Predsjednik iza rešetaka

Na četrnaestoj stranici sarajevskog tjednika “Slobodna Bosna”, u broju od 25. aprila, u donjem desnom uglu objavljena je čestitka za Prvi maj. Uz prigodnu, jednostavnu, jasnu poruku – Sretan Međunarodni praznik rada, 1. maj – i tri crvena karanfila, stajalo je i ime čestitara: Živko Budimir. Funkcija predsjednika Federacije BiH nije navedena.

Je li Budimir vidio kako izgleda njegova čestitka, nije poznato. U petak, 26. aprila uhapsili su ga pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) pod optužbom da je, u najkraćem, koristio ovlasti entitetskog predsjednika da dijeli pomilovanja zatvorenima za različita kriminalna djela i sve to uredno i, naravno, tajno naplaćivao u iznosima od dvadesetak do skoro pedeset hiljada konvertibilnih maraka.

Zajedno s Budimirom, u tri vezane policijske akcije nazvane “Patriot”, “Memory” i “Pravda” privedeno je i nekoliko njegovih bliskih saradnika, dva čelnika veteranskih udruga – bošnjačke i hrvatske – i niz osoba iz lanca na čijoj su jednoj strani bili, uz ostale, dileri i silovatelji, a na drugoj kabinet u koji je igrom slučaja i zahvaljujući kombinaciji političkog inženjeringa i manjkavih izbornih zakona ušao nekadašnji general HVO-a, da bi iz njega izašao sa lisicama na rukama.

Prema navodima tužiteljstva, ljudi od povjerenja zatvorenih kriminalaca kontaktirali su članove Budimirovog tima koji su pripremali sve što je za pomilovanja potrebno, pa informirali Šefa – tako svi, ali svi niži činovnici u glomaznoj bosanskoj administraciji nazivaju nadređene – da bi “ono trebalo završiti” i da će “biti i na kafu”, kako se jezikom koruptivnog aparata naziva mito.

Dva dana nakon spektakularne akcije, Budimiru i ostalima određen je jednomjesečni pritvor i čelnik Federacije je prebačen u mostarski zatvor. No ni to što je priveden i zatvoren ne znači da Živko Budimir više nije predsjednik Federacije. Sasvim suprotno, niti je podnio ostavku, niti ga je ko smijenio, a ako do smjene i dođe, teško je reći ko bi i kako uopće mogao biti izabran u federalnom političkom rašomonu u kojem je bilo moguće i to da upravo on na kraju postane predsjednik entiteta, iako je na izborima osvojio manje od dvije hiljade glasova.

Hapšenje predsjednika Federacije nije, naravno, prošlo neopaženo u zemlji sa viškom događaja po glavi stanovnika, ali teško da se može reći kako u bosanskohercegovačkoj javnosti – javnostima, tačnije – postoji jedinstven stav o njemu. Također, ne može se reći kako su, poslužimo se uobičajenim frazama iz medijskog govora, zavladali šok i nevjerica. Čini se, zapravo, kako se promatrači drže ili krajnje suzdržano, kao da je uhapšen kakav činovnik iz srednjebosanskog komunalnog preduzeća, ili ne skrivaju sumnju u stvarne motive zatvaranja Živka Budimira.

Dok je njegov odvjetnik Ragib Hadžić izuzetno oštro, ali s obzirom na poziciju i očekivano rekao: “Ja ću biti potpuno slobodan da vam kažem da je ovo klasičan državni udar. Neka tumači moje riječi tko god hoće i kako hoće. Ovo je klasični državni udar. Po definiciji državnog udara na Wikipedia enciklopediji, to je nasilna smjena legalno izabrane vlasti putem vojske. FBiH nema vojsku, jedina oružana sila koju ima, to je njena policija, koja je uradila taj dio posla”, zanimljivo je da preko 50 posto učesnika ankete portala Vijesti.ba Budimirovo hapšenje ocjenjuje kao “politički obračun jedne političke grupacije protiv druge u borbi za vlast u FBiH-u”.

Postoje najmanje dva razloga zbog kojih cijelu priču i sve tri policijske akcije treba promatrati sa rezervom. Drugi, možda manje bitan, je taj što se do sada u svakom susretu pravosuđa sa nositeljima visokih funkcija pokazivalo kako pravda ne samo što je spora, već je i nedostižna. U istom onom broju “Slobodne Bosne” u kojem je Budimir čestitao Prvi maj, glavni i odgovorni urednik Senad Avdić pisao je o slučajevima Dragana Čovića i Muhameda Budimlića, vječitog predsjednika HDZ-a BiH, odnosno bivšeg ministra unutarnjih poslova u Kantonu Sarajevo. Vrhovni sud FBiH-a je, podsjeća Avdić, zbog nedostatka dokaza oslobodio Čovića svih optužbi vezanih uz privatizaciju telekomunikacijske kompanije Eronet. Proces je trajao godinama, povlačili su se i papiri i advokati od jedne do druge sudske instance, sve dok i tužiteljima i tuženima nije dosadilo da se igraju uzaludne potrage za pravdom. Muhamed Budimilić, još jedan neopjevani diletant iz ergele predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije, do suda nije ni došao: optužnica je odbačena iako je i laicima jasno šta je, kada i kako sada već bivši ministar napravio mimo zakona. Jednako je završila i priča kojom je obilježeno SDP-ovo preuzimanje vlasti: tonski zapisi i izjave svjedoka iz afere u kojoj je jedan sarajevski poslovni čovjek trebao uplatiti nekoliko miliona maraka SDP-u, čija bi mu vlast zauzvrat riješila prostorne i urbanističke probleme u glavnom gradu, jednostavno su nabijeni nogom. Ovo su svježi primjeri pobjede vlasti nad pravosuđem, a krenemo li nabrajati starije, završit ćemo za nekoliko godina. Ako požurimo.

Poseban oprez u Budimirovom slučaju posljedica je i njegove pozicije na koju je došao zahvaljujući sumanutim operacijama samog Lagumdžije, čime je započela najveća kriza u Federaciji nakon Daytona. U pokušaju da se ulazak HDZ-a u vlast blokira, izmišljen je i Budimir, tada dužnosnik HSP-a i montiran na mjesto sa kojeg ga se, jednostavno, nije moglo maknuti nakon što su se SDP i HDZ izmirili i dogovorili rekonstrukciju vlasti. Budimir, međutim, nije bio zadovoljan ulogom fikusa, već se shvatio ozbiljno i istu tu rekonstrukciju kočio gdje je i kako stigao. Na kraju je još i stranku formirao…

Bosanska politika je djelatnost u kojoj su svi krivi dok se ne dokaže suprotno. Sa takvim iskustvom nije pitanje je li predsjednik Federacije nevin, već da li bi ikada i bez obzira na dokaze bio uhapšen da je na vrijeme shvatio koliko je, zapravo, slab, iako mu je funkcija zvučna. Odgovor je, u najboljem slučaju, da možda i bi, ali teško.