Salih Muslim: Kurdski narod ne želi sudjelovati u slijepom krvoproliću

Zapadnim medijima često dominiraju teze o sirijskom građanskom ratu kao o borbi golorukog naroda protiv tiranskog režima Bašara al-Asada. Mnoge od kritika vlasti dinastije Asad stoje, no riječ je o mnogo složenijoj priči, u koju su – u međusobnom nadmetanju za prevlast nad Bliskim istokom – umiješane moćne svjetske sile, za što cijenu plaćaju deseci tisuća ubijenih civila i jedna zemlja koja se brutalno uništava. S jedne su strane Asadova vlada, Iran, Hezbolah i Rusija (u sirijskom je Tartusu jedina mediteranska baza ruske flote!), s druge pobunjenici koje podržavaju SAD-a, druge zapadne sile i bogate arapske monarhije. Treća su pak strana brojne radikalne islamističke grupe povezane s Al-Kaidom, koje su našle svoje mjesto među pobunjenicima.

U toj velikoj igri, na geopolitičkoj karti sve veću važnost dobiva neriješeno kurdsko pitanje, i to zbog činjenice da Kurdi žive na strateškom i naftom bogatom području. Taj narod, kojem danas pripada približno tridesetak milijuna ljudi, bio je i prije Prvoga svjetskog rata podijeljen između Irana i Osmanskog Carstva, a nakon njegova raspada, voljom velikih sila našao se u četiri države, Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji, pri čemu je svaka od njih nad Kurdima provodila žestoku represiju. U Turskoj, ključnoj članici NATO-a, kurdski jezik i pojam “Kurd” donedavno su bili zabranjeni: u tridesetogodišnjem ratu turske vlade i Radničke partije Kurdistana (PKK) ubijeno je četrdesetak tisuća ljudi, a oko dva milijuna Kurda protjerano je iz svojih sela.

Tijekom dvogodišnjega sirijskog rata, Asadove su trupe velik dio sjevera te zemlje (koji Kurdi zovu zapadnim Kurdistanom) prepustile kurdskim paravojnim postrojbama pod kontrolom Stranke demokratskog zajedništva (PYD), pri čemu su se kurdske postrojbe u borbi za autonomiju područja sukobljavale s vladinim, ali i opozicijskim snagama. O situaciji u Siriji i kurdskom “ratu unutar rata” razgovarali smo u Berlinu s vođom PYD-a i, prema nekim tvrdnjama, najmoćnijim kurdskim političarom u zemlji Salihom Muslimom. Muslim je prisustvovao međunarodnoj konferenciji “Rješenje kurdskog pitanja u budućoj Siriji – prilog dijalogu, demokraciji i miru”, koja je održana u berlinskom parlamentu.

– Svi Sirijci desetljećima su trpjeli represiju jednopartijskoga baasističkog režima, hapšenja i mučenja, a naročito sirijski Kurdi. Naša stranka započela je borbu ustankom u Kamišliju 2004., kada je ubijeno mnogo naših simpatizera i članova. U ožujku 2011. u borbu se uključio i sirijski narod. Međutim, režim ima dobro naoružanu vojsku, pa je revolucija gurnuta prema vlastitom naoružavanju. Umjesto demokracije i narodnog pokreta, postala je rat za moć, u kojem se već vode borbe oko toga tko će vladati Sirijom nakon Asada. Naš kurdski narod ima drugačiju priču: bili smo dio revolucije, ali ne želimo sudjelovati u ovom slijepom krvoproliću – kaže nam za početak.

 Vijeće nas ne prihvaća

 Kakva je vaša pozicija u odnosu na Sirijsko nacionalno vijeće, koje Zapad priznaje kao legitimnoga predstavnika sirijskog naroda?

Nemamo odnose s njima. Ne prihvaćaju nas kao Kurde, tvrde da ne postojimo i žele nas asimilirati. Opozicija i Arapi povezani s turskom vladom žele završiti s nama, kao što je to nastojao i režim. Činimo 15 posto sirijskog stanovništva, što znači tri i pol milijuna ljudi, i imamo svoju zemlju, zapadni Kurdistan, odnosno sjever Sirije, što obuhvaća oko 35.000 četvornih kilometara. Naši zahtjevi su sloboda, demokracija i priznanje postojanja Kurda. Sirijsko nacionalno vijeće posve je odvojeno od onog što se događa u stvarnosti. Oni kažu da se bore za slobodu i demokraciju, ali njihovi ljudi na terenu zazivaju islamistički sustav. Političari iz Vijeća zapravo ne predstavljaju te pobunjenike koji, uostalom, Vijeće ni ne slušaju, nego rade što hoće. Postoji i druga opozicijska grupa, Nacionalni koordinacijski komitet snaga demokratske promjene (blok uglavnom lijevih stranaka, kritičan i prema vladi i prema službenoj opoziciji, op. a.), čiji rad podupiremo i koja ne okuplja samo Kurde, nego i ostale.

 Ustvrdili ste i da je vaš cilj demokratska Sirija?

Ovisi. Mi se za to zalažemo, ali nas nitko ne sluša i ne znamo što će se dogoditi. Nadamo se političkom rješenju, jer ono treba Siriji. No ne znamo što bi ono bilo, a nadu su uništili. Na sastanku u Kataru, arapske su zemlje odlučile poduprijeti pobunjenike oružjem i novcem, što znači ohrabrivanje rata. Ako bi ozbiljno pokušale, međunarodne bi snage – mislim pritom na UN, Rusiju, SAD, NATO, EU – vrlo brzo mogle zaustaviti rat.

             Turski premijer Erdoğan ustvrdio je, misleći na autonomiju kurdskih područja, da Ankara neće prihvatiti postojanje “terorističke strukture” na sjeveru Sirije. Istovremeno traju povijesni pregovori njegove vlade s turskim Kurdima, kojima se želi završiti tridesetogodišnji prljavi rat. Konferenciji je prisustvovao i Selahatin Demirtaš, predsjednik kurdske stranke BDP, kojem je turska vlada dopustila posjet zatvorenom vođi PKK-a Abdulahu Odžalanu i koji je potom borcima PKK-a odnio vođino pismo sa zapovijedi o povlačenju. Kakva je uloga Turske u sirijskom ratu?

Turska ima velik utjecaj na opoziciju, naročito na ekstremiste i džihadiste, daje im oružje i novac i upotrebljava ih protiv nas. Štoviše, zato su ih i pozvali u Siriju. Isto tako, Turska prisiljava Sirijsko nacionalno vijeće da nas ne priznaje i zbog toga, zapravo, ne sudjelujemo u Vijeću. Ako bi Turska sada riješila sukob s vlastitim Kurdima, Erdoğan ne bi više mogao sprečavati opoziciju da nas prihvati.

 Režim zna da nismo ekstremisti

 Kakav je vaš odnos s PKK-om? Mnogi tvrde da je PYD dio mreže PKK-a?

To nije točno. PKK je za nas bratska kurdska stranka, kao što su to BDP u Turskoj ili PUK u Iraku. Mi smo braća i uzajamno se podupiremo, ali PKK je druga stranka i nemamo nikakvih direktnih veza s njima.

 Postoje i tvrdnje da imate neku vrst dogovora s Asadom, odnosno da vam je njegova vojska sporazumno prepustila područje koje držite?

Nije istina, mi smo dovoljno snažni i zaprijetili smo im da ćemo ih ubiti ako ne odu. Otišli su, a mi smo uzeli njihovo oružje. Bilo je borbi i poginulih na obje strane, ali ne i posvemašnjeg ubijanja kao na jugu. Režim zna da nemamo veze s Turskom i da nismo ekstremisti. Zato nas nisu bombardirali, i to je u redu. Ali ne radi se o sporazumu, nego o političkoj odluci. Kasnije smo imali sukoba i s opozicijskim grupama. Branimo se od svakog tko pokuša napasti naš teritorij.

 Tvrdite da se PDY ne bori za nezavisni i ujedinjeni Kurdistan, nego za autonomiju unutar Sirije. Kako vidite rješenje kurdskog problema na Bliskom istoku?

Naš cilj je pluralna Sirija s demokratskim ustavom koji bi nas prihvaćao. U Europi su granice nacionalnih država povučene krvlju milijuna ubijenih ljudi, a sada te granice više nemaju smisla jer se globalizacijom ukidaju. Mi ne trebamo prolaziti kroz to iskustvo. U budućnosti želimo na Bliskom istoku vidjeti demokratsku konfederaciju, u kojoj bi svi Kurdi mogli biti ujedinjeni, kao što je to u Europi. Švicarski Nijemac ne želi biti dio Njemačke jer je sretan sa svojom zemljom. Tako bi i sirijski Kurd mogao ostati Sirijac, a uživati sva demokratska prava. Isto je sa sjevernim Kurdistanom u Turskoj, Kurdima u Iraku i Iranu. U toj bi konfederaciji svi mogli biti zajedno, ne samo Kurdi.

 Rekli ste da sirijskim Kurdima nitko ne daje oružje. Ali imate vlastite vojne formacije, odnekud ste morali dobiti oružje?

Ne podupire nas i ne naoružava nijedna država, niti itko sa strane, sve moramo nabavljati sredstvima naših ljudi. Ako nam netko dade oružje, bit ćemo zadovoljni.

 Sve je to dvostruka igra

 Slobodna sirijska vojska artiljerijom je napala Hezbolahove položaje u Libanonu. Mislite li da će rat zahvatiti i druge zemlje?

Hezbolah nije ubijao Sirijce, nego je branio neka šijitska sela blizu libanonske granice ali unutar Sirije, jer je Al-Nusra i protiv šijita. Ako vanjske snage nastave podupirati i režim i pobunjenike, rat će se sigurno proširiti.

 Koliko među islamistima ima boraca koji su došli iz drugih zemalja?

Vrlo mnogo, možda osamdeset posto, došlo je iz Tunisa, Alžira, Saudijske Arabije, čak i iz afganistanske Tora Bore. Neki ni ne govore arapski. Zapad je Džabat al-Nusru stavio na terorističku listu, ali možete li mi reći da NATO ne zna za logore za obuku tih ljudi, koji su možda u Turskoj? To je nemoguće, sve je to dvostruka igra.

 Kakva je humanitarna i sigurnosna situacija u dijelu Sirije pod vašom kontrolom?

Kod nas je relativno sigurno, pa je na naša područja prebjeglo možda i pola milijuna ljudi. Tu su kršćani, alaviti, Arapi, a s nama već prije žive jezidi. Nemamo problema s tim da živimo zajedno. Ali trebamo hranu, lijekove, sve. Međunarodna potpora ide samo na arapska područja, a i režim i Turska nas drže pod nekom vrstom embarga. Situacija je kritična. Trenutno je kod nas još uvijek mirno, ali Al-Nusra drži mnoga sela u blizini i ne znamo što će se sutra dogoditi.

Intervencija Zapada do kraja bi uništila Siriju

 U sirijski su rat umiješane brojne strane države sa svojim interesima?

Asadov režim podupiru Iran, Rusija i drugi koji mu šalju oružje. S druge strane, pobunjenici se zovu Slobodna sirijska vojska, ali to nije vojska i nije slobodna. Postoji mnogo grupa, nema jedinstva, među njima ima onih koji žele pljačkati i ubijati, ima ekstremnih islamista kao što je Džabat al-Nusra (Front al-Nusra), koji u Siriju žele uvesti šerijatski sustav, što je u 21. stoljeću nemoguće – kako vratiti ljude 1.500 godina unatrag, u Prorokovo doba? Te grupe podupiru Saudijska Arabija, Katar, Turska, SAD i NATO.

 Na konferenciji je rečeno da je cilj SAD-a uspostava protektorata (kao u Iraku, Afganistanu i Libiji) ili barem vrlo prijateljskog režima: je li riječ o neizravnoj borbi Zapada, Saudijaca i Rusa?

Mislim da je tako. Mnoge su strane uključene u ovaj rat, pa je situacija komplicirana. Ako želite riješiti problem, morate sve uključiti.

 Asad nije poražen ni nakon dvije godine, čini se da, osim u vojsci, ima potporu barem dijela stanovnika?

On raketama i avionima bombardira vlastiti narod. Zbog toga je kao javna osoba gotov i ne možete reći da ga ljudi slijede. Ali režim je dobro organiziran i zahvaljujući još uvijek jakoj vojsci u stanju je nastaviti s ratom. Imaju i razorna oružja, koja još nisu upotrijebljena. S druge strane, jaki su i ovi koje podupiru Saudijci i Katar. Ne bude li političkog rješenja, rat će trajati godinama.

 Što bi bilo prihvatljivo političko rješenje?

Neće biti rješenja. Nitko to ne želi, a Sirija će na kraju biti uništena i podijeljena.

 Snažno se protivite vojnoj intervenciji Zapada?

Intervencija bi do kraja uništila Siriju i zato smo protiv toga.