Iva Ušćumlić Gretić: Knjigom protiv ravnodušnosti

Foto: Jovica Drobnjak

Sve se svodi na to da moramo imati onaj niz ljudi u životu koji su tu, makar ne mogu ništa promijeniti. Jer kad nemaš tih ljudi, srce ti – kako da kažem – prepukne. Ne znam to bolje objasniti“, kaže Iva Ušćumlić Gretić komentirajući svoj nedavno objavljeni roman „Duhovi“. Prateći živote nekoliko zagrebačkih obitelji osamdesetih godina prošlog stoljeća, autorica je napisala priču odrastanju, o potrebi da suosjećanje i razumijevanje postanu imperativi koji nemaju rok trajanja. Glavna tema je nasilje u obitelji, posebno nasilje nad djecom, problem koji tih godina još nije bio dovoljno osviješten. Ispreplitanje života nesretnih obitelji i brojnih unutarnjih dijaloga glavnih likova stvaraju tjeskobnu atmosferu koja kulminira černobilskom katastrofom, a završava dvadeset i šest godina kasnije događajem snažnim poput černobilske katastrofe. Iva Ušćumlić Gretić rođena je 1977. godine u Zagrebu. Dugi je niz godina radila kao novinarka i urednica u raznim hrvatskim medijima. Piše kratke i ne-tako-kratke priče, pjesme u prozi, a “Duhovi” su njezin prvi roman.

 Radnja vašeg romana „Duhovi“ smještena je u jedan zagrebački kvart, odnosno u Proleterskih brigada, a danas Vukovarsku ulicu. To je je jedno tipično socijalističko susjedstvo u neboderu u kojem svatko zna svakog. Zašto ste odabrali taj milje?

Odrasla sam u takvom kvartu, ali nekada je to bio teški šljakerski kvart. Još kao mala čula sam priče o tome kako žive ljudi u tom mom kvartu, iako se o tome uvijek potiho govorilo. Sa mnom su u školu išli dečki koji bi na nastavu dolazili plavi i s modricama, i mi smo svi znali da oni kod kuće dobivaju batina, ali to je tada bilo normalno. Taj mi se period života posebno usjekao u glavu jer si dovoljno klinac da ne kužiš najbolje što se točno događa u njihova četiri zida, ali si, s druge strane, dovoljno velik da sam primjećuješ neke stvari i čuješ roditeljske razgovore i razgovore starijih ljudi koje srećeš. Pamtim jednu sliku iz djetinjstva. Mi djeca igramo se graničara, a za stolom, pod jednom starom šljivom, sjede muškarci iz kvarta s rakijama. I onda im dođu sinovi i oni im umoče sladoled u rakiju. Jer je i to tada, naime, bilo normalno. Naprosto, to je taj neki način života koji poznajem, a ne bih mogla pisati o nečem što nisam proživjela.

 Znači li to da je ta priča godinama „čučala“ u vama pa ste je konačno i napisali?

Ne. Prije nekoliko godina dobila sam mail o tome kako djeca nestaju u shopping centrima. To me podsjetilo na priču kojom su nas plašili dok smo bili djeca. Tijekom mog odrastanja stalno se pričalo o velikom bijelom kombiju u kojem odvoze djecu. Dakle, pojavit će se taj kombi u koji će te neki nepoznati ljudi utrpati i odvesti u Albaniju, i nikada te nitko više neće vidjeti. To je bila i neka vrsta tihe ksenofobije, jer je u mom kvartu bilo nekoliko kućica u kojima su živjeli Albanci i neki od njih su zaista imali bijeli kombi. Ta paranoja od bijelog kombija bila je toliko velika da bismo moje prijateljice i ja, svaki put kada bismo vidjele bijeli kombi, pobjegle vrišteći. Kada sam 1995. godine počela raditi u Vjesniku, prva stvar koju sam napravila bila je ta da sam išla istražiti je li zabilježen ijedan slučaj otmice famoznim bijelim kombijem. Ispostavilo se da nije. Kada sam počela pisati ovaj roman, nazvala sam prijatelja koji radi u policiji i pitala ga koliko je djece oteto u shopping centrima. Odgovor je bio isti – niti jedno. Bilo mi je bizarno to što su metode zastrašivanja ostale iste i krenula sam propitivati što se promijenilo od vremena mog odrastanja do danas. Nekad su zlikovci dolazili iz Albanije, a danas sa Zapada. I uvijek nam veći strah čini neprijatelj koji dolazi nekud izvana, dok na male kućne užase koji se događaju u našem susjedstvu ne reagiramo. Jer, ne treba se petljati.

 Kraj jedne utopije

 Svi protagonisti vašeg romana, naoko su obični, „normalni“, ljudi koji žive svoje male živote. No u njihova četiri zida odvijaju se teške obiteljske drame.

Mislim da većina ljudi ima neku svoju, pomalo horor, obiteljsku priču. Kada ti se ljudi otvore i ispričaju ti te svoje priče, svi ti obiteljski demoni izađu na vidjelo. Koliko god bi ljudi željeli da se te priče događaju negdje drugdje, one su zapravo svuda oko nas, samo što ljudi umjesto da reagiraju, odabiru ravnodušnost. O tome govori moj roman.

 Kažete da je glavna tema vašeg romana ravnodušnost. Možete li to malo pojasniti?

To je tema koja me osobno preokupira. Nevjerojatno mi je kako lako postajemo prolaznici jedni drugima u životima. A ne treba puno, već jednostavno pitati nekog kako je i htjeti čuti odgovor. Sjesti pored nekog kome je teško, iako, recimo, ne znaš što je, niti možeš što konkretno učiniti. Osnovne ljudske stvari. To ne vidim i to me tjera da pišem. A „Duhovi“ su u osnovi o tome kakva se sve zla i užasi dogode kad je ravnodušnost standard. Ideja za roman nastala je prije pet godina. Napisala sam prvo poglavlje, imala sam koncept i sve, napravila sam istraživanje oko Černobila i sve što mi je trebalo i tu sam stala. Onda se prije dvije godine ubio moj prijatelj. Prvo sam se dugo, stvarno dugo, pitala zašto. Onda sam se pitala jesam li što mogla učiniti. I s vremenom su ta pitanja, užasno otrovna, prestala, ali jasno mi se formulirala ideja u glavi: događaju se sranja. Zavolimo pa nam bude slomljeno srce. Fali novca, nema posla, živimo u državi koja se davi u depresiji i beznađu. I teško je, tko kaže drugačije, laže. Teško je. Ali nekako moraš znati da postoji taj neki lanac ruku koje će te uhvatiti ako se spotakneš. Ono, da će te uhvatiti i pridržati. Da te neće ostaviti po putu jer si tužan, slomljen, izgubljen. Moramo biti tu jedni za druge, ne bismo smjeli biti prolaznici jedni drugima u životima. I onda su „Duhovi“ doslovno počeli urlati da ih napišem. Završila sam ih u dva mjeseca.

 U romanu je opisana 1986. godina za koju kažete da je „tada eskaliralo i podivljalo sve ono najgore“. Zašto?

To je godina černobilske katastrofe koju pamtim kao nešto jezivo. Živjeli smo u potpunom strahu. Roditelji nam nisu dozvoljavali da hodamo po travi  i stalno smo čekali taj famozni oblak koji će se pojaviti nad nama i sve nas potrovati. Izgledalo je kao da je cijeli svijet poludio. Bilo mi je važno staviti to u roman kako bih dokazala da ljudi jedino reagiraju na opasnost koja dolazi izvana, dok se puno gori užasi događaju svakodnevno u svakom od stanova naselja koje sam opisala. To je ujedno i kraj jednog vremena odnosno jedne utopije u kojoj smo živjeli.

 Većina ljudi izdvojila bi vrijeme socjalizma kao vrijeme u kojem su ljudi bili više okrenuti jedni drugima, i u kojem je suosjećajnost bila puno više na cijeni nego što je to danas. No vaša knjiga pokazuje drugu stranu te priče o „uvijek otvorenim vratima komšiluka“. Zašto?

Moja generacija je svoje „duhove“ počela plaćati u dvadesetim i tridesetim godinama. Morali smo si priznati da nije sve bilo tako idealno kao što se činilo. Zakon o zaštiti djece ili o nasilju u obitelji promijenio se u zadnjih deset godina. Izdvajanje zlostavljača iz obitelji nekada je bilo nezamislivo, kao i posebne zakonske odredbe o silovanju u braku. Zaslugom „zlih feministica“ iz raznih ženskih udruga danas su to stvari o kojima se javno govori, za razliku od vremena koje opisujem u svom romanu. Tada je to bila obiteljska stvar koja se odvijala u nečija četiri zida. I nije postojala svijest o tome da bi netko trebao reagirati i recimo pozvati policiju.

 Generacija s ključem oko vrata

 U romanu ima dosta opisa djece koja odrastaju igrajući se ispred zgrade s drugom djecom, penjući se po stablima, istražujući… I sami primjećujete kako toga danas više nema.

Danas više nitko ne pušta djecu van jer se svi boje da će im se nešto dogoditi. Postali smo društvo straha. Kada je moj sin imao pet godina pustila sam ga da ide sam u trgovinu. Nije morao prelaziti ulicu i smatrala sam da je važno da dijete odgajam da bude samostalno. No druge majke, koje sam susretala u parku, gledale su me kao da sam nenaoružano petogodišnje dijete poslala u Afganistan. Mi s mo bili generacija koja je odrastala s ključem oko vrata. Nije bilo mobitela i provjeravanja. Danas imamo nesamostalnu djecu i uplašene i zabrinute roditelje, i čini mi se da smo se kao društvo negdje putem izgubili.

 U romanu su vrlo žive slike Zagreba osamdesetih. Koliko se grad promijenio?

Zagreb se puno promijenio, ali ne nabolje. Grad se mora mijenjati, mora živjeti. Ali kad vidim šator na glavnom trgu nije mi dobro. Za razliku od likova mog romana, danas ljudi u zgradi ne piju kave skupa niti im se djeca poznaju i zajedno odrastaju. A nema više ni malih kvartovskih dućana niti zagrebačkih bendova. Nekad su zagrebački klubovi imali puno veće značenje nego danas. Recimo, moja prijateljica i ja smo mjesec dana skupljale hrabrost da uđemo u B. P. Club jer nam je to mjesto bilo pojam. Tamo su dolazili ozbiljni glazbenici i ozbiljni književnici, i imali smo veliko poštovanje prema njima. Kad govorimo o Zagrebu, mislim da je općenito, za Zagreb i Hrvatsku, ključna promjena taj gubitak svijesti o važnosti pripovijedanja i pripovjedača. Izgubili smo svijest o tome koliko je važno pripovijedanje i to da svaki grad ima svoje pripovjedače, svejedno radi li se o glazbi, književnosti, fotografiji… Oni naprosto oslikavaju duh vremena u kojem žive, opoznaćuju nam našu stvarnost izvan novinskih tekstova i ovih svakodnevnih događaja. To smo izgubili. A to Zagrebu nekako otima jako puno njegovog duha.

 Između poglavlja stavljeni su citati ljubavnih pjesama među kojima dominira ona Jadranke Stojaković „Što te nema“. Zašto?

Te su pjesme radio. Htjela sam da kroz cijelu knjigu svira taj neki imaginarni radio, iako moram priznati da sam imala u glavi Radio Sljeme kao zvučnu kulisu. Htjela sam da se stalno čuje taj neki radio, jer ja tako doživljavam svijet. Meni je osobno glazba silno važna i uvijek se, dok nešto čitam, hvatam kako tražim baš najbolji soundtrack. Nisam sigurna kako sam birala pjesme: jako sam puno vremena potrošila na odabir tog soundtracka knjige, tražila sam pjesme koje će na neki način prenijeti neku emociju. A „Što te nema“ je predivna pjesma koju sam smjestila na dva teška mjesta u knjizi. Jer ona prenosi tu neku tugu, taj neki tihi očaj. Žao mi je malo što sam si je toliko „ubila“, u smislu da je nužno povezujem s nekim ružnim stvarima, ali eto, legla je na pravo mjesto i drago mi je što je toliko dominantna u knjizi.