega par godina uspeo da podigne ljude na građanske ratove.

 Na koji način neoliberalizam oblikuje naše kolektivno tijelo danas?

To je veoma zanimljivo pitanje. Pre svega, neoliberalizam se predstavlja kao racionalan, a ne ideološki zasnovan sistem i otud ideje o postistorijskom i postideološkom dobu u vreme hegemonije neoliberalizma. Međutim, individualizam na kojem idejno, a zatim i materijalno počiva neoliberalni kapitalizam je svakako ideološka kategorija. Vaše pitanje je utoliko zanimljivo što neoliberalizam oblikuje kolektivno telo individualistički – promovišući ideje o ličnim pravima i individualnim slobodama. Time, on to kolektivno telo atomizira i putem ideja kompetitivnosti a zatim i neizvesnosti pojedinačnog života usled konstruisanog straha od epidemija, prenaseljenosti planete, terorizma, smaka sveta i sl. sprečava da se kolektiv identifikuje i postane društvena sila.

 U Srbiji je popularan revizionizam socijalističkog razdoblja?

U pravu ste, s tim da mi vidimo dva različita revizionizma. Jedan poništava svaku ideju i svaku vrednost socijalističkog društva u Jugoslaviji. Njega promovišu trenutni istorijski pobednici koji se pozivaju na izmišljene nacionalne građanske tradicije. Drugi revizionizam je “jugonostalgija”, koja glorifikuje socijalističku epohu kao zlatno doba na prostorima Jugoslavije. Njega zagovaraju oni koji su razočarani novim kapitalističkim sistemom. Mi prvi revizionizam vidimo kao društveni trend protiv kojeg se nova levica mora stalno, temeljno i argumentovano boriti, dok prema drugom osećamo svojevrsnu empatiju, jer s njegovim protagonistima delimo bedu današnjice. Ipak, mi same nismo sklone nijednom istorijskom revizionizmu, jer nas zanima budućnost, futurizam. I naš film, koji se bavi istorijom – ali na benjaminovski način – vidimo zaista kao futuristički; njegov ulog je budućnost.

Dio ste TkH kolektiva, u kojem djeluje i Ana Vujovic, koja je zajedno s vama radila scenarij za film. Nazivate se umjetničko – aktivističkim kolektivom, pa me zanima možete li nam pojasniti o čemu se zapravo radi?

Teorija koja Hoda ili kratko TkH je ime nezavisne, samoorganizovane platforme, čiji urednički kolektiv okuplja teoretičare i umetnike iz oblasti performansa, teatra, filma i vizuelnih umetnosti. To su: Ana Vujanović, Bojana Cvejić, Marta Popivoda, Siniša Ilić, Bojan Đorđev i Katarina Popović. TkH je počela sa radom početkom 2000ih, na talasu post-petooktobarskog vere u društvene promene, a pokrenulo ju je desetak tadašnjih studenata Univerziteta umetnosti u Beogradu u želji za samoobrazovanjem i interventnim delovanjem na kulturno-umetničkoj sceni. Sve ovo vreme, cilj nam je da ostvarimo političke efekte izvedbe kritičke teorije u umetnosti i kulturi, ali i da istražimo mogućnosti delovanja u društvenoj realnosti sa pozicija umetnosti i kulture. Pokušavamo da podstaknemo kritičke diskurse i prakse koji su u najvećoj meri oblikovani lokalnim društvenim kontekstom. Zato je za nas Beograd bio i ostao primarni kontekst, iako radimo i regionalno i internacionalno.

 Takozvana Druga Srbija

 Što je to “nova ljevičarska pozicija u Srbiji danas” na koju se i vi referirate?

Mi između sebe, kao i na nezavisnoj – pre svega, kulturno-umetničkoj – sceni puno pričamo o tome i pokušavamo kontekstualno da sagledamo sopstvenu poziciju. Tokom 90-ih godina, alternativna scena u Beogradu i Srbiji, koja je pre svega bila kritična prema Miloševiću, orijentisala se kao liberalno-demokratska. To je takozvana Druga Srbija. Međutim, nakon promena, tokom 2000-ih kada se u Srbiji reuspostavlja kapitalizam, a pokazuje se da ide ruku pod ruku sa nacionalizmom, pojavljuje se i ponovo jača levičarska pozicija. Levičarska misao i praksa je 90-ih godina bila korumpirana i odbačena, s jedne strane zbog nezadovoljstva starim SFRJ režimom, a s druge jer su se SPS i JUL predstavljale upravo kao levičarske partije i okupirale tu poziciju. Danas je situacija drugačija i zato imamo jačanje različitih levičarskih pozicija u čitavoj regiji. Za njih su podjednak problem nacionalizam i neoliberalni kapitalizam, za koje oba pojmovi kao što su javno dobro i socijalna pravda ne znače ništa, nisu u njihovom vokabularu, a ni političkoj praksi. Zato mi osećamo najveću bliskost sa novolevičarskom pozicijom koja se zalaže za demokratski socijalizam.

Pokrenuli ste ilegalni bioskop u Beogradu. O čemu je zapravo riječ?

Ilegalni bioskop je zamišljen kao otvoren (samo)obrazovni program razmene i kontekstualizacije autorskih, dokumentarnih, aktivističkih, političkih, queer, anarhističkih, cenzurisanih i drugih marginalizovanih i u lokalnom kontekstu teško dostupnih filmova. Osnovna ideja je bila da se praksa deljenja i diskutovanja filmova među prijateljima i kolegama prenese iz privatnog u javni prostor, kao i da se proizvede novi javni prostor za razmenu diskursa o i oko filmova koje obično nismo imali priliku da gledamo u bioskopima u Srbiji.

Incijativa je pokrenuta 2007. i projekcije sa razgovorima se dešavaju svakog ponedeljka u Magacinu u Kraljevića Marka. Filmove uvek predlaže publika; to je jedan od osnovnih principa. Dakle, ilegalni_bioskop je otvoren za najširu publiku i sve zainteresovane da gledaju filmove, predlažu i organizuju projekcije, govore i pokreću diskusije o filmovima. Ovim želimo da uzdrmamo čvrstu granicu između urednika i publike, koja postoji u većini institucija kulture. Ideja je i da se podstaknu nespecijalistički diskursi o filmu, tako da u publici možete sresti najrazličitije ljude, od komšija do prominentnih teoretičara filma. Takođe, ilegalni_bioskop je potpuno nekomercijalna inicijativa, koja za cilj ima da stvori kritički nastrojenu zajednicu ljudi koji kroz medij filma diskutuju neke teme od šire društvene važnosti umesto da pasivno konzumiraju film kao zabavu. Time se komentariše i preispituje i skučeno shvatanje filma i uopšte značaja kinematografije u lokalnom kontekstu.

Ipak, u svakoj sredini gde je ilegalni_bioskop kasnije pokrenut – kao što su Pariz i Bilbao, a uskoro i Amsterdam – on ima svoje specifičnosti, ali osnovni principi rada su isti.