Iskopina bučnog svemira
My Bloody Valentine: m b v (Pickpocket Records, 2013)
My Bloody Valentine su jedan od legendarnijih sastava u posljednjih 25 godina; reći prije dvadesetak godina nekome da ih voliš i pritom doznati da sugovornik dijeli tvoje mišljenje, značilo je, u najmanju ruku, da si stekao novog prijatelja/icu – bili su toliki kult. Zasluženo, albumi “Isn’t Anything” i “Loveless” bili su poput šifre izgubljene generacije devedesetih (govorimo, naravno, o Balkanu – oni s drugih strana nisu bili u našoj situaciji). Indie sastav iz Dublina imao je kohezivnu moć snimiti jedan tako razmuljavljen album kao što je “Isn’t Anything”, s takvom količinom brljanja po gitarama da je zvuk moguće opisati jedino zidarskom terminologijom: mlitav beton, razmrvljena cigla, kamen koji se runi… “Loveless” je označio prelazak s bauštele na autocestu: zvuk je bio ravan, bez okuka, a sve se ulilo u jedinstven komad savršeno izglačane buke. Album je aklamacijom pozdravljen kao
remek-djelo, ali bend nije bilo moguće spasiti od financijskoga kraha: nešto su još petljali sredinom devedesetih na tributeu za Wire i to je bilo sve.
Kako su godine odmicale, oko grupe se gradio, kako to već ide, sve veći mit, pa je bilo realno nerealno iščekivanje i nervoza oko njihova albuma “m b v”: od “Lovelessa” su prošle čak 22 godine, tako da nisu nelogične usporedbe ludoga genija Briana Wilsona i Kevina Shieldsa. Dosta im je toga zajedničko: raskorak s vremenima u kojima su stvarali svoja najbolja djela, mikroinovativnost u okviru predvidljivog pop-uzorka te, nadasve, svojevrstan razlaz s merkantilističkim svijetom pop-industrije. Ovakve su priče, pretpostavljam, poticajne za svakoga tko se ikada okušao u stvaranju vlastitih malih komada raja i pakla: upornost koja je dio priče o dvojici nesvakidašnjih glazbenika gotovo je filmski poticajna – možemo zamisliti film s Jakeom Gyllenhaalom kako glumi Kevina Shieldsa, koji živi u sobi s posterom Briana Wilsona umjesto ikone. Zatvaranje i dug kreativni proces na albumu “m b v” rezultirali su istom onom autističnom atmosferom kakvu je resio Wilsonov “Smile”, nekakvom gotovo tragičnom notom koja svjedoči o talentu zakopanom ispod kuće koju je sam izgradio i koja mu se srušila na glavu. I sada se ondje sreće s uspomenama na uspomene iz prošlosti – jedan kompliciran proces koji počinje već s prvom pjesmom “She Found Now”, da bi u “Only Tomorrow” konstatacija da je album sastavljen od stegnutih zvukova izgubljene prošlosti još dobila na težini.
My Bloody Valentine nisu napustili teritorij kojim su tako suvereno zavladali prije milijardu godina i milijardu svjetova, u vrijeme “fanerozoika”, kada je sve, baš sve bilo drugačije. Ono što je ostalo isto i što se sporo mijenja moglo bi se na albumu “m b v” svesti na slojevitu, masnu, nojzičnu glazbenu podlogu jednog od boljih indie i noise sastava ikada. My Bloody Valentine rade nekakvu uvrnutu retro-ambijentalnu psihodeliju, koja danas zvuči kao muzejski artefakt koji se čudom obreo u galeriji izgubljenih nota, a Kevin Shields i ekipa usporedivi su s arheolozima koji su nabasali na davno izgubljeni komad bučnog svemira, pa su ga neštedimice odlučili izložiti na albumu koji je podjednako dobar kao i prethodni i koji je opravdao očekivanja, ali vjerojatno nikada neće doživjeti mitski status svojih predaka jer su ljudi blesavi: My Bloody Valentine sada su i službeno postali rođaci Laurie Anderson i Roberta Frippa.