S plemenitom plijesni
Arbouretum: Coming Out of the Fog (Thrill Jockey, 2013)
Arbouretum su od prvih albuma (a “Coming Out of the Fog” je sedmi) podsjećali na nekakav zaboravljeni sastav iz sedamdesetih, negdje u rangu ne baš najnabrijanijeg Bad Companyja. I kod njih je glazba batiskaf kojim se spuštaju u prošlost, traže nekoga izgubljenog vraga, čačkaju po harmama na koje se već uhvatila plijesan. Oni su kao onaj kozji sir s plemenitom plijesni, koji su na jednom sajtu nazvali pravim “sirnim kavalirom”.
Sve iz opisa sira je ovdje: bijela boja poklapa se s bjelačkom južnjačkom glazbom Arbouretuma, čvrsta struktura s maskulinim isviravanjem toga baltimorškog sastava koji je početkom prošlog desetljeća osnovao Dave Heumann, gitarist koji je svirao iza npr. Willa Oldhama. Njihov prvi album “Long Live the Well-Doer” objavio je brat Willa Oldhama, Ned Oldham, za izdavačku kuću Box Tree. Od tog se albuma Arbouretum nije značajnije mijenjao: taj je bend kao oni ljudi iz kvarta koji stalno nešto cirkaju ali se nikada ne napiju, koji izlaze samo u lokalne kafiće i koji se nešto specijalno ne prilagođavaju promjenama.
Prije negoli su objavili ovaj album puno su svirali, pa zvuči kao da je snimljen isprve (kao što, uostalom, i jest). No unatoč opisu koji bi netko mogao doživjeti kao polupodcjenjivački, iza njihovih se mišića i rutinskih rješenja krije podosta čudesa. Za drugi album nadahnuće im je bio pisac i glazbenik Paul Bowles, jedan od legendarnih autora beat generacije. Bowles je prezirao urbanu Ameriku i nastanio se u Tangeru, gdje je živio do kraja života. Dave Heumann je u njemu vjerojatno osjetio svojevrsnu očinsku figuru, pa se na albumu “Rites of Uncovering” temeljna poetika Arbouretuma skamenila u izričaj koji se više neće mijenjati i koji je i na “Coming Out of the Fog” ostao na liniji namjernog odbijanja podilaženja svakom suvremenom ubrzavanju: dakle ne glupost, nego životna filozofija. Kao da iza takvog stava stoji naslov Montaigneova eseja “Ostavimo poslove za sutra”. To ne znači da Arbouretum svira na bambusu, nego da su pronašli svoj mali prostor i svoje malo vrijeme. U glazbeno-prostornom smislu to je snake-rock s američkog juga i moguće ih je zamisliti kao zvijezde večeri imaginarija koji se kovitla pored autoputa, u bircuzu s jako dugim šankom i sasvim malo podignutom binom, na kojoj se izmjenjuju sastavi zaleđeni u dubini vremena. Sve tamo sporo teče osim alkohola i ništa se ne mijenja osim stanja jetara.
“Coming Out of the Fog” nije bolji od “The Gathering”, možda njihova najujednačenijeg albuma, ali nije ni bitno slabiji. Budući da se kreću u tom nekakvom neoklasičnom glazbenom modelu, njima je dopušteno posezati i za tuđim frazama, no ovdje im to ponekad ne polazi baš najbolje za rukom: recimo, u pjesmi “The Promise” solaža na gitari kao da se uvukla u njihov sjetni boogie-woogie iz kakvog prog-rock albuma. Naslovna je stvar isto tako mrvicu previše ukočena i zvuči učeno: kao da su se odjednom našli kako sviraju ispred Stinga u Royal Albert Hallu, pa su se ukočili jer u njih motre tipovi u frakovima. Na kraju albuma, koji započinje kao da se otvara lijeni motoristički tulum, zvuče kao da samo što nisu počeli svirati na dodjeli diploma na Harvardu: kao da kore svoje goste, noćne ptice, jer piju umjesto da uče, jer drežde u tuđe žene umjesto da se vrate kući – što nije tako loša poruka kao što možda zvuči u prvi mah. Sada treba sačekati naredni album i vidjeti kamo su se uputili, na buvljak ili u boutique.