Solidni klasici
„Kad svane dan“ Gorana Paskaljevića na Festivalu tolerancije u Zagrebu
Beogradsko sajmište, izgrađeno krajem 1930-ih na lijevoj obali Save, za vrijeme Drugog svjetskog rata postalo je jednim od glavnih koncentracionih logora na tlu razorene Jugoslavije. Formalno na teritoriju NDH, logor je bio pod kontrolom Gestapa, a njegovom punjenju prvo Židovima i Romima, kasnije partizanima i komunistima, punu je podršku pružao Nedićev režim. U socijalističkoj Jugoslaviji Sajmište je ostalo u debeloj sjeni Jasenovca, no ipak sjećanje na logor i zločine u njemu desetljećima se čuvalo putem službenih komemoracija. Prosječno obrazovani stanovnik Beograda, odrastao u komunističkom režimu, teško da je mogao ne znati za logorsku prošlost Sajmišta, pa ipak, u zadnjem filmu Gorana Paskaljevića „Kad svane dan“, kojim je otvoren zagrebački Festival tolerancije, središnji lik 72-godišnjeg profesora glazbe danas ne zna gotovo ništa o tragičnoj prošlosti zapuštenog kvarta koji se sad naziva Staro sajmište.
Sukladno neuvjerljivoj neobaviještenosti čovjeka tih godina koji je većinu svog vijeka proživio u Beogradu, film ignorira činjenicu postojanja spomenika žrtvama Sajmišta sagrađenog sredinom devedesetih, da bi kroz riječi mlade kustosice Jevrejskog istorijskog muzeja didaktično upućene profesoru te posredno, a zapravo vrlo izravno gledateljima, mogao poučiti o strašnim događajima od prije sedamdesetak godina. Istina jest da su masovne likvidacije Židova na Sajmištu, kojima je okupirana Srbija postala prva evropska zemlja „očišćena od Jevreja“, bile marginalizirane još u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje je u prvom planu bila opća formulacija o žrtvi antifašističkih uznika, a još više ta je marginalizacija naglašena u samostalnoj Srbiji gdje je Staro sajmište uklopljeno u nacionalističku matricu o sveopćem stradanju Srba. Zbog toga je razumljiva Paskaljevićeva potreba da otvori oči svojim sugrađanima i sunarodnjacima, međutim čini to žrtvujući karakterizacijsku uvjerljivost protagonista i preferirajući odveć eksplicitno poučavanje.
Također, profesor se mora suočiti sa zatajenom mu istinom o svom židovskom porijeklu, pri čemu trebamo povjerovati da se ne sjeća toga da su ga u dobi od tri godine (židovski) roditelji povjerili srpskoj seoskoj obitelji kako bi ga spasili. Tu je riječ o autobiografskom udjelu koscenarista Filipa Davida kojeg su roditelji bili predali na čuvanje srpskoj porodici, ali David je tada imao samo godinu dana i nije mogao imati sjećanje na to vrijeme, dok je iz psihologije poznato da najranija ljudska sjećanja sežu u treću godinu života. Možda će netko reći da je budući profesor sve zaboravio zbog traume, no plauzibilnijim se čini da bi mu tako prijeloman događaj zauvijek ostao u sjećanju. Uglavnom, dvojica klasika, Paskaljević i David, dio temelja filma sazdali su prilično krhko, no Paskaljevićeva režija, oslonjena na dulje kadrove i bliže planove, ima fin osjećaj za ritam i vizualnost, gradeći sugestivnu atmosferu, a velik doprinos daje i Mustafa Nadarević u glavnoj ulozi, prisutan u filmu takoreći od prvog do posljednjeg kadra, uvjerljivo i toplo utjelovljujući naivnog i plemenitog profesora koji u poznim godinama spoznaje svoje porijeklo i doseže katarzu.
Sam svršetak, doduše, značenjski nije neproblematičan (profesorovo korištenje Roma kao zadnje muzičke opcije od čije profane instrumentacije bježi u standardnu klasičarsku izvedbu kao zvučnu podlogu snoviđenja u kojem se sastaje i dijeli ljubav s biološkim roditeljima, a i sama ta katarza zapravo je nategnuta), međutim izvedbeno je dostatno dojmljiv da ugodno zaokruži jedan, sve u svemu, solidan film.