Krimić sa političkom pozadinom

Nakon što je kosovska policija uhapsila Nasera Keljmendija, kojem je u roku odmah određen jednomjesečni pritvor, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine uputilo je zahtjev misiji Euleksa za izručenjem ovog, donedavno najtraženijeg državljanina dviju država koje se međusobno ne priznaju, za razliku od njihovih podzemlja čiji su odnosi, kako se to kaže, srdačni i prijateljski. Na izručenju, barem njegovom pokušaju, Keljmendija Bosni i Hercegovini, naročito je, kako sam ponavlja u intervjuima svojim novinama, insistirao ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić. I to je ono što daje čudan tok priči u kojoj ne fali elemenata za ozbiljan krimi-roman sa političkom pozadinom.

I Radončić i Keljmendi naturalizirani su državljani malog gangsterskog raja na Balkanu. Prvi je u Sarajevo došao pred rat, da prodaje zbirku narodnih priča “Sandžačke ćehaje”, da bi se u olovnim godinama izdigao više od svog nebodera u širem centru bosanskoga glavnog grada. Bio je Radončić bliski saradnik komandanta generalštaba Armije BiH Sefera Halilovića, pa je onda uz pomoć novca Stranke demokratske akcije napravio Novinsko-izdavačku kuću Avaz, da bi se uskoro uključio u sve bitne sheme političkog, građevinskog i inih biznisa u kojima su crno i bijelo samo nijanse sive. Mediji su ga nazivali bošnjačkim Berluskonijem, a on sebe radije Donaldom Trampom islamske vjeroispovijesti.

Naser Keljmendi, osuđivani nasilnik i kriminalac iz Peći, u Sarajevo je došao 1998, u nešto boljem materijalnom stanju nego Radončić na početku uspona. Nije, čim je raspakovao kofere, kupio dva-tri stana i hotel, i Keljmendi je već krenuo praviti neke, svima vidljive probleme. Kakav je dojam ostavljao možda najbolje govori činjenica da je njegov hotel nekadašnji načelnik Općine Ilidža uporno, precizno i, istina, nenamjerno, umjesto “Kaza grande” nazivao “Koza nostra”.

Inače, hotele poput Keljmendijevog, nije loše napomenuti, stručnjaci za pranje novca nazivaju crnima: polulegalno su izgrađeni, ali je sve u njima obrnuto, dakle legalno. Konobari, sobarice, recepcioneri i čistačice rade kao u svakom drugom, prihodi se prijavljuju, poreske obaveze izmiruju, samo što gostiju nema. Ti nevidljivi posjetitelji, pojednostavljeno kazano, spavanje kojeg nema, plaćaju novcem koji vlasnici imaju viška, samo mu ne bi objašnjavali porijeklo. Na kraju niza složenih operacija, prihod od trgovine drogom, ženama i drugom visokotarifnom, nelegalnom robom pretvara se u zaradu od ugostiteljstva.

Istina, Keljmendi je barem dva puta imao goste: Naser Orić, komandant odbrane Srebrenice, po povratku iz Haga jedno je vrijeme živio i trenirao u hotelu svog, uskoro bliskog prijatelja; tu se, na Ilidži, bježeći od srpske policije, nakratko smjestila i Lidija Ocokoljić, po zanimanju sestra i operativna saradnica folk zvijezde Cece Veličković, supruge ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Sa sobom je, osim šminke, grudnjaka i cipela, donijela i nezanemarivu količinu droge. Za, naravno, ličnu upotrebu većeg broja pojedinaca. Njih, valjda, nekoliko desetina, ako ne i stotina.

I dok je ime Nasera Keljmendija postajalo sve poznatije, na nekoj od olimpijskih planina sastali su se predstavnici policija iz regiona. Nakon zvaničnog dijela, jedan visoki oficir MUP-a Srbije rekao je u nezvaničnom razgovoru: “Ako je to onaj Keljmendi, nek’ vam je Bog na pomoći.” A onaj, dakle taj, pravi Keljmendi, već je uveliko vodio jednu od najvećih i najbolje organiziranih  grupa za veletrgovinu drogom od Turske, preko Kosova, pa Srbije i Crne Gore i dalje, do evropskih tržišta. I svugdje je gradio veze sa najbitnijim akterima javnog života. Na Kosovu je tako imao bliske odnose sa Ramušom Haradinajem, nekadašnjim zapovjednikom UČK-a i kasnijim premijerom. U Crnoj Gori je, kako je sam kasnije priznao u intervjuu listu “Vijesti”, financijski pomagao referendum za neovisnost, da bi ga zauzvrat tamošnji sud oslobodio svih optužbi u građevinsko-korupcijskoj aferi oko izgradnje hotela u Ulcinju. Usput je, i to promptno, pušten nakon što ga je patrola crnogorske policije slučajno zaustavila i u njegovom automobilu pronašla tri miliona eura. Još su mu se izvinjavali zbog nesmotrenosti.

U Sarajevu se u isto vrijeme policija bavila Keljmendijem, ali uzalud. Kao domaćin raznim ministrima, patriotama i privrednicima, on je o svakoj akciji i istrazi bio bolje informiran od pola nadležnih inspektora. Ilustracije radi: jednom je dočekao specijalce koji su furiozno ušli u “Kaza grande” i njihovog vođu, čije je lice pokrivala kapa poznata kao fantomka, oslovio prezimenom, upitavši ga zašto je poranio sa upadom.

Sve u svemu, posao je cvjetao, pa je Keljmendi otvorio firmu i u Dubaiju, dok je u Bosni kupovao automobile onako, da mu nije dosadno, te učvršćivao veze sa Novinsko-izdavačkom kućom Avaz. Trgovalo se tu nekretninama i blindiranim terencima, odlazilo na piće u hotel “Radon plaza”, čije je vlasnik sadašnji ministar sigurnosti Fahrudin Radončić, broj miliona na računima od Nemile pored Zenice do nedraga je rastao i jedino su tri mlađa Keljmendija, tri tatina sina, proizvodila višak galame uličnim pucnjavama. Niko tu više nije sumnjao ko je i šta tačno radi ilidžanski hotelijer… Posebno nakon što je u klasičnoj sačekuši ubijen Ramiz Delalić Ćelo, ratni komandant i mirnodopski don. Ubica je, prema navodima iz istrage, došao sa Kosova. I nestao.

I tako je Naser Keljmendi mirno živio, naporno radio, u “Radon plazi” oženio sina i izbjegao atentat koji je na njega planirao izvršiti Zijad Turković Zika (na Sudu BiH sudi mu se za niz zastrašujućih djela, među kojima je i nekoliko brutalnih likvidacija). A onda je, kada je došlo vrijeme, “Dnevni avaz” objavio tekst u kojem je najavljeno Keljmendijevo hapšenje. Taman na vrijeme da ovaj “kontroverzni biznismen” nestane iz BiH-a. I malo prije nego će Stejt dipartment objaviti takozvanu crnu listu, na kojoj je visoko plasiran i vođa balkanskog narko-kartela, rođen u Peći, nastanjen u Sarajevu.

Nasera Keljmendija dugo nije bilo za čuti i vidjeti. Prema nikada demantiranim (polu)informacijama, u Dubaiju se “družio” sa agentima američke agencije za borbu protiv droge (DEA), a onda se pojavio doma, na Kosovu. I sada čeka… I gleda kako se njegovi dojučerašnji dobri poznanici utrkuju tražeći izručenje, iako znaju da takvo što nije nimalo uobičajeno između država koje nemaju diplomatske odnose. Samo što to uopće ne smatraju tragičnim: bolje da Keljmendi glasno šuti na Kosovu nego da progovori u BiH-u.