Predizborna točka preokreta

Kako su knjižare, nesretno smještene u centru Zagreba, na par sati postale politički šik? Riječ je o jednoj knjižari i jednom antikvarijatu-knjižari, nezavisnim poslovnim subjektima ovisnima o najmu prostora koji pripada Kulturno-informativnom centru (KIC) u vlasništvu Grada. Ne isplati se detaljnije opisivati slučaj KIC, u smislu reketarenja najamninom (dvorane za tribine i kino, galerije Forum, prostora knjižare), jer on izvire daleko prije uspostave bandićevskog tipa kapitalizma i bilježi tipičnu (post)tranzicijsku bilancu opljačkanoga, uništenoga i u svakom kulturnom smislu obezvrijeđenoga mjesta. Igra s rentom za kulturne djelatnosti, koja nije ni kune niža od komercijalnih, davno je, primjerice, koštala života najpoznatiju zagrebačku knjižaru u centru, Moderna vremena: na njenom je mjestu danas Vuković & Runjić, jedna od dviju fatalnih nezavisnih knjižara kojoj se piše identična sudba.

Ravnateljica KIC-a Gabrijela Krmpotić Kos trudi se da od tog, u programskom smislu, ne-mjesta učini atraktivni centar; također se lege artis, po cjeniku Gradske skupštine, trudi da podstanari KIC-a u formi nezavisnih knjižara izvole podmiriti zaostale rate ili će biti promptno deložirani.

I sad, skratimo u par slika. Događa se, prije desetak dana, nastup pred javnošću, u kojem knjižari upozoravaju da moraju zatvoriti posao ako im se ne podese kriteriji najma. Gabrijela Krmpotić Kos ima auru zle komesarke, jer se neočekivano pojavljuje viša instanca, predizborni žeton, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Ivica Lovrić. Kao Robin bez Betmena, sukladno ozbiljnosti situacije koja ipak nije užekomunalnog smisla, Lovrić je stvar riješio ad akta: neće biti deložacije, najamnina će se drugačije definirati, Grad brine o svojim kulturnim vrijednostima.

Zastor pada, ali se igrokaz, u zanimljivijem predizbornom ključu, premješta u epicentar, na teren knjižare/antikvarijata Jesenski & Turk, druge fatalne knjižare. Ondje se formira društvance novinara, slučajno zainteresiranih građana i knjižara, jer su ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba Rajko Ostojić “došli pružiti podršku nezavisnim knjižarama”. Predizborna podrška je snimljena i postavljena na T-portalu, valjda da zadrži spomenarsku notu, jer nekako vidimo da Ostojićev kroki o kulturnoj politici grada ne ulazi u forte njegove pi-ar strategije. Zašto tako vidimo?

Prvo, postaje jasno da je ministrica na zadatku: valja pomoći koalicijskom kolegi koji blage veze nema o kulturi, kulturnoj proizvodnji u gradu i šire, što je razumljivo (jer gastroenterolozi i/ili ministri zdravstva u pravilu ne trebaju imati znanja o dinamici lokalne kulture). Eh, ali Ostojića je strefila ta predizborna muka, a nema vremena za brifing. Ima li uopće potrebe za brifingom, vidjet ćemo kasnije. Dakle, ministrica je govorila prigodno o notornome, distribuciji knjiga i položaju nezavisnih nakladnika. Izdvajamo: a) Ministarstvo kulture je više puta preporučilo lokalnim zajednicama da najamnine kulturnih djelatnosti trebaju biti niže od komercijalnih i b) Ministarstvo je upozoravalo da nije dobro da se dva mjeseca prije izbora u Zagrebu zapečati sedam-osam novih mandata u kulturnim institucijama, jer to upućuje na splet političkih interesa.

Kamera zatim dolazi do pravog subjekta, kandidata za gradonačelnika Ostojića, koji daje naslutiti strategiju nastupa: “Slažem se, naravno, sa svime što je Andrea rekla.” Zna se da bi radije odradio protokol replikom “potpisujem, podržavam, doviđenja”, ali pravila žanra to ne dopuštaju. Zato prvi motiv, najjači. Motiv zagrebačkog brenda: što je nama i vama, zapravo, Zagreb? “Aktualni gradonačelnik je prije par tjedana, otvarajući šoping-mol, rekao da su šoping-molovi brend grada Zagreba! Time je dao najbolju dijagnozu svojih mandata”, rekao je Ostojić na sporadično kiselo smijuckanje.

Nemamo pojma što je tu komično i kiselo, jer je šoping-mol, s naglaskom na Horvatinčićev Cvjetni, biser protiv čije se gradnje izjasnilo pedeset tisuća građana, jedini fakat zagrebačkog brenda u 21. stoljeću. Tako da Bandić, govoreći u predizborje o Bandiću, ima suvremenu činjeničnu polugu. A Ostojić kaže: “Brend grada Zagreba čine kultura, tradicija, vi (misleći na nezavisne knjižare, op.a.), licitarsko srce, lampaši. Možemo o stotinu stvari, ali nikako o šoping-molovima.” Te “stvari”, iz pristojnosti, ostaju bez komentara publike, a u drugom planu kadra ostaje zabilježen lik Ladislava Tomičića, medijskog bandićologa, naoko zabavljenog nekom knjižicom. On sluša, jer Ostojić nastavlja: “Očito je da su ovi prostori nekome zapeli za oko. Ali nema više privatnog monopola, nema više privatnog interesa: kao što smo napravili u zdravstvu, napravit ćemo i u Zagrebu.” Ostojić dalje govori, a mi slijedimo: “Zagrebu treba tiping point. Točka preokreta. Znate, kao kad neki leptirić zamahne krilima u Australiji i onda kulturni cunami dođe u Zagreb. Tu bih knjigu, koju sam pročitao barem deset puta (‘Točka preokreta’ Malkolma Gledvela, op.a.) preporučio i Lovriću i Bandiću.”

“Ja sam za to da se znanost inkorporira u grad Zagreb. Ali najprije treba promijeniti sistem najamnina, tako da se pregovara o cijeni najma. Napuštene i prazne gradske prostore dao bih u najam za jednu kunu, da se sav talent i znanje ulažu u Zagreb. Dakle, dao bih mladim poduzetnicima da krenu s poduzetničkim inkubatorima uz besplatne režije, najam i besplatno mentorstvo barem jednu-dvije godine. A onda, kad krenu s tvrtkama akceleratorima, plaćat će adekvatne najamnine. Riječ je o pouzdanom modelu, tako to prakticira i Obama u Americi, koja od Drugoga svjetskog rata 50 posto svoga rasta temelji na znanosti. Dakle, odvojimo kulturu, znanost od profitabilnih kafića! Tako funkcionira, naprosto, civilizacija”, poentira Rajko Ostojić.

A nama ostaje dilema: ima li Ostojićevo izlaganje revolucionarni potencijal ili kapital? Može li Ostojić kao gradonačelnik biti poslovni anđeo devastirane zagrebačke kulture, inventivne studentarije i deklasiranih poduzetnika koje je uništila Bandićeva politika zelenaške najamnine? I zašto taj Ostojićev program, po uzoru na američki brendirane start-ap akceleratore, nije tako medijski zanimljiv, a projekt željeznice “Cug u krug” jest?