Igra je namještena

Foto: Marko Ercegović

Razabirući utiske po Dubrovniku uoči referenduma prošle nedjelje, promatraču gradskih zbivanja u prolazu se nametala, više nego inače, pojava onih standardnih ćakula o vremenskim prilikama. Danima prije – pa i poslije, kao što će se vidjeti – ovaj dio zemlje pritiskala je razmjerno tiha, no uporna južina, ljepljiva i ćudljiva. Bilo bi dobro da subotnja noć donese malo burina, dalo se čuti, i da nam otpusti grijehe naše. Ali nije.

Ovaj put strogo namjenski uzeto, razgovori te folklorne vrste pripadali su mahom upravo referendumskom kontekstu. Prevedeni u doslovan iskaz, značili su gotovo ritualno, simboličko prizivanje zdrave i dobre volje za svenarodnu odluku o projektu mešetarske apartmanizacije – golf više nemamo razloga ni spominjati – sjeverne padine Srđa. A znate već i onaj polumitski dubrovačko-republički pravosudni specifikum s južinom kao olakotnom okolnošću za teška nedjela, povrh svih drugih mistifikacija i rekreativnih psihologizacija. Pa, bilo bi sad najlakše ustvrditi kako su ljudi baš zbog podmuklog vremena uglavnom ostali doma, dok je na biračka mjesta došlo tek onih najstabilnijih 30 i kusur posto glasača, od kojih je 84 posto odbacilo rečeni projekt. Ipak, bilo bi to više nego isforsirano čitanje referendumskih statistika.

Da je presudilo jugo, u najmanju bi ruku većina Dubrovčana opasno poludjela i dotrčala zaokružiti opciju u korist golfa, pardon, nekretninskog privatnog megabiznisa. I budući da se za fijasko kakav nas je zadesio očito nije moguće opravdati vremenom u pogledu klimatskom, probajmo osvijetliti vrijeme u smislu društvenom. Da malo bolje vidimo, dakle, što se točno dogodilo 28. travnja u ovom gradu.

Prije svega, treba na kušnju staviti samu tezu da se radi o neuspjehu. Idemo redom: nezavisna inicijativa “Srđ je naš” izborila se kampanjom i peticijom za opće glasanje o mnogostruko štetnom i nezakonito postavljenom zahvatu iznad grada, a netko drugi je za takve situacije (p)ostavio krajnje nedemokratska pravila igre. Da bi rezultat lokalnog izjašnjavanja obavezao vlasti, naime, neustavno je propisan minimum izlaznosti od 50 posto biračkog tijela, plus jedan glas. Primjetan je i paradoks da je provjeru moralo ustvari proći itekako utemeljeno protivljenje klijentelizmu, dok je sam projekt gradnje otpočetka naturan javnosti kao bogomdan. S druge strane, kao što smo u ovim novinama već napominjali, u Europsku uniju nas je moglo referendumski uvesti već i onih 43 posto benevolentnih pri upuštanju u proces direktnodemokratskog odlučivanja. Jer ipak nije bila riječ o lokalnoj temi. Kao što bi to retorički sročio jedan ovdašnji dragi, vremešni konobar: “Ma koga vi zajebavate?!”

Ne samo Dubrovčane, jasno. I socijaldemokratska vlast, koja se prije posljednjih izbora za Sabor malne zaklinjala u nužnost znatno dostupnijeg referendumskog odlučivanja, prodala nas je – sve u zemlji – odavno. A sad će impresivnih 84 posto lokalnih glasova kontra ljute diveloperske čizme, iliti desetak tisuća njih u totalu, biti u hipu odbačeno ciničnom politikantskom gestom silnika koji trijumfalno uzurpiraju svaki iole kaloričan demokratski legitimitet. I još to nazivaju slobodom, civiliziranošću, prosperitetom.

U prilog dubrovačkoj investiciji međunarodnog trgovca oružjem Aarona Frenkela proteklih su se godina izjasnili u načelu svi hrvatski vlastodršci, i to vrlo eksplicitno. A to znači: sadašnji i bivši predsjednik države, troje premijera, dvoje gradonačelnika Dubrovnika i svi mnogobrojni nadležni ministri, s izuzetkom politički dekapitirane Mirele Holy. Aktualni dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić otišao je dotle da je netom uoči referenduma faktički pozvao sugrađane da uopće ne pristupe glasačkim kutijama. Podsjetilo je to na onu sugestiju njegove prethodnice Dubravke Šuice da ljudi zbog navale kruzera ostanu u kućama i ne stvaraju dodatnu gužvu. Naravno, jedina taktika protivnika referendumskog izjašnjavanja – zbog onog detalja s obavezujućom izlaznošću – moglo je i biti, kad su iscrpljene ostale podvale, samo opstruiranje te demokratske manifestacije. Što im je i uspjelo.

A do koje mjere, pokazuju to marketinška izvrtanja rezultata glasanja naglavačke. Ne čudi što se egzekutiva nekretninskog projekta s Majom Brinar-Frenkel i Ivanom Kusalićem na čelu nije pozvala samo na zgodan fakat da rezultat zakonski ne obavezuje vlasti. Nego su zaključili da su se Dubrovčani izrijekom odlučili “za golf”: da njima dakle pripadaju i glasovi onih koji nisu glasali. Ali učinio je to i notorni Edi Škovrlj, jedan od novodobnih kreatora Dnevnika HTV-a.

U ovom sistemu koji se kiti naslovom demokratskog, mehanizmi odlučivanja jednostavno su prometnuti u suprotnost vladavine naroda. Sve ovisi o dominantnoj interpretaciji, o uspješno nametnutom diskursu. Ako gradonačelnik Andro Vlahušić može hladno izjaviti da je neizlazak na referendum također način aktivnog sudjelovanja u istom, onda i urednik na javnoj televiziji smije primijeniti formulu Brinar-Frenkel.

Kad smo već kod medija, obratimo pažnju na njihovu funkciju u ovoj priči. Mimo svih, i ovaj se put izdvajaju publikacije Europapress holdinga, uz pojedine lokalne elektroničke medije. To s njima već je odavno veoma monotono, pa se ispričavamo čitateljima, od kojih mnogi zasigurno više nemaju snage ni čuti za kuću Ninoslava Pavića. Ali “Jutarnji list”, kao i najtiražnije lokalne novine “Dubrovački vjesnik”, oba u vlasništvu EPH-a, odradili su lavovski dio marketinga za tvrtku Razvoj golf. Izvarali narod, drugim riječima. Naslovnim stranicama neposredno pred referendum i tendencioznim naslovima – čak više negoli sadržajem članaka – “Jutarnji” je opako drukao za privatni krupni kapital. I kolumna Davora Butkovića, dan poslije, stoji uz bok gornjoj, falsifikatorskoj tezi o većinskoj referendumskoj pobjedi ulagača. Štoviše, legendarni Pavićev fantazist zaključio je da su tako Hrvati konačno prigrlili kapitalizam općenito.

“Dubrovački vjesnik” pak već godinama intenzivno denuncijantski obrađuje inicijativu “Srđ je naš”. Međutim, na jednom od sastanaka te organizacije prije referenduma u Lazaretima, gdje se uz nekoliko novinara zatekao i ovdje potpisani, prikazana je zanimljiva videosnimka koja otkriva prirodu tog odnosa. Maja Brinar-Frenkel sjedi u publici na nekom nedavnom skupu i upisuje poruku u mobitel. Njezina ruka zatim se opušta u stranu, dok vražji snimatelj zumira mobitelski ekran i uspijeva fokusirati ono što tamo stoji: primateljica poruke je Vjera Šuman, a u drugom dijelu teksta – nakon kurtoaznog uvoda – predstavnica i supruga investitora poziva glavnu urednicu “Dubrovačkog vjesnika” da porade na hodogramu. Budući da ta riječ podrazumijeva slijed, niz utvrđenih radnji, možemo laka srca zaključiti da su dvije dame sporazumno uređivale dotični tjednik u obimnom dijelu kojim se on posvećivao Srđu i gradnji na njemu.

Onda, stvarno, koga vi zajebavate?! Odnijet ćete puste milijune od vila na uneređenom Srđu i utoliko je vaš rezon više nego shvatljiv, ali svejedno budimo načisto da su to mnogi Dubrovčani na vrijeme prepoznali. A preparirani ostatak, sluđen opisanim brojnim medijskim obmanama i ojađen uslijed krize, rezigniran lažnom demokracijom i razvlašten, uostalom, još prije 20 i koju godinu, odbijen je od referenduma i uvjeren da on tu nema što činiti i da ne može ni o čemu odlučiti. Udaljen iz prve veće demokratizacijske bitke u Dubrovniku 21. stoljeća, dakle, no valjda ne i posljednje.

Ako ćemo pravo, bilo bi pretjerano očekivati da se masovniji odaziv mogao polučiti već u prvoj istinskoj akciji samoorganiziranja naroda, čija je društvena struktura prethodno temeljito razorena. S ovim Dubrovnik polako iznova zadobiva konture grada, što neko vrijeme gotovo da nije bio. Referendum je itekako imao smisla, i njegov rezultat ga ima.

Za tu je mobilizaciju najzaslužnija inicijativa “Srđ je naš”, odnosno nekoliko desetaka aktivista koji godinama ulažu silan trud u animiranju sugrađana i pravno nadmetanje s moćnim investitorom. Njihov predmet i dalje neobjašnjivo skuplja vlagu na Ustavnom sudu, koji funkcionira prema željama jačih, ne štiteći slabije ni opći javni interes. Poziciju tih aktivista umnogome odlikuje tipični političko-gerilski status, a ovih je dana obznanjen njihov sljedeći iskorak u osvajanju daljnjih uporišta u samom sistemu.

Dio inicijative izdvojio se na listu za kandidaturu na predstojećim lokalnim izborima. Budući da je riječ o svojevrsnom političkom cvijetu Dubrovnika, poželjet ćemo im sreću i uspjeh. Ako se nastave zalagati oko Srđa i sličnih ciljeva i u gradskom vijeću, pokazat će se puna vrijednost svega čemu smo ovdje svjedočili. Pa da nas više tako gadno ne zajebava kojekakav ugledni ološ, ni po jugu ni po buri.