Istine i mitovi o Blajburgu

Rano ujutro, u subotu 5. svibnja 1945, avion kojim je upravljao par zarobljenih američkih pilota poletio je iz Zagreba prema jugu, Jadranu i Italiji: u njemu su i dvojica ustaških časnika, koji tek sastavljeni Memorandum vlade NDH, s potpisima svih ministara, nose u Kasertu pored Napulja glavnom komandantu savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Aleksanderu. Za svaku sigurnost, dva do tri sata kasnije polijeće i drugi avion, kojim isti dokument osobno nosi i jedan od njegovih potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić…

U Memorandumu ustaška vlada izjavljuje da “slobodno područje Hrvatske” stavlja pod zaštitu zapovjednika savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se onamo uputi vojska pod njegovom komandom “kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage”. Vjerovali ili ne, u njemu piše da će se ustaše pridružiti (a ne predati!) saveznicima, i to na slobodnom području Hrvatske, dakle slobodnom od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi, valjda, pravi neprijatelji zapadnjaka, za razliku od ustaša koji su, valjda zbog “sličnog načina razmišljanja”, njihovi pravi saveznici… Doista piše tako, pa zato već i Bekić u svom prikazu Memoranduma osjeća potrebu komentirati: “Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!”

Odmah pošto je taj jadni Memorandum odaslan, ustaška vlada donosi odluku (kao da je već samim slanjem ponude sve sređeno!) da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila prema austrijskoj granici. Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik kako će ih “na granici prihvatiti Anglo-Amerikanci. Tamo ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle, da bi Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije”. Da je to uvjerenje, posijano od strane ustaških predvodnika, bilo rašireno, svjedoči i pjesnik Srećko Karaman, koji u knjizi “Blajburška tragedija hrvatskog naroda” kaže: “Čim pređemo granicu Austrije opasnost je minula. Tamo su saveznici, nema komunista ni Titovih partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao i mi.” Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih i civilnih bjegunaca, koje je dva dana prije svršetka Drugoga svjetskog rata napuštalo Zagreb pred Titovom vojskom, postojalo je uvjerenje da bježe ususret onima “koji misle kao i mi”. Kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici jer su im razmišljanja sličnija nego ona “partizanska”, pa će ih stoga dočekati raširenih ruku…

Da to mišljenje nije bilo pojedinačno svjedoči i tada 16-godišnji bjegunac Drago Truhli, koji poslije u knjizi “Otvoreni dosje Blajburg” iznosi kako se “nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima”. U pedesetak kilometara dugoj koloni bila je i 19-godišnja Vukovarka Slavica Kumpf, koja u istoj knjizi potvrđuje kako im je rečeno da su “krenuli u susret Englezima”. Da to nije bila nekakva maštarija mladih ili neupućenih svjedoči opet Vinko Nikolić koji, opisujući u knjizi “Tragedija se dogodila u svibnju” treći dan svoga bijega prema Blajburgu, kaže kako “jedino što je u tom našem stanju djelovalo utješno bile su glasine: Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda već i danas natrag u Zagreb”. Nikolić je tada bio poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere državnog vodstva, koje čini pravi zločin prema vlastitom narodu i prevarom ga odvodi iz domovine.

Još upućeniji od njega je ustaški pukovnik Danijel Crljen, tada u samom komandnom vodstvu kolone od oko 150.000 očajnika, među kojima su, za zaštitu, i žene i djeca (što pokazuje sramotni kukavičluk zločinaca). U svom je dnevniku, objavljenom 1966. u “Hrvatskoj reviji”, zapisao da “moramo sebi prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca, makar i uz cijenu očajničkih okršaja”. U nastavku navodi kako su ih partizanske jedinice zaustavile na granici kod Dravskog mosta i postavile ultimatum bezuvjetne predaje; iz kolone u žurbi okupljeni dijelovi ustaške legije odgovaraju žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, uz teške gubitke u mrtvima i ranjenima, kako bi se – nekoliko dana nakon svršetka Drugoga svjetskog rata u Europi – borbenošću očajnika probili preko granice, do austrijskog Blajburga. Istog dana, 14. svibnja, Tito (shvaćajući valjda kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani takvim pogibijama) ponavlja svoje upozorenje upućeno desetak dana ranije: “Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika…” Sljedeći dan u podne, u utorak 15. svibnja, Crljen napokon stiže do engleskog generala Patrika Skota “koji kaže hladno i kratko da nas engleska vojska ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim bandama, jer smo po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili s borbom”. Zaprepašten neočekivanom Skotovom hladnoćom i odbojnošću, Crljen – nesvjestan dalekosežnog značenja svojih riječi! – dodaje: “Začudilo me je da nitko nije vodio nikakav zapisnik.”

No šokiranost hladnim Skotovim prijemom nije jedini razlog Crljenovog nerazumijevanja zašto nema službenog zapisničara: on, naime, nije mogao znati da je Memorandum ustaške vlade do maršala Aleksandera stigao istog dana kada je i poletio, nakon čega ga komandant Sredozemlja, u dogovoru s ministrom britanske vlade Haroldom Mekmilanom, iz Kaserte šalje u Beograd britanskom ambasadoru Stivensonu, koji ga hitno treba uručiti osobno Titu. Na taj su način, čineći presedan u diplomaciji, partizanskom vođi željeli pokazati ne toliko samu hitnost ili važnost dokumenta koliko svoje odbijanje da ga uopće prime na razmatranje! Dakle, Stivenson već 5. svibnja, nešto poslije 18 sati, stavlja Memorandum pred vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koji je s ustaškom ponudom britanskoj armiji tako bio upoznat i prije nego što će kolona predvođena Maksom Luburićem, zapovjednikom logora Jasenovac, desetak dana kasnije krenuti na put.

Da je i nepostojanje zapisnika trebalo biti znak odbijanja bilo kakvih pregovora o predaji, osim po Crljenovom dnevniku postalo je jasno i po sjećanjima potpukovnika Milana Baste, pregovarača NOV-a koji je bio prisutan kada je general Skot naglo prekinuo svaki daljnji razgovor s ustaško-domobranskim izaslanicima, uz upućene mu riječi: “Gospodine potpukovniče, moji tenkovi su vam na raspolaganju!” Basta se Skotu na ponudi zahvalio, rekavši da mu tenkovi nisu potrebni. Ni sat vremena nakon toga, negdje oko četiri poslijepodne 15. svibnja, posvuda po Blajburškom polju (na koje je dotad prispjela tek trećina kolone koja je krenula iz Zagreba) počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno svijetle krpe, košulje, majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne, sukobila se s grupom koja se tome protivila, nakon čega je izbrojeno 16 poginulih. Neki smatraju da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju prilikom pokušaja bijega (no od njega je svakako veći broj onih koji su se živi i zdravi uspjeli domoći Južne Amerike i ondje započeti snove i priče o tome kako se ginulo za domovinu). Dakle, prema svim mogućim podacima o svim zbivanjima pred Blajburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao biti veći od 40. O nekakvom masovnom ubijanju u nijednom vjerodostojnom dokumentu nema ni slova. Ostaju samo priče, proizvedene u dalekoj Latinskoj Americi.

Predaja raznih ustaških jedinica odvijala se i dalje ubrzano – nikom drugom nego onima kojima se očajnički uporno nisu htjeli predati, pa se i danas tvrdi kako to nikada nisu učinili. Preživjeli civili, žene i djeca svjedoci su da su odatle potjerani kućama, a nešto više od 35.000 zarobljenika odvedeno je preko Celja u Maribor, gdje su, koji dan poslije, u pobjedničkoj euforiji počinjeni i brojni osvetnički zločini.

Čitava literatura o tzv. blajburškoj mitologiji već godinama kao glavnu krivnju za hrvatsku sudbinu na Blajburgu na stotine načina varira izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; znači, ne samo da je krivac onaj koji je počinio djelo izdaje nego, što je još važnije, onaj nad kojim je počinjeno djelo izdaje je žrtva, zato i nevin. Međutim, da bi se taj smisao mogao održati, potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani nevini, što je još jedna neistina… Budući da su, je li, tako nevini izručeni progoniteljima, to je onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Blajburškom polju za budućnost duh časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske, koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.

Eto, to je smisao mitologije o Blajburgu. Ako je ondje izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje kojim je, zapravo, završio Drugi svjetski rat u Europi, Jasenovac postaje ono što je i bio – stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske. Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je tzv. blajburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.