Lučićev doprinos filozofiji zlosilja

Gotovo nema dana a da se u nekom od medija ne ukaže lik povjesničara Ivice (Ive) Lučića. Jedan od razloga tome njegova je knjiga “Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.”, ali najvažniji je zasigurno predstojeća presuda Haškog suda šestorici čelnika HVO-a i Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB), koji su optuženi za brojne ratne zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom. To su predstavnik MORH-a za HRHB i kasnije zapovjednik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak, predsjednik vlade HRHB-a Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković, zapovjednik Vojne policije i kasnije ministar unutarnjih poslova HRHB-a Valentin Ćorić te Berislav Pušić, šef službe za razmjenu zarobljenika koji je kasnije postao predsjednik povjerenstva za zatvore i druge zatočeničke objekte. Premda se to suđenje u Hrvatskoj godinama ignorira, sada se shvatilo da se u slučaju osuđujuće presude loše piše i samoj Hrvatskoj, jer se optužnicom i pokojni Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban terete za udruženi zločinački pothvat čišćenja Hercegovine od Bošnjaka i njezino pripajanje Hrvatskoj, koja bi time postala agresor u BIH-u, ništa manji od Srbije.

Kako mediji danas teškom mukom pronalaze stručnjake koji bi se argumentirano suprotstavili takvim optužbama, u prvi je plan isplivao Lučić, kojega se najavljuje kao povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest. Blagoglagoljivi znanstvenik u takvim prilikama rado ponavlja teze poput one izrečene u HRT-ovoj emisiji “Nulta točka” da “bez obzira na izvješća međunarodnih snaga (odnosno procjene, jer to nisu izvješća temeljena na nekom velikom znanju), nikada u BIH-u u sukobu hrvatskih i bošnjačkih snaga nije bilo više od jedne brigade HV-a, i to ne čitava brigada, nego dijelovi različitih postrojbi, uglavnom dragovoljaca, ljudi koji su rođeni u BIH-u, koji su otišli ratovati u Hrvatsku, a onda su otišli ratovati dolje, kada su napadani njihovi domovi. Eventualno, s njima su došli njihovi kolege, znači radi se o dragovoljcima”.

Svatko tko je tijekom rata živio u Hercegovini i Hrvatskoj i slušao priče svojih prijatelja i susjeda, nasilno odvlačenih na bosanskohercegovačke bojišnice, mora se zapitati kako je moguće da takve teze iznosi jedan znanstvenik, pa makar i s ultradesnog Hrvatskog instituta za povijest. U Lučićevu je životopisu s ponosom istaknuta činjenica da je odlukom Franje Tuđmana i sina mu Miroslava postavljen na čelo hercegovačke podružnice HIS-a, zadužene za vođenje obavještajnog dijela nečega što objektivni promatrači zovu hrvatsko-bošnjačkim ratom, a “nezavisni eksperti” sukobom; u učestalim bi ga medijskim istupima, dakle, valjalo potpisati i kao Tuđmanovog špijuna koji, braneći Hrvatsku od optužbi za agresiju na BIH, brani i samoga sebe za ono što je radio za vrijeme rata. Jer bude li haška šestorica proglašena krivima za udruženi zločinački pothvat, prvi hercegovački špijun moći će se pronaći visoko među “ostalima” na popisu “Tuđman, Šušak, Bobetko, Boban i ostali”.

No Lučiću treba odati priznanje za golemu količinu energije koju ulaže da obrani najsramotniji dio Tuđmanove politike, a to je onaj prema BIH-u, susjedu s kojim je s jedne strane potpisivao sporazume o prijateljstvu, a s druge ga čerupao, dogovarajući podjelu s Miloševićem i surađujući na terenu s generalima Vojske RS-a, s kojima se za hrvatsko-bošnjačkog rata unosno trgovalo, ponajviše naftom i oružjem (o tome postoje brojna svjedočanstva mnogih, pa i hrvatskih časnika, koji su prisiljavani na suradnju zbog “viših ciljeva”).

Podgrijavajući tezu o nemogućnosti suživota u BIH-u, Lučić i danas teologa Ivana Šarčevića i pisca Ivana Lovrenovića naziva neprijateljima hrvatskog naroda i hrvatskih nacionalnih interesa; po njemu, njihova je krivnja što su se složili s istupom Ive Josipovića, koji je na početku svog mandata u Sarajevu kritizirao Tuđmanovu politiku prema BIH-u. Tada je Lučić predsjedniku Republike javno poručio da griješi, smatrajući da je ta politika, u čijem je provođenju i sam sudjelovao, bila jedina moguća. Kada je nekoliko intelektualaca stalo u Josipovićevu obranu, naletjeli su na mine špijuna-povjesničara, koji je tvrdio da ga franjevac Šarčević napada poput “kakvog partijskoga komesara”, koji Jugoslaviju “očito ne može prežaliti” – nastojao ga je diskreditirati i kao katolika i kao Hrvata, koji brani interese “bošnjačkih nacionalista”. Ivana Lovrenovića (koji je ljude poput Lučića prozvao jer Josipovićevo “političko priznanje” nisu iskoristili da se “na tom toplom vjetru i sami sebi otvore i iznutra oslobode, riješe vlastitih utvara”) nazvao je “Izetbegovićevim ambasadorom”; za njega je on – kao i brojni bosanski “crveni fratri” – “sljednik svjetonazora KPJ” i “komunistički cenzor”, poradi čega ne može biti ni Hrvat, nego tek čovjek “iskorijenjen iz Varcara i iz hrvatske političke tradicije”, čovjek koji je od “bosanskog mitomana” postao “bosanski nacionalist”.             A u čemu je zapravo krivnja Šarčevića, Lovrenovića i svih drugih koji su u posljednje vrijeme Lučićeva meta? Taj znanstvenik nikako im ne može oprostiti što se zalažu da hrvatski narod u BIH-u svoje probleme mora rješavati u Sarajevu i tu državu smatrati svojom domovinom. Lučić nariče za nedostatkom nekakvoga općega hrvatskoga nacionalnog interesa koji bi trebali dijeliti svi Hrvati bez obzira na to gdje žive, ne videći, dakako, u tome paralelu s velikosrpskim projektom “svih Srba u jednoj državi”.

Dobra je stvar što je prilikom Lučićevih medijskih istupa u njih gotovo redovito uključen i Anto Nobilo, advokat i jedan od nekolicine intelektualaca u Hrvatskoj koji se ne libe stvari nazvati pravim imenima. Za Nobila nema dvojbe da je Hrvatska izvršila agresiju na BIH; da zna o čemu govori, potvrđuje i suđenje Tihomiru Blaškiću, na kojem je kao njegov branitelj argumentirao da je u HV-u postojala dvostruka linija zapovijedanja, jedna koja je rat vodila po zakonu i jedna koja je činila zločine, otvarala logore po Hercegovini i vršila agresiju na prijateljsku zemlju. U već spomenutoj “Nultoj točki”, emitiranoj 8. travnja, Lučić je na Nobilovu primjedbu da je hrvatsku agresiju na BIH potvrdilo i nekoliko presuda u Haagu odgovorio: “Iskreno rečeno, baš me briga za seriju optužnica i presuda, govorimo o tome što je istina, a što nije. Meni kao znanstveniku važno je reći što tu dogodilo i što je tu istina, a ne što je netko presudio.” Nedostajalo je samo da ponovi godinama isticanu tezu svojih istomišljenika da nam “neće valjda Haag pisati povijest”, no kako je ona nestala s pozornice nakon sudskog oslobađanja Gotovine i Markača, mogao je tek uskliknuti da ga baš briga za presude.

Na Lučićevu žalost, ostaje činjenica da su brigade HV-a po Hercegovini i srednjoj Bosni 1993. ispisivale svoje najsramnije stranice, da je Četvrta brigada mostarskim Bošnjacima ostala u sjećanju kao zločinačka jedinica koja je etnički čistila zapadni dio grada i pomagala u punjenju kapaciteta Dretelja i Heliodroma… Iako je na HRT-u rutinski izrazio žaljenje zbog zločina u Ahmićima, zaboravio je napomenuti da su upravo hrvatske tajne službe SIS i HIS, na čijem je čelu bio u Hercegovini, organizirale bijeg ubojica odgovornih za tamošnji zločin i zločin u Stupnom Dolu. Uhićenje Ivice Rajića, Paška Ljubičića i ostalih otkrilo je gomilu dokumentacije i imena odgovornih za tu obavještajnu operaciju, ali zbog nje još nitko nije osuđen.

Isto tako, Lučić je zaboravio svoj sastanak s Franjom Tuđmanom od 12. travnja 1998., no njegov sadržaj otkriva javno objavljeni transkript koji pokazuje stvarnu ulogu “objektivnog povijesnog stručnjaka”, koji kod tadašnjega hrvatskog predsjednika otvoreno lobira da Božo Ljubić preuzme HDZ BIH-a, a da se Anto Jelavić ukloni sa scene.

“Ne bi se smjelo dopustiti da logističari iz MORH-a preuzmu HDZ. (…) Jedan od tih generala kaže meni da je osobno ubio 40 ljudi i da je to razlog da on treba voditi politiku”, kaže Lučić.

“Tko?” pita ga Tuđman.

“Stanko Sopta Baja“, odgovara mu Lučić.

Osim o Soptinim zločinima, tom je prilikom predsjedniku govorio i protiv Valentina Ćorića, čovjeka kojeg danas brani. Dragan Čović, dugogodišnji prvi bosanskohercegovački HDZ-ovac za obojicu je, i Tuđmana i Lučića, “Jugoslaven koji piše ćirilicom”. Tijekom razgovora, rješavaju još jednu kadrovsku križaljku pred unutarstranačke izbore u BIH-u; Tuđman pita za mišljenje o svakom kandidatu, a Lučić presuđuje, poput kadije: Prlić je loš jer je “zbog straha prema Haagu popustljiv prema strancima” i “upleten u mnoštvo stvari vezano za novac, za sve te monopole oko cigareta, nafte…”, Božo Rajić je “potrošen”, Jozo Marić “teški emotivac”, Mijo Brajković “težak čovjek”, Ivan Bagarić “nije isprofiliran”, a Ivo Lozančić je “emotivan, ostrašćen”. Međutim, kaže dalje Lučić, “moj mlađi brat Zdenko treba uskoro magistrirati na ekonomiji, napisao je knjigu o trgovačkom pravu, sportaš, bio je majstor karatea, stožerni brigadir…” Zdenko je i predsjednik mladeži HDZ-a, dakle mladić bez greške!

U jednom su trenutku tog travnja 1998. dvojica povjesničara počela razgovarati i o Ljubi Ćesiću Rojsu, čijoj je ratnoj djelatnosti, kaže Lučić, i sam nazočio: “Ja sam tu praktično svjedok, kada su bile akcije, onda je počeo ubijati zarobljenike.” No umjesto kazne zbog ratnog zločina, Lučić predlaže predsjedniku da umirovi Rojsa. Inače, cijeli razgovor odiše dubokim povjerenjem Tuđmana u Lučića, kao da su zajednički kreirali tadašnju politiku prema Hercegovini. Zanimljivo, Lučić tom prilikom svom nadređenom najavljuje povlačenje iz službe: “Moram još završiti postdiplomski, malo se bavim poviješću, iz hobija.”

Godinu dana kasnije, Franjo Tuđman umire i povijesne silnice brišu ljubuškog špijuna iz službe. A hobi mu postaje stalni posao, na ponos ili sramotu hrvatske historiografije, koja u njemu dobiva novog perača vlastitoga prljavog rublja.