Šarm i kako ga steći
Kako s malo novca napraviti dobar kazališni festival? To teško pitanje pratilo je iz godine u godinu direktora riječkoga Međunarodnog festivala malih scena Nenada Šegvića, no ponovno smo svjedočili da se to može i da je Festival življi nego ikada. Premda vjerojatno samo taj skromni kazališni poslanik zna koliko se namučio raspoređujući ono malo dotacija, neosporna je činjenica je ta njegova žilava upornost u najgorim ratnim godinama stvorila i do današnjih dana održala ovu manifestaciju.
Ove godine Festival je obilježio dvadesetu obljetnicu postojanja, ali za slavlje baš i nije bilo vremena – uostalom, njegov šarm nikada se nije temeljio na činovničkoj rutini i skupim koktelima, nego je izvirao iz kombinacije dobrih predstava i ležerne otvorenosti grada domaćina. Iako jedan od značajnijih festivala u ovom dijeli Evrope, Festival malih scena nikada nije upirao prstom u samoga sebe: samozatajan i utjecajan, možda je i to tajna formula uspjeha. Valja svakako dodati da je, još od doba svojih osnivača – pokojnoga Dalibora Foretića i spomenutog Šegvića – Festival visoko podignuo ljestvicu kvalitete, koju očito više ne može i ne želi spuštati. Važna je posebnost i raznolikost izvedbi, što ovom kazališnom okupljanju, u vremenu sveopće beskrvnosti, daje gotovo egzotični eros. Modernost i klasika, dobra gluma i istraživački teatar, politička provokacija i intimna drama – sve se to može vidjeti na Festivalu malih scena, koji nikada ne igra na predstave s figom u džepu i na jeftinu manipulaciju publike. Napravljen je i golem društveni posao: Festival je kroz sve ove godine temeljito odgojio publiku i pokazivao drugima što zaista znači živo kazalište.
Međunarodni festival malih scena imao je boljih i lošijih sezona, ali gotovo nevjerojatna posebnost ovogodišnjeg izdanja, održanog od 2. do 11. svibnja, u tome je što je profilirana riječka publika svakoj od jedanaest predstava dala ocjenu veću od četvorke. S punim pravom: iako se ovdje nikada nisu posebno njegovale glumačke zvijezde i glamurozne predstave, one su uvijek nekako autohtono nicale, kreirane kemijom brižljivog izbora i nadahnjujućim okružjem.
Ako bi trebalo štogod izdvojiti iz zaista dobrog društva, onda je to svakako “Božić u Ivanovih” prema komadu Aleksandra Vvedenskog, u produkciji Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane i u režiji Olivera Frljića. Varate se ako mislite da je opet riječ o salvi političkih i moralnih uvreda koje Frljić ispaljuje u gledalište – ovo je predstava nadrealne fantazije, u kojoj se isprepliću američki kič i ruski autoritarni režim, ideološko nasilje i konzumeristička utopija, surovost vremena i beznađe pojedinca. Redatelj, poznat po otrovnoj političkoj ironiji, sada se predstavio kao suvereni poznavalac ruske avangarde koji se – poput njenih najboljih predstavnika što su redom završavali u Staljinovim logorima, samo sto godina kasnije – odvažio poletjeti u nebo…
Tu je i “Pedeset udaraca” Ateljea 212, prema tekstu Tamare Baračkov i u režiji Ane Grigorović. Iako su mnogi akteri vrlo mladog ansambla rođeni na početku proteklih ratova, tijekom odrastanja vidjeli su mnoge njihove posljedice. Jedna od njih je i nasilje (u ovoj je predstavi riječ o batinanju narkomana u nekom od crkvenih zavoda za preodgoj u Srbiji), no ono je bilo tek okidač za prikaz civilizacijske podivljalosti u većini bivših jugoslavenskih društava. Tužna priča o obitelji u kojoj se, radi mira u kući, pod tepih skrivaju tragedije koje su skrivile neupitne institucije, ispričana je kroz ispovijesti petoro mladih ljudi, koji ostaju zarobljeni između vlastitog traganja za istinom i licemjernih društvenih normi.
Predstava “Jalova”, prema tekstu i u režiji Magdalene Lupi Alvir a u produkciji mariborskoga KUD-a Borza i riječkog Kazališta Trafik, predstavila nam je intimni problem ženske neplodnosti kao dramatičnu kritiku društvene neodgovornosti u zamršenim pitanjima “medicinski potpomognute oplodnje”. Predstavu iznimnom čini briljantna gluma Darije Lorenci Flatz, koja je snažnom unutarnjom energijom, bez izvanjske patetike, dočarala ženu koja se potuca po bolnicama, učinivši je sinonimom mnogih koji od društva mogu očekivati tek malo ili ništa.
Redoslijed najboljih ove godine mogao bi biti i drugačiji, jer smo vidjeli i odličnoga, osuvremenjenog “Othella” Jugoslovenskoga dramskog pozorišta, pa “Žutu crtu” ZeKaeM-a, trenutačno najboljega glumačkog ansambla u Hrvatskoj, “Moliereov život” Makedonskoga narodnog teatra s nestvarno dobrim Nikolom Ristanovskim u glavnoj ulozi, fantazmagoriju iz Vilniusa “Miranda” (koja je potpuno opčinila publiku te dobila nagradu za režiju i za najbolju predstavu), osječku predstavu “Unterstadt” o sudbini podunavskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata na kojoj je pola dvorane plakalo (dok je za drugu polovicu sve to bilo previše)…
Žiri u sastavu Helena Buljan, Rada Đuričin i Elvia Nacinovich imao je zaista težak posao, ali i pomoć utješne misli da neće pogriješiti koga god da nagradi. Festival u Rijeci tako i dalje ostaje uzbudljivo i hrabro kazališno mjesto, unatoč svim ograničenjima i nedaćama.