Smireni tonovi elektro-šamana
Brian Eno: Lux (Warp, 2012)
Još od rada s Roxy Musicom, Brian Eno kretao se po rubovima popularne glazbe i unatoč tome uspijevao (pogotovo svojim producentskim radom) osvajati vrhove top-lista. Iz Roxy Musica je otišao jer je lideru grupe Bryanu Ferryju išla na živce popularnost bendovoga klavirista. Eno je knjigom “Zaobilazne strategije” dao lekciju svim kreativcima generacije: kombinacija gotovo predsokratovskih fragmenata podsjećala je na čuveni priručnik za proricanje Yi Ching i efektno demonstrirala matricu rada umjetničke podsvijesti, pokazujući kako se iz limitiranih kombinacija može osvojiti bezbroj permutacija. Jednostavnost nije jednostavna, spustimo li se u njen temelj…
Smirenost Enoova posljednjeg albuma “Lux” ilustrativna je kao bilo koji njegov prethodni album. Sastavljen iz četiri dijela, u duljini sedamdeset pet minuta vrlo mirnih tonova, mogao bi obeshrabriti užurbanoga, vječito vremenom limitiranoga modernog slušatelja, no Eno je veliki majstor magije trenutka, meštar stvaranja notnih sazviježđa. Nešto kao Baudrillard glazbe, posvećen simulakrumskim senzacijama koje može izroditi pomno osluškivanje tonovnih ravnodušnosti svijeta. Na “Luxu” se zvuci jedva kreću: kao da se sve odvija na morskom dnu, na koji padaju uginuli morski konjici, kao da se prati sahrana bića što ih ljudsko oko ima rijetko priliku vidjeti.
Fascinantno je kako Enou uspijeva zvučati svježe unatoč činjenici da se u njegovoj strategiji kroz godine malo što mijenjalo, kako njegova strategija zapravo uopće nije zaobilazna. Tako da je i “Lux” neka vrsta samostvarajuće glazbe, kojoj je cilj pokazati vam smjer u kojem se nalazi, evo sad jedne proskribirane sintagme – duševni mir. Kako se Brian Eno odavna odlučio zagledavati u tom smjeru, njegove stare fanove neće iznenaditi faktom da ih ni ovaj put nije iznenadio. Riječ je o rafiniranom skladatelju ravnih, posve mirnih komada, diskretnom autoru koji kao kakav tihi gost dopušta obje stvari istovremeno: i da ga preslušate u cijelosti i da ostavi izlazna vrata stalno odškrinutima, da se možete pokupiti i uroniti u svjetsku buku u svakom trenutku u kojem poželite.
Lista glazbenika s kojima je radio impresivna je: David Bowie, Robert Fripp, John Cale, Laurie Anderson, U2, Grace Jones, Coldplay i tako dalje. Bowieju je producirao možda najbolje albume karijere, čuvenu berlinsku trilogiju, U2 je počastio savršeno reduciranom, vendersovskom kulisom za pjesme s albuma “The Joshua Tree” i općenito uspijevao čak i od turbopopularnih glazbenih ikona, barem za trenutak, napraviti malo umjetničko djelo.
Ambijentalna glazba u njegovoj izvedbi zvuči kao da je dio života, a ne naknadna intervencija u njega. Utoliko ne čudi što je album puštan na velikim aerodromima, činjenica koja bi mogla odbiti snoba, ali ne i običnog čovjeka, koji je krajnja meta Enoovih glazbenih nastojanja. To je idealan svijet, čovjek na proputovanju, jedinka u povišenoj atmosferi, za jednostavni glazbeni mozaik ovog albuma. Četiri gotovo identična stavka za četiri godišnja doba jednog sintetiziranog svijeta tako ispadaju jedina prirodna glazba umjetnih vremena u kojima je plastika zamijenila drvo.
Teško je, unatoč posvemašnjoj predvidljivosti, reći u kojem će se Eno smjeru kretati u budućnosti, jer to ovisi o budućnosti; ovo što danas slušamo na aerodromima nekoć je bila mala glazbena revolucija… Osim toga, nekako svima ide na živce sve što ima autoterapijski predznak. A ovaj se revolucionar već godinama kreće u tom smjeru. Samo što nije doktor, nego elektro-šaman.