Sljedećih pet minuta

Da se sve oko nas ubrzava na jedan u najmanju ruku ambivalentan način, bili su različito svjesni teoretičari tzv. novih medija. Jedan od njih, Paul Virilio, napisao je cijelu knjigu, svojedobno i u nas prevedenu (“Brzina oslobađanja”, Zagreb, 1999), zdvajajući nad razaranjem urbanog svijeta života uslijed razvoja digitalnih tehnologija i društva nadzora. Tehnološka distopija, kao naličje modernističkih utopija, tada je za predmet još imala “nestajući svijet” fizičkih objekata i njegovo krajnje postvarenje. Većina nije marila za mogućnost da će između posebnih roba-stvari umetnuti novac, shvaćen još uvijek kao opći ekvivalent razmjene, u jednom trenutku prestati zanimati stvari, iako je izum robe-novca, koju ne zanima ostala roba, star koliko i kapitalizam. Dapače, u svom mjehuru od internetskog businessa Bill Gates govorio je i pisao o “poslovanju brzinom misli”. Pa ipak su se misli, uredno posložene u arhive digitalnih ureda, zbrkale, a sistem pada i sve se teže resetira. To je stanje, ako ga smijemo tako banalno metaforički opisati, financijske krize, koja drma svijetom, prelijevajući se u općeekonomsku, a ova pak u političku krizu sistema.

Završimo li s posuđivanjem primjera iz svijeta novih medija, kada se još mislilo da su oni presudno novi, postojala je tada i svjetska konferencija koja se zvala “Sljedećih pet minuta”, a naziv je sugerirao da živimo u društvu neovladivo brzih promjena, u kojemu je svako društveno planiranje smiješno i zastarjelo čim je izneseno. Pa ipak se neki planovi barem srednjoročno ostvaruju, a osjećaj rasapa, koji pri tome može imati većina, u njih je dobrim dijelom uračunat. U jednom sasvim drugačijem žargonu, ekonomist Schumpeter zvao je takvo društveno događanje “kreativnom destrukcijom”. Planovi koji se pritom ipak ostvaruju su, nažalost, uglavnom oni vladajućih. A ono što može užasnuti nisu samo novi i novi naleti neoliberalnih privatizacija i deregulacija ili financijalizacije, već i ubrzavanje zaoštravanja proturječnosti, uz istovremeno uspješno političko neutraliziranje većine stanovništva u novom autoritarnom kapitalizmu.

Tako, ako je vjerovati Joachimu Bischoffu i Richardu Detjeu, urednicima njemačkog časopisa “Sozialismus”, hegemonijska moć Njemačke u EU-u, kakva je sada postala (a ona dokazuje da je nekakav novi vulgarni materijalizam na djelu: to što je Njemačka najjača izvozna privreda u EU-u sada je, kao po automatizmu, čini i najjačim političkim igračem u Uniji, što do prije nekoliko godina ne bi bilo ovako samorazumljivo), ulazi u politički ćorsokak. Oni svojoj zemlji daju još tri mjeseca, a onda više neće moći ovako. Proturječja koja proizvodi kriza eurozone narast će do nerazrješivosti. Mrtva trka između financijske konsolidacije, uz pomoć monetarne i fiskalne politike s jedne, centrifugalne strane, i centripetalne sile koje raskrajaju taj napor s druge, zaći će u ulicu u kojoj autoritarni, personalizirani – možemo ga nazvati i kancelarski – način vođenja politike više neće biti dostatan da bi sistem dalje funkcionirao.

Ono što se za novčarske mešetare – a to su, dakako potpuno različitim intenzitetom i kvalitetom, u “ekonomiju dugova” uvučeni široki slojevi stanovništva – naziva krizom eura, za od nadnica ovisno stanovništvo pokazuje se kao korištenje krize u svrhu njihova daljnjeg razvlaštenja. Pod firmom povećanja konkurentnosti mijenjaju se ili čak poništavaju kolektivni ugovori, naročito granski, a sindikat se sistematski marginalizira. Novi državni intervencionizam služi tome da se smanje nadnice i izvrše otpuštanja u javnom sektoru, a zajamčena minimalna plaća – tamo gdje uopće postoji – snizi. Kako tzv. mjere štednje stvarno djeluju vidi se po tome što su realne nadnice u posljednje dvije godine u Portugalu pale za deset, a u Grčkoj za 20 posto. A to su zemlje eurozone, pa otuda interes centara kapitalske moći za njih. A kako je u zemljama tzv. postsocijalističke tranzicije, koje su u velikoj većini, osim Slovenije, Slovačke i Estonije, izvan eurozone, dovoljno govori podatak da to rijetko koga zanima.

Dosjetka da zajednica koja hoće nas za članove u gorem slučaju uopće nije vrijedna opstanka, a u boljem se mora što urednije raspustiti, opet je bukvalistički aktualizirana. Nitko drugi do Oskar Lafontaine, danas šef lijeve frakcije u Saarlandu, član Lijeve stranke (Die Linke), što je našim medijima manje važno od činjenice da je on bivši njemački ministar financija, pozvao je Njemačku da odustane od eura. Već dugo se priča, naročito u krugovima oko Frankfurtske burze, da je financijski sektor već razradio dva plana, prvenstveno vlastitog spašavanja. Jedan je onaj koji se aktivira u slučaju da se poslovanje u eurima – koji prvotno nisu zamišljeni samo za unutarnji promet u zemljama eurozone, već i, analogno dolarima, kao svjetska investicijska valuta – politički konsolidira. A drugi je plan konsolidacija u slučaju vraćanja na njemačku marku. Druga, a ustvari prva, strana priče o odlasku ili opstanku Grčke u eurozoni, govorili su upućeniji od početka tzv. grčke krize, jest priča o odlasku ili ostajanju Njemačke. U otrcanoj usporedbi ovakvih procesa s brakom, dakle, nije svejedno tko će koga napustiti, tko će biti kriv za rastavu. A u pitanju nisu samo simbolički kapitali.

“Ekonomska se situacija pogoršava iz mjeseca u mjesec, a nezaposlenost je dosegla razinu zbog koje demokratske strukture postaju upitnima”, rekao je Lafontaine, dodavši kako Nijemci još nisu shvatili da će južna Evropa, uključujući Francusku, zbog trenutačne bijede prije ili poslije biti prisiljena suprotstaviti se njemačkoj hegemoniji. Da bismo se možda slučajno mi toj hegemoniji suprotstavili, na to sada nitko ni ne pomišlja, a kamoli da planira. Ne uzmemo li za ozbiljno u tom smislu rad u našoj regiji jedne zaklade političke stranke koje je Lafontaine član. Jer, to piše u njemačkim a ne u našim novinama, Lijeva stranka odmah se ogradila od istupa svoga vremešnog člana. Službeni stav ove stranke je da eurozonu treba spašavati, a da lijevi otpor sadašnjim politikama institucija EU-a treba poprimiti formu jedne organizirane evropske ljevice. A to onda znači i, na neki način, ujedinjavanje preko granica naših “demokratskih” i “neovisnih” nacija-država.

I spomenuti urednici Bischoff i Detje zazivaju organizirani otpor koji može biti samo kolektivni. Rješenje ne vide u tome da se “uspješne” zemlje središta EU-a okrenu same sebi. Ili, kako to zaoštreno kaže Walter Baier, koordinator mreže Transform! (koja je prisutna i na aktualnom Subversive Film Festivalu), inače bečki ekonomist: “Ne bih se htio jednog dana ponovno probuditi u Velikoj Njemačkoj.” Umjesto stavljanja cijele sudbine na jednu kartu, onu stabilne i jake monete, oni predlažu zajedničku fiskalnu politiku koja bi redistribuirala resurse odozgo do dolje, ekonomske politike koje bi društveno i ekološki obnovile Evropu programima javnih investicija, takvim ekonomskim politikama koje bi ukinule siromaštvo i otvarale nova radna mjesta. Zvuči predizborno, a nažalost nije. Za sada je to samo program Subversive Foruma.