Tko preživi, pričat će
Marija Lamot: Mjesto gdje prestaje prostor (HDP, Zagreb, 2012)
Šesta knjiga krapinske pjesnikinje i profesorice Marije Lamot, koju urednička bilješka Ivana Hercega opisuje kao “na momente male filozofske rasprave o prolaznosti, a već zatim kritiku društva i moderne civilizacije”, uvelike je idejno i svjetonazorski uokvirena, ali i tematski zaokupljena problematikom naznačenom već u njezinom naslovu “Mjesto gdje prestaje prostor”. Njime je, naime, impliciran izlazak iz spoznajnog okvira omeđenog Kantovim čistim, apriornim zorovima – prostorom i vremenom – ili berem težnja k njegovu nadvladavanju. Naglasak se premješta na vremensku os, sugerirajući temporalnu protežnost kao dominantu, ali i svojevrstan poriv za odmakom od materijalne komponente prostora.
Pjesnikinja će, u jednom od brojnih stihovanja tog putovanja od konačnog prostora do beskonačnog vremena, reći i: sanjkam se koritom vremena (paradigmom povijesti).
Apostrofirano putovanje, međutim, u ovom slučaju signira još jedno izmještanje – jasan iskorak iz materijalističke tradicije, kako u filozofskom tako i u kolokvijalnom smislu. Njegov je vektor napuštanja tijela okrenut k nematerijalnoj, duhovnoj sferi monoteističkog predznaka, a vrijeme kojim se lirski protagonist kliže i njegova paradigma te(le)ološki su i prilično eksplicitno usmjereni k eshatonu u nas dominantne religije spasa. I sve bi to bilo sasvim u redu kad samo to mjesto odvajanja od materijalnoga ne bi bilo označeno, uz mnogo pijeteta prema privremenima, kišnim glistama koje plaču na pločniku / glasnije od padanja kiše, i kad ljudske boli i božanske ljubavi ne bi bile reprezentirane recima, makar i (pseudo)citatnim, poput: blaženi oni što su se sreli… ljubavi željni… života željni…
Budimo pošteni, stihova poput ovih, koji djeluju kao izvadak iz katehetskog letka provincijalne bogomolje, u ovoj knjizi sastavljenoj od četrdesetak pjesama ravnomjerno raspoređenih u tri ciklusa (“Izrasline daha, staklenke uma”, “Izvor svršetka” i “Neisplakani pepeo”), iako je preko njih teško prijeći, zaista nema mnogo. Upravo to nas dovodi do njezinog osnovnog problema: pretjerane neujednačenosti. Lijepo ritmizirani stihovi i strofe, uspjele slike i čvrste metafore počesto se i u granicama istog sastavka smjenjuju s gotovo školskim promašajima. Ne pomažu dojmu ni nizovi sveprisutnih genitivnih metafora (koralji krvi, dim snova, jecaj tišine, brda ranjivosti) te dva formalna postupka koji na kraju više zakrčuju tekst nego pridonose očuđenju. Prvi se odnosi na relativno često, gramatički i ritmički neopravdano donošenje atribucija, priloških oznaka, pomoćnih glagola i sličnog unutar zagrada, a drugi na razdvajanje leksema na dvije semantički (in)suficijentne cjeline (slijepo-očnice, s-nježni, su-ženo) što, čini se, predstavlja novi hit u suvremenom hrvatskom pjesništvu.
Drugu temeljnu tematsku preokupaciju “Mjesta” čini egzistencijalni fon, i eksplicitno lociran u strahu od samoće, starosti i smrti. Ti se motivi raspisuju kroz dobar dio uvrštenih pjesama (Preostalo je još malo dana i uskoro ćemo leći. / Tijelo se ne može oduprijeti zovu zemlje, / izvoru svršetka, / tamnom miru što napaja osamu), više ili manje uspjelo – no na kraju nije sve tako crno: unutar naznačenog okvira radi se ipak samo o tijelu. Pa tko preživi, pričat će.